Nataša Božinović: Kad umiru Jugoslaveni….

U kolovozu 2022. je umro feralovac Vladimir Matijanić (51) zbog bolesti uzrokovane covidom. Šest mjeseci poslije, ponovno se prosvjeduje u Zagrebu zbog toga slučaja o kojem šira javnost zna sve. Rekla bih, puno više negoli o samome novinaru. Da je smrt čovjeka u 51. godini sporedna stvar, najbolje pokazuju njegovi prijatelji novinari koji lešinarski žele provući svoju vječitu mrziteljsku agendu naspram hrvatskih institucija kroz ovaj nesretan slučaj. Matijanića instrumentaliziraju, pretvaraju u borca protiv nepravedna zdravstvenog sustava, heroja za opće dobro. Nešto u čem se svi možemo naći, neovisno o ideologiji.

Reakcije zabrinutih kolega  u Splitu su bile da smrt novinara znači i smrt Hrvatske. Konkretno, bile su to velike riječi maloga Dežulovića. Znajući koliko priželjkuje smrt Hrvatske, nespretna je simbolika mogla značiti da je tolikom silinom priželjkivao i smrt svoga prijatelja. Ali je ipak prije da je tom jednačinom htio motivirati većinu građana koji ne znaju tko je preminuli feralovac, a znaju za Hrvatsku, pa da Hrvatsku službeno mrtvozornički proglase mrtvom. Opet, kad je proglase mrtvom  predstavljalo bi to veliku sreću za Dežulovića, pa ne bi li time, opet simbolički rečeno, i smrt  Matijanića predstavljala, Bože oprosti, veliku sreću za Dežulovića. Kako god okreneš, možemo zaključiti da mu smrt prijatelja ne predstavlja ništa posebno. Bar  emotivno nije prioritet u odnosu na silnu želju da se isto dogodi s Hrvatskom.

Da se orjunaški PR  ni tri mjeseca nakon Matijanićeve smrti nije baš snašao kako to inače zna, vidjelo se i po odazivu HNDovaca u Splitu. Njih pet pored zgrade HNK.  Zovko, Dežulović, životna partnerica koja je odustala od animalnog pogreba i još dvije gospođe. U tolikom broju koliko god drčni bili, ne mogu baš smrt prijatelja tako lako pretvoriti i u smrt Hrvatske i to baš pored zgrade hrvatskoga kazališta. U silnoj želji da se prikažu simbolički kulturnim, ispalo je samo da glumataju. Zato su se ponovili u Zagrebu, dva mjeseca poslije. 5. veljače. Tu su PR palicu predali iskusnijoj Maji Sever. Pa je bilo negdje njih pet puta tri. Maja je izjavila da žele bolju Hrvatsku. I njoj i Bori, budimo iskreni, bolja Hrvatska je ona koje nema. Ali je ipak pametnija izjava od Borine. Bar tri puta. Na nju će se putem medija zalijepiti još i veći broj ljudi jer veći broj ljudi ima iskustva sa zdravstvom. Satira je u tome što skrivajući svoj ciljani prioritet, smrt Hrvatske, možda poboljšaju hrvatske zdravstvene institucije.  Nikad se ne zna.

16. siječnja 2023. umro je Miro Glavurtić hrvatski slikar i pisac, rodom iz Boke kotorske. Bila je to jednodnevna vijest, većinom portalska. Daleko je to od pompe kad umre feralovac, a kamoli da će odzvanjati i  pet mjeseci poslije. Miro je bio domoljub, vrhunski umjetnik i intelektualac, gotovo nepoznat široj javnosti. Za razliku od beznačajnog Matijanića, Miro Glavurtić je hrvatski ponos i  hrvatska kulturna vrijednost. Bez obzira na niskost i glupost novinara iz Jutarnjeg koji je napisao: Preminuo poznati srpski slikar koji je živio u Zagrebu i što u internetskoj memoriji ostaje i opstaje ta laž, nekako je već viđeno da je mala Hrvatska dovoljno velika da proguta i takve splačine i preživi. Zanimljivo je za komentirati jer ipak joj se nanosi šteta koja je kratkoročno nematerijalna, ali dugotrajnim trovanjem…  Skoro mjesec dana poslije smrti Mira Glavurtića guglam i vidim i dalje stoji ista laž u Jutarnjem.  Nitko se nije potrudio ispraviti je.

Valjda bi trebalo biti vjerodostojnije ono što o sebi i svom domoljublju, katoličkoj vjeri i političkim stavovima govori umjetnik sam u intervjuu Vijencu 2010: „Hrvati ne silaze s Križnog puta“, negoli zaključci poklonika srbijanskoga historičarskog stila iz Jutarnjeg. Ali, Jutarnja spačka, laž od jedne riječi, kratkoćom mami šire mase, a poduži i vrlo zanimljiv intervju u Vijencu, istina, mami samo određene pojedince. Da nas informiraju koliko je Miro Hrvatima značajan, osim Jutarnjeg, potrudila se i hrvatska vlast.

Naime, dalo se primijetiti da  vrh države nije izrazio sućut obitelji povodom smrti Mira Glavurtića jer na ni jednom od portala koje su prenijele vijest o njegovoj smrti, ne stoji vijest o sućutima od strane bitnih hrvatskih institucija.  Ako guglate članke: Plenković izrazio sućut …, možete uz onu Matijaniću staru par mjeseci, pronaći i onu staru pet godina, još jednome preminulome feralovcu; Predragu Luciću, ali nećete naći ni slova izraza sućuti  velikanu i iskrenom ljubitelju Hrvatske, Miri Glavurtiću.  Ta sućutnost spram feralovaca i  izostanak sućuti obitelji preminuloga Mira Glavurtića pokazuje ozbiljan nemar i neznanje koje graniči s namjerom da se Hrvatska pretvori u neuku državu koja hrli grlom u jagode vrijednostima koje je poništavaju.

Podsjetit ću. Predrag Lucić bio je pisac nezaboravno priglupa i neukusna pjesmuljka: Ići mići Ahmići. Kao i Matijanić, između ostalog, bio je i novinar Ferala. Feral je svojim pisanjem pomogao srbijanskome lobiju da slika rata u Hrvatskoj i BiH jednim dijelom u međunarodnim krugovima bude shvaćena onako kako to agresoru odgovara. Izraz Plenkovićeve sućuti povodom Predragove smrti je na neki način odavanje počasti onoj neukusnoj montaži Tuđmana i Miloševića u krevetu, odavanje počasti svima koji su pomagali neprijatelju svojom rabotom blaćenja Hrvatske. Počast je to srpsko – agresorskoj, novinarskoj ispostavi devedesetih u RH od strane vrhovne hrvatske  institucije, vlade. Stanovito je  to priznanje poruci fotomontaže,  te nizu tekstova toga lista koji u najblažu ruku, difamiraju ugled Hrvatske.

Radi li se  o feralovcu Matijaniću, gdje se njegova smrt od strane mu bliskih kolega želi prometnuti pa skoro u herojski čin borbe za bolje zdravstvo, ili pak o veličanju intelektualnoga djelca pokojnoga Predraga,  uvijek je na štetu Hrvatske. Hrvatima se neprestano deblja podatkovna memorija ikonografijom likova beznačajnih za hrvatsku kulturnu baštinu. A da bi se sva orjunaška sitnež utrpala u istu, moraju se istinski velikani istisnuti. To se događa u školskoj lektiri, općenito u prosvjeti, ali i čitavom društvu se putem medija ispire mozak.

Slučaj s nedavno preminulim  umjetnikom Mirom Glavurtićem odvija se pred našim očima, pa opet nikome ništa. Ako sam dobro pratila, njegova smrt nije bila ni vijest na HTVu, bar ne prva, a izraz sućuti, ako se uopće dogodio, od nekog možebitnog hrabrog činovnika Obuljeninog ministarstva, također ostade široj javnosti nepoznat i nezanimljiv.

Predrag Lucić(54) i Vladimir Matijanić (51)nisu doživjeli godine Mira Glavurtića(91), pa u tome kontekstu, kršćanski i ljudski osjećam tugu spram svakoga tko okonča prerano zbog  okrutne bolesti. Nije bit govoriti o vrijednosti ili bezvrijednosti nečijeg života na osobnoj razini, jer su svakako feralovci svojoj obitelji i prijateljima vrijedni, bit je da u kulturnom i političkom smislu Hrvatskoj nisu ostavili ništa vrijedno sjećanja šire javnosti na njihov lik i djelo. Zapravo su ostavili jal zbog postojanja Hrvatske i zahvaljujući posthumnom štovanju njihova lika i djela uz izraz sućuti obiteljima, od strane samoga vrha hrvatskih institucija, sigurnost i jamstvo svim njihovim istomišljenicima da se  takav izričaj pljuvanja Hrvatske i takvi politički stavovi izrazito poštuju i cijene. Izostanak sućuti prigodom nedavne smrti Mira Glavurtića, također je odavanje  počasti vrijednostima koje zastupaju feralovci i ružna slika stanja hrvatskoga društva u kom neukost i glupost caruje.

Da u mainstream medijima vladaju hrvatske vrijednosti bilo bi puno lakše i vladajućima. Bilo bi lakše ministarstvu kulture na čelu s Ninom Obuljen brifirati premijera kada bi im mediji pomogli obznaniti tko je vrijedan za Hrvatsku, a tko je cijeli život utukao pljujući po njoj. Ovako, čita Nina ujutro uz kavu, Jutarnji: Umro je srpski slikar… I šta će žena… I što uopće očekivati u ovakvoj konstelaciji vrijednosti koja je deset puta uvrnutija od montipajtonovske. Uz laži iz Jutarnjeg, izraze sućuti iskrenim neprijateljima Hrvatske plus izostanak iste, ne samo sućuti nego i izostanak adekvatne posvete medijskoga prostora iskrenim domoljubima i značajnim velikanima hrvatske nacije, sve zajedno, dozirano u  većim ili manjim dozama,  teški su udarci hrvatskoj „nepoštenoj“ inteligenciji koja ovu etiketu vuče još od Bleiburga, pa sve do današnjih dana. Hrvatska će i dalje živjeti, rekoh. Ali, prirodna je bojazan da nam uz gene, gene kamene, zahvaljujući prvenstveno lijevom, ali i desnom primitivizmu (a to je posebna priča), ne ostane samo kamenje.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo