Razmišljanje o mogućim budućim kardinalima i smjeru sljedeće konklave

Vatikanski analitičari vole nagađati o sljedećem papi, a nedavna smrt pape Benedikta XVI. bila je podsjetnik stručnjacima da ažuriraju listu mogućih kandidata. Kako danas stoje stvari, možda je najteže odgovoriti tko su “oporbeni“ kandidati.

Znamo da postoji konzervativno krilo Katoličke Crkve koje je razočarano nekim aspektima pontifikata pape Franje, a također znamo da i u kardinalskom kolegiju dominiraju kardinali koje je Franjo imenovao. Što je stajalište koje ima mnogo sljedbenika. Ono što je teže dokučiti je- oko koga bi se mogli okupiti kardinali “diskontinuiteta“, budući da se većina prepoznatljivih konzervativaca među trenutnom grupom kardinala smatra previše ekstremnima ili im jednostavno nedostaje podrška da bi netko od njih postao papa.

Kad bolje razmislimo, zapravo postoji dobar razlog zašto je tome tako, jer nekoliko pojedinaca koje bi privukli konzervativci, a koji bi u određenim okolnostima već postali kardinali, nisu niti imenovani kardinalima.

Razmotrimo ovih pet prelata, koji bi, da su kardinali, bili istaknuti kandidati u raspravi za mogućeg papu:

Mons. Anthony Fisher, nadbiskup Sydneyja, Australija, r. 1960.

Mons. Jose Gomez, nadbiskup Los Angelesa, Sjedinjene Američke Države, r. 1951.

Mons. Ignatius Kaigama, nadbiskup Abuje, Nigerija, r. 1958.

Mons. Marek Jędraszewski, nadbiskup Krakowa, Poljska, r. 1949.

Mons. Tadeusz Kondrusiewicz, umirovljeni nadbiskup Minska, Bjelorusija, r. 1946.

Svih pet prelata su u nadbiskupijama koje redovito vode kardinali. Svi se smatraju umjereno konzervativnim i svi su poznati velikodostojnici s prikladnim obrazovanjem i potrebnim iskustvom.

Sve zajedno, ovih pet velikodostojnika već je trideset šest puta zaobišao kardinalski šešir. Mons. Kondrusiewicz predvodi skupinu, jer je održano dvanaest konzistorija od njegovog imenovanja nadbiskupom, ali još nije imenovan kardinalom. Slijedi ga mons. Gomez koji nije imenovan kardinalom na deset konzistorija. Mons. Fischer nije imenovan na sedam konzistorija, mons. Jędraszewski na pet, a mons. Kaigama na dva konzistorija.

Mons. Fisher bi mogao biti najuvjerljiviji primjer „kardinala koji još nije imenovan“, ali bi prema svim okolnostima mogao biti vodeći kandidat za papu.

Dominikanac Fisher ima ozbiljnu intelektualnu pozadinu, pošto je stekao doktorat iz filozofije na Oxfordu, specijaliziravši se za bioetiku. Politički ga se smatra umjereno konzervativnim, a svoju karijeru je započeo u Australiji kao štićenik pokojnog kardinala Georgea Pella. Doista, kada je mons. Fisher imenovan pomoćnim biskupom Sydneya u dobi od 43 godine (2003.), neformalno su ga prozvali “Boy Georgeom”.

Tijekom godina, mons. Fisher je ponekad opisivan kao „Pell s osmijehom“ – dok je Pell djelovao više borbeno, mons. Fisher djeluje kao ponizan i blage naravi, no nije ništa manje jasan u obrani katoličkog pravovjerja.

Mons. Fisher također ima zdravstvenih problema, jer je 2015. pretrpio napad Guillain-Barréovog sindroma, autoimunog poremećaja koji oštećuje živčani sustav. Ostao je paraliziran od vrata prema dolje i s jakim bolovima, te je morao provesti sljedećih pet mjeseci u bolnici ponovno učeći kako hodati, kako držati pribor za jelo i sve osnovne zadatke koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo.

Danas potpuno oporavljen, mons. Fisher uzima primjer vlastitog iskustva iz 2021. kako bi objasnio svoje protivljenje nacrtu zakona o eutanaziji u Australiji.

U Nigeriji imamo mons. Kaigama koji bi vjerojatno bio kandidat o kojem bi se raspravljalo kao “crnom papi“ da je kardinal. Doktorirao je na sveučilištu Gregorijana u Rimu i bivši je predsjednik Nigerijske biskupske konferencije i Biskupske konferencije zapadne Afrike.

Mons. Kaigama je poznat po zagovaranju međureligijskog dijaloga u Nigeriji, zemlji koja ima najveću mješovitu kršćansku i muslimansku populaciju na svijetu, dok je u isto vrijeme otvoren u osudi protukršćanskog nasilja.

Branio je 2014. kontroverzni nigerijski zakon koji je kriminalizirao homoseksualnost. U listopadu iste godine sudjelovao je na Biskupskoj sinodi o obitelji pape Franje, žaleći se da zapadne vlade i nevladine organizacije često pokušavaju prisiliti afričke narode da usvoje liberalni seksualni moral kao uvjet za humanitarnu pomoć.

„Međunarodne organizacije, zemlje i skupine nas navode da odstupimo od naših kulturnih običaja i tradicija, pa čak i naših vjerskih uvjerenja jer misle da bi njihova stajališta trebala biti naša, njihova mišljenja i njihov koncept života trebali bi biti naši”, rekao je mons. Kaigama.

Nadbiskup Los Angelesa, mons. Gomez (rođen u Meksiku), bio bi jedini Hispanoamerikanac među američkim kardinalima kada bi postao kardinal. Bio je vođa Katoličke crkve u SAD-u po pitanju migracije. Smatraju ga konzervativnim zbog povezanosti s Opusom Dei i bio je štićenik nadbiskupa Charlesa Chaputa, tijekom vremena kada je Gomez služio kao Chaputov pomoćni biskup u Denveru.

Tijekom svog mandata (2019.-2022.) kao predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, mons. Gomez je dospijevao na naslovnice zbog svoga otvorenog prozivanja američkog predsjednika Joea Bidena, upozorivši Bidena u izjavi prije inauguracije, da novi predsjednik daje prednost „određenim politikama koje unaprjeđuju moralna zla i ugrožavaju ljudski život i dostojanstvo, napose u područjima pobačaja, kontracepcije, braka i roda”.

U Poljskoj imamo mons. Jędraszewskia koji je bio prijatelj pokojnog pape Ivana Pavla II. Nadbiskup Krakowa upoznao je sredinom 70-ih tadašnjeg kardinala Karola Wojtylu jer je živio u poljskom zavodu u Rimu, a Wojtyla je tamo bio česti gost. Poput Ivana Pavla II., mons. Jędraszewski se posvetio proučavanju suvremenih svjetovnih filozofa, radeći doktorski rad o Gabrielu Marcelu, Paulu Riceouru, Jean-Paulu Sartreu i Emmanuelu Levinasu.

Kad je mons. Jędraszewski imenovan nadbiskupom Krakowa (2017.), jedan ga je komentator opisao kao „duboko pravovjernog kulturnog ratnika koji se ne boji glasno izreći nepopularne istine“. U godinama nakon toga, mons. Jędraszewski je artikulirao i potvrdio stajalište Crkve o pobačaju, IVF tretmanima, homoseksualnosti i rodnoj teoriji, pa čak i slavljenju Noći vještica.

Što se tiče umirovljenog nadbiskupa Minska (Kondrusiewicza), on je heroj protukomunističkog krila Crkve, koji je dva desetljeća uspješno vodio malu katoličku zajednicu u Rusiji, uključujući pet godina kao nadbiskup novostvorene Nadbiskupije Majke Božje u Moskvi, a zatim je bio na čelu nadbiskupije Minsk u ruskoj satelitskoj državi Bjelorusiji.

Među kritičarima pape Franje, mons. Kondrusiewicz je nešto poput kultnog heroja.

U kolovozu 2020. zabranjen mu je ponovni ulazak u Bjelorusiju, zbog njegove podrške prosvjedima protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka (koji je na vlast unatoč raširenim pritužbama na izborne prijevare i lažiranje glasova). Krajem prosinca, mons. Kondrusiewiczu je dopušteno ponovno ući u zemlju, a samo deset dana kasnije, 3. siječnja, papa Franjo je prihvatio njegovu ostavku – što je potaknulo nagađanja da je Franjo sklopio tajni dogovor s Bjelorusijom. Prema analitičarima, mons. Kondrusiewicz se vratio u zemlju pod uvjetom da ode u mirovinu.

Iako bi se Kondrusiewiczeva dob od sedamdeset sedam godina mogla smatrati nedostatkom, vrijedi podsjetiti da su posljednja dvojica papa, Benedikt XVI. i Franjo, izabrani sa sedamdeset osam, odnosno sedamdeset šest godina.

Naravno, teoretski je moguće da bi se jedan ili više ovih prelata mogli pojaviti kao papinski kandidati čak i da nisu imenovani kardinalima. Prema crkvenom zakonu, jedini uvjet za papu je da bude muškarac i kršten. Ipak, posljednji put kada je papa izabran izvan Kardinalskog zbora bio je Urban VI. 1378., a to baš nije slučaj koji previše obećava budući da je pokrenuo Veliki zapadni raskol.

S druge strane, svi smo mislili da je i papina ostavka stvar prošlosti sve dok to nije učinio Benedikt XVI., tako da ne treba biti zatvoren za drugačije mogućnosti. U međuvremenu, vrijedi razmisliti koliko bi politika papinskog nasljeđa mogla biti drugačija da je ovih pet velikodostojnika imenovano kardinalima.