F. Baras/Od kripte i kule do Lazareta

Sedam stoljeća splitskih tamnica (1)

Zatvori su očito najtužnija zdanja svakoga grada. O njima se nerado govori. Prešućuju ih i turistički vodiči, osim ako nisu “opjevani” poput rimskog Castel Sant’Angela, venecijanskih Piombi / Pozzi, pariške Santé, londonskog Towera… Koliko ih je u svojoj sedamnaeststoljetnoj prošlosti imao Split? Znamo li gdje su se nalazili? Jesu li bili namjenski građeni ili privremeno korišteni?

U antičko vrijeme utamničenike su vjerojatno zatvarali u nekoj od kula ili možda u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače. Možemo pretpostaviti da su to odreda bili neposlušni robovi ili pristaše kršćanstva. Pučka je mašta zamišljala da su se vlažne tamnice i razna mučilišta (čak s divljim zvijerima!) nalazili i u podrumskim prostorijama palače.

Prvi spomen srednjovjekovnog “priručnog” zatvora zabilježen je u Cutheisovoj Tabuli (14. st). Kada su pobunjeni Splićani 1357. zbacili mletačkog kneza, zarobljene su vojnike-plaćenike strpali u crkvicu sv. Matije (nekoć s jugozapadne strane katedrale) i u kriptu sv. Tome (ispod današnje krstionice).

Iz Splitskog srednjovjekovnog statuta saznajemo da je komunalne tamnice najprije čuvao rivarij koji je držao ključeve i za svakog zatvorenika primao jedan groš. Teže zločince noću su čuvali stražari iz gradske lože. Po tome možemo zaključiti da se je tamnica nalazila negdje u blizini. Poslije je ključeve zatvora (kao i gradskih vrata kojih je bilo pet: Vrata od mora, Vrata mesarnica, Vrata Pisture, Nova vrata, Vrata Grota) čuvao jedan od sudaca.

Određeni plemić morao je svakoga jutra uzeti ključeve da bi otključao gradska vrata i “otvarao i zatvarao tamnice koliko bude potrebno”, ali ih je navečer morao ponovno vratiti sucu. Za taj je posao bio nagrađen tzv. “ulaznicom u tamnice”. Knez je zajednički sa sucima mogao pokrenuti istragu protiv pojedinaca osumnjičenih da pomažu zatvorenicima.

Tijekom višestoljetne mletačke uprave (1420.-1797.) komunalni zatvor nalazio se u sklopu zgrada (porušenih zbog dotrajalosti 1823.) zapadno od Vijećnice na današnjem Narodnom trgu. Ta kamena dvokatnica s rešetkama okovanim prozorima bila je smještena između kneževe palače i kazališta. Imala je i unutrašnje dvorište. Zanimljivo je da se kroz isto predvorje na prvom katu ulazilo u stražarnicu, kazalište i zatvor! Tako su splitski zatvorenici,valjda kao malo koji u Europi, imali povlasticu besplatnog “slušanja” glazbeno-scenskih priredaba.

Jedan od temelja opstojnosti Mletačke Republike bila je i njena savršena tajna policija koja je posvuda imala razgrananu mrežu uhoda i doušnika. Po svoj se prilici i u blizini splitske kneževe palače nalazilo tzv. “lavlje ždrijelo” otvor u koji se ubacivalo anonimne prijave protiv “državnih neprijatelja”. Na vrhu trga, ispred Karepićeve palače, uzdizao se “štandarac” (kameno postolje ukrašeno mletačkim lavom koji drži visoko koplje za isticanje zastave). Štandarac je ujedno služio kao “stup srama” za izlaganje okrivljenih. Za anarhije koja je zavladala u trenutku pada Mletačke Republike (u lipnju 1797.) pučani su pred njim simbolično izložili na kolac nabijenu glavu pukovnika Matutinovića koji je bio umoren kao pristaša ideja Francuske revolucije. Štandarac je poslije uklonjen, a državna se zastava ubuduće isticala na visokom koplju postavljenom na kruništu tzv. Hrvojeve / Mletačke kule na obali.

Mletačka kula

Budući da je u to vrijeme bio običaj da osuđenici kazne izdržavaju uglavnom na galijama, događalo se da je u luci boravilo i više stotina kažnjenika odjednom, ovisno o broju brodova koji bi se zatekli u mandraću sv. Nikole. Poznato je da su te ploveće kaznionice zbog nehigijenskih uvjeta, zaudarale na milju udaljenosti. Možemo pretpostaviti kakav se smrad širio središtem grada kada je puhalo jugo ili maestral. Dok je brod-kaznionica bio na vezu, galijoti-kažnjenici često su na kopnu obavljali raznorazne teške javne poslove.

Nekoć trgovačkim karavanama namijenjen prostrani Lazaret prvi su u veliku improviziranu tamnicu pretvorili istražitelji francuskog vojnog suda 1807. godine. Nakon što su ognjem i mačem ugušili pobunu pučanstva u Poljicima i Makarskom primorju – poticanu i podržanu od ruske flote – Francuzi su danima morem i kopnom pod strogom vojničkom pratnjom s bubnjarom na čelu dovodili desetine osumnjičenih: fratre, svećenike, plemiće, građane, serdare, seljake… Prostorije do nedavno namijenjene prihvatu i raskuživanju karavana pretvorene su u zatvor. Suvremenik događaja zapisao je: “Ovi mračni svodovi koliko su suza primili, koliko patnja i stradanja vidjeli, dok su pod njima u mraku stenjali zbunjeni svjedoci i osumnjičeni u tom procesu. Njihov zaglušan žagor povećavao je užas građana koji su strahovali da će ubrzo vidjeti prolijevanje krvi osuđenih sinova iste domovine…”

Kada je Split poslije propasti Napoleonova Carstva ponovno pripao Austriji, stari mletački zatvor na Trgu sv. Lovre više se nije mogao koristiti zbog dotrajalosti zdanja. Privremeno se zatvaralo u prizemlju sjeverozapadne kule palače i već spomenute Mletačke kule. U tim skučenim i memljivim prostorima od davnine se okivalo naročito opasne zločince. Na njima su i danas vidljivi prozorčići okovani teškim rešetkama. Prigodom boravka u Splitu 1818. posjetio ih je i habsburški car Franjo I. koji je u svom dnevniku zapisao: “Kula (Arnirova) ima s unutrašnje strane dva kata i visoke lijepe svodove, jedan prizemno, a drugi nad njim. Onaj prizemni ima mala vrata i prozor, tu se nalaze drveni ležajevi. Ona sada služi kao zatvor. Unutra je zagušljivo i prepuno zatvorenika…” (U tom je prostoru nekoć poslovala podružnica Privredne banke, a danas se nalazi izložbeni prostor Galerije «Kula»)

Lazaret

Austrijanci su se dvoumili gdje urediti novi zatvor: u tvrđavi Gripe ili Lazaretu. Poučeni francuskim iskustvom odlučili su se za veliko sjeveroistočno dvorište Lazareta uokvireno jednokatnicom. Visoki debeli vanjski zidovi umjesto prozora imali su tek pokoji otvor za provjetravanje. U prizemlju i jedinom katu izgradili su uske ćelije. Svaka je imala čvrsta drvena vrata s malim oknom. Zatvorenici su izvođeni na dnevnu šetnju u dvorište. Zatvor je bio namijenjen uglavnom muškarcima, ali bilo je i nekoliko ćelija predviđenih za žene.

Uz tu zgradu nalazila se i jedna manja namijenjena čuvarima i upravitelju zatvora. U prizemlju je bila pisarna, a na prvom katu učionica i kapelica posvećena sv. Roku po čijem je imenu zatvor i ostao zapamćen. Tijekom 19. stoljeća u Splitu je izvršeno samo nekoliko smaknuća. Zapisano je da su se obavljala na istočnoj strani Katalinićeva briga. Jednom, navodno, i u dvorištu Lazareta. Pri kraju austrougarske vladavine više je mladih splitskih intelektualaca odležalo zbog politike u “Roka”. Među njima zatekli su se i Ivo Andrić i pjesnik Tin Ujević…

Frano Baras

hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo