Šiljo: To je Bauk, a tu je i bauk „ustašluka“!

Pa zar je ustaštvo spalo na tako niske grane „nacionalnog naboja“ da ga Bauk prepoznaje u Plenkovićevu HDZ-u. U stranci čiji su partneri u „ortakluku“ i, po Bauku, „ustašluku“ profesionalni srbin Pupovac, profesionalni manjinci-jugoslaveni Radin i Kajtazi i njima podobni?! Bauče, ne plaši i ne vrijeđaj rijetke još žive ustaše – bau-bau – „ustaštvom“ srozanim na mjeru HDZ-ova „ustašluka“ kao „male količine nacionalizma“! Smisli nešto krupnije! Ili kuj, il’ ne mrči gaća!

SDP-ov zastupnik Arsen Bauk iznio je danas u „Političkom intervjuu tjedna”, u podcastu Večernjeg lista, neke političke ocjene o vladajućem HDZ-u i Andreju Plenkoviću. Uz ostalo je ustvrdio: 1) da premijer Plenković „nije uspio transformirati HDZ”; da „ta stranka funkcionira temeljem ’održivog ustašluka’“; 3) da pritom misli na „malu količinu nacionalizma” kojom HDZ zadržava za sebe desne birače, a ne iritira lijeve; 4) da osim na tomu HDZ funkcionira i na „održivom lopovluku”, to jest na maloj količini klijentelizma kojom zadovoljava “svoje”, ali ne iritira “druge”; 5) da desne stranke smatraju kako u HDZ-u nema dovoljno nacionalnog naboja, a da je HDZ sa „slučajem INA“ prešao granicu održivosti svoga “lopovluka”. Bauk kao da ne poznaje ni suvremenu riječ „korupcija“, a još manje „politička korupcija“. Zaboravio je, valjda, na komunistima negda omiljenu riječ „samokritika“.

Bauka bi mogli najmiti Orban i Erdogan

Ključne su riječi u Baukovim nadmoćnim ocjenama o HDZ-u „ustašluk“ i „lopovluk“. Kao prvo, to uopće nisu hrvatske, nego su neke vrste jugoslavenske riječi s tursko-islamskim začinom. U hrvatskom jeziku imenice se naime ne tvore s nastavkom „-luk“. Tako oblikovane riječi nalazimo izvorno samo u onima kao što su „javašluk“, „marifetluk“, „čitluk“, „bostanluk“, „rahmetluk“, „rahatluk“, „begluk“, „komšiluk“… dakle u posuđenicama iz turskoga ili u nakaradnim kombinacijama imenica iz drugih jezika i turskog nastavka „-(l)uk“. I riječ „lopov“ strana je naime riječ, mađarska (lopó). „Lopovluk“ je dakle nastao kombiniranjem mađarskoga „lopo(v)“ i turskoga „-luk“. Bratoljub Klaić kao hrvatske sličnoznačnice za tu mađarsku navodi: tat, kradljivac, lupež; nitkov, hulja; prepredenjak, fakin. No Bauk za Klaića ne mari. Kao što ne mari ni za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Njegov izbor.

Bauk bi i po vlastitom izboru riječi mogao sebe prodati za modernog lika i u nehrvatsko inozemstvo. Po promicanju hungarizma „lopov“ mogao bi ga najmiti Orban, a po promicanju turskog nastavka „-luk“ mogao bi ga najmiti Erdogan. Dvojica koja su ionako prije šest-sedam godina, 2016., zajednički komemorirala bitku u kojoj je, 450 godina prije toga, glavni lik bio Hrvat, junačni branitelj sigetski. Pa bi Bauk, umjesto da Zrinskoga kao davnog preteču Tuđmana obilježi „ustašlukom“, mogao sigetskog junaka u kombinaciji s turskim sultanom prigodice obilježiti novokomponiranim mađarsko-tuskim pojmom „orsagluka“. Let 3 takvo bi što svima slikovito i efektno dočarao i objasnio – i ovaj put Bauka bi svojim nastupom zasigurno oduševio.

No pustimo fantazije! Bauku svakako nije stalo do hrvatskih zamjena za tuđice, to se vidi. Lako je moguće da mu nije stalno ni do Republike Hrvatske kao zamjene za prethodnu Socijalističku Republiku Hrvatsku, a u sklopu pokojne države SFRJ. Baukove mentalne sklopove, njegov um oblikovala je sljednica jugoslavensko-hrvatske komunističke partije, kojoj on i pripada i kojoj vjerno služi i brani ju unatoč tomu što na čelu ima tamo nekog čudnog svata Grbina ili kojega god drugog od dosadašnjih i budućih čudnih svata. Takvi ljudi odavno su bili verzirani napadati druge, ali još više bezuvjetno braniti svoju „bezgrješnu“ partiju, kakva god ona bila – prekjučer, jučer, danas i sutra.

Kako to da nikada nije bilo, a nema ni danas, „četnikluka“?

U Jugoslaviji bijaše za Bauka neprežaljena komunistička partija (KP) izgradila čitav spektar pogrdnih pojmova kojima se opisivao svijet. Jedan od njih bio je i „lopovluk“, drugi je bio „javašluk“, treći „ortakluk“, četvrti „ustašluk“… Zanimljivo, u tom rječniku nije bilo pojma „četnikluk“. Što svakako i simbolički govori o poziciji odnošenja prema jednomu i prema drugomu. Umjesto „četnikluka“ govorilo se o „četništvu“, dakle u neutralnom jezičnom obliku, kao o časnoj pojavi kojoj ne pristoji podrugivati se. Rijetka pogrdna riječ koja se podjednako primjenjivala i na istočnu i na zapadnu braću bila je „popovi“, ponekad i „popovi-lopovi“. No dok je u pravoslavlju riječ „pop“ stilski posve neutralna i uobičajena, u najvećem dijelu hrvatskih katoličkih područja riječ pop imala je omalovažavajući, pejorativni prizvuk. Ono što je za pravoslavce politički korektno, što dakle nije uvrjedljivo ni za „popove“ ni za „popadije“ (žene pravoslavnih svećenika), voljelo se upotrebljavati u službenom i medijskom žargonu i za katoličke svećenike, kako bi ih se ironiziralo ili im se podrugnulo.

No ostavimo se jezika, neka se njime bave jezikoslovci i budući provoditelji zakona o hrvatskom jeziku u javnoj i službenoj uporabi! Rekao bi Bauk: Manimo se ćorava posla, s turcizmom „ćorav“! I taj tursko-iranski orijentalizam, uostalom, jedan je od onih koji je na široka vrata ušao u uporabu već na početku partijske države 1945. Oni koji tada na prvim izborima nisu željeli birati kandidate Narodne fronte, dakle komunističke kandidate, nego kandidate stranaka Kraljevine Jugoslavije, mogli su svoju glasačku kuglicu ubaciti u posebnu kutiju, koju se nazvalo „ćorava kutija“. I kada bi tko to učinio, čitava bi prostorija zazvečala. Tako je tada izgledalo, a još više zvučalo, „tajno glasovanje“. Pod nadzorom naoružanih oznaša, knojevaca i ostalih.

I Bauku, koji je moderan i znade navoditi imena likova iz zapadnih filmova, ili spominjati izvođače moderne glazbe, i koji zna svašta drugo, stalo je da pristojno izgleda, da izgleda fancy i pametno i da njegove riječi dobro zvuče. Da tv-zvučnik dobro odjekne svaki puta kada u nj, kao u „ćoravu kutiju“ ubaci pomoću mikrofona svoju tobože suvremenu kuglicu. Staru kuglicu kao što je „lopovluk“, „ustašluk“ ili „poganluk“ u novu javnu kutiju modernih komunikacija.

Ili jesmo – ili nismo!, graknuli bi na to mnogi hadezeovci… kada bi smjeli graktati

Ono što je sadržajno najstrašnije u Baukovim jučerašnjim izjavama jest to da je on praktički poistovjetio „ustašluk“ s „malom količinom nacionalizma“. To je višestruko uvrjedljivo. Prvo je uvrjedljivo za sve “nacionaliste”, što znači i za sve hrvatske domoljube, da ih se proglašava baštinicima ustaštva. Posebice je uvrjedljivo za sve pokojne ustaše, zato što oni nipošto ne bi priznali da su bili hrvatski domoljubi s „malom količinom nacionalizma“, a niti su takvi bili. Uvrjedljivo je i za mnoge hadezeovce, zato što oni sebe smatraju ili nacionalistima ili antinacionalistima, pa stoga ni jednima ni drugima ni onima „između“ nikako ne bi odgovaralo da ih se poistovjećuje sa strankom u čijoj je tinkturi otopljena „mala  količina nacionalizma“.

Ili jesmo – ili nismo!, graknuli bi na to mnogi hadezeovci… kada bi smjeli tako graktati, to jest postavljati stvari u relaciji ili – ili. Oni to naime nakon što je Baukov nasuprotnik Plenković propisao novi europski standard u inačici „inkluzivnosti“ ne smiju ni u snu razmišljati u oprekama ili – ili, nego samo u sastavnicama i – i. I Hrvati i Srbi. I desni i lijevi. I nacionalisti i globalisti. I izvorni i patvoreni. I ustaše i četnici. I bogati i siromašni. I napredni i zatucani. I moćni i nemoćni. I rodni i transrodni… Sve se to „inkluzivno“ sjatilo u HDZ, a još više oko HDZ-a, sjatilo se u neojugoslavensku „aktivnu koegzistenciju“. Svaka čast!

Kada bi se i drug Bauk poželio takvoj koaliciji, pa i samoj „stožernoj stranci“ obilježenoj „ustašlukom“, pridružiti, i on bi bio objeručke prihvaćen. Ali bi morao istog časa shvatiti i prihvatiti da ne smije više govoriti ni protiv „ustašluka“ ni protiv „lopovluka“. Nego hvaliti silno velike uspjehe stranke koja je preuzela ulogu njegove partije. I, razumije se, njezina vođe. Koji je preuzeo fine gospodske i „belosvetske“ (eto, i nezgrapni srbizmi smiju imati mjesta u današnjem omiljenom novohrvatskom miksu) manire finoga gospodina i neprežaljenoga druga Maršala.

Bauk zapravo igra za HDZ

Ono što je najstrašnije zapravo je nešto drugo. Bauk zapravo igra za HDZ. Kada bi se god bližili izbori, otvorena partijsko-jugoslavenska ljevica pojačavala bi napade na drugarski antipod HDZ kao na stranku koja u sebi ima više, pa i nedopustivo više od nula posto „nacionalnog naboja“, kojemu se umah traže korijeni u ustaštvu. To bi mobiliziralo mnoge da nasuprot takvim mrziteljima hrvatskoga „nacionalnog naboja“ izađu ipak još jednom na izbore, iako to inače ne bi učinili, i glasuju „još ovaj put“ za HDZ, unatoč svem njegovu dokazanom lupeštvu i svemu ostalomu, kako štafetu vlasti ne bi preuzeli oni „crveni vragovi“ kakve prepoznaju u likovima kao što su Bauk, Beljak, Puljak, Mrak i takvi. Kada bi SDP sa svojim jatacima napadao samo HDZ-ov „lopovluk“, bilo bi to kontraproduktivno za pokretanje i kanaliziranje stada glasača u glasački tor plavih. Mnogi bi naime rekli da je „lopovluk“ raspoređen podjednako između „plavih“, „crvenih“ i „ostalih“, da su i jedni i drugi i treći kadri narodu prirediti svakojake neugodne i bezobzirne „marifetluke“ i da ni za jedne od takvih ne treba glasovati. – Ovo  je rečeno s najmanje moguće „patetike“. Gotovo neutralno – onako kako i Bauk želi da javnost misli da se ona tako postavlja. Kako bi mu u dovoljnoj mjeri vjerovala.

No to je Bauk! Nije Vuk – ni onaj druškan Crvenkapičin, ni sablast onog brkatog izumitelja srpskog jezika i srpstva po kriteriju „Srbi svi i svuda“ („dva veka Vuka“), a nije to ni onaj još živi ’demokratski’ četnik Drašković –, nego je to bauk iz Marxova Komunističkog manifesta. Koji počinje znamenitom povijesno-historijskom rečenicom: „Bauk komunizma kruži Europom.“ Samo što je ovaj naš, kako smo mi svega mali komadićak Europe, jako majušan, mnogo mekši i pitomiji i uljudniji od Marxova. Toliko uljudan da gladi i brani HDZ i onda kada se čini da ga opako proziva i grubo napada.

Pupovac, Radin i Kajtazi u „ortakluku“ s „ustašlukom“

Zapravo je ne samo komično, nego i tragikomično to da Bauk kvalificira Plenkovića kao čovjeka koji nije preoblikovao HDZ po svojoj mjeri, nego dopustio da HDZ njega preoblikuje po mjeri svoga „ustašluka“. Ako još ikoji uvjereni ustaša ima igdje u Hrvatskoj ili diljem raspršenog nam iseljeništva, njega takva tvrdnja može dovesti do očaja, ne daj Bože i do samomora.

Pa zar je ustaštvo spalo na tako niske grane „nacionalnog naboja“ da ga Bauk prepoznaje u Plenkovićevu HDZ-u. U stranci čiji su partneri u „ortakluku“ i, po Bauku, „ustašluku“ profesionalni srbin Pupovac, profesionalni manjinci-jugoslaveni Radin i Kajtazi i njima podobni?! Bauče, ne plaši i ne vrijeđaj rijetke još žive ustaše – bau-bau – „ustaštvom“ srozanim na mjeru HDZ-ova „ustašluka“ kao „male količine nacionalizma“! Smisli nešto krupnije! Ili kuj, il’ ne mrči gaća!

Šiljo, Hrvatsko nebo