D. Marinac: Ruska ciklona na Balkanu (IV.)
Vrijeme:17 min, 48 sec
Ogled o utjecaju rata u Europi na Jugoistočnu Europu (IV.)
Rusija koristi sve rizike i državne napetosti u zemljama Jugoistočne Europe. Ovo nije pitanje ljubavi već interesa, to smo mogli vidjeti i u situaciji još iz 1995. g., kada su američki veleposlanik Peter Galbraith i drugi u Kninu pokušali predati, sada haaškom osuđeniku Martiću, Plan Z4. Galbraith je brzo prepustio riječ, kako je 
rekao veleposlaniku prijateljske zemlje Keresteđijancu, koji nije ni započeo, a Martić ga je sirovo prekinuo: „Nemojte se truditi, ja neću zaprimiti taj vaš plan“, „Rus“ je tražio da nastavi, Amerikanac je smirivao i tražio „time out“, ali bezuspješno, „Srbin“ je ostao gord. Ruski veleposlanik je u kasnijem (telefonskom) razgovoru s Martićem rekao da će on (Martić) biti odgovoran i posebno „podcrtao“ odgovornost za ruske interese u ovom dijelu Europe. U Knin je tada dolazio i burno reagirao s istim ciljem i posebni ruski izaslanik predsjednika na pregovorima o bivšoj Jugoslaviji (1992.-94.), i zamjenik ministra vanjskih poslova Vitalij Čurkin,
Još u ožujku1991. general Kadijević je kao Savezni sekretar za narodnu obranu (sada bi to bio ministar obrane op.a.), bez znanja SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća) išao u Moskvu zajedno s generalom Adžićem (posljednjim načelnikom Generalštaba JNA), kako bi od maršala Jazova (zadnjeg ministra obrane SSSR-a) dobili podršku oko planiranog „puča“, jedino nije jasno jesu li su tražili i oružje kao i pri ranijem posjetu. Primljeni su suzdržano, i ništa nije bilo obećano, jer je i Sovjetska Armija bila u rasulu, ali je izgleda bila manje politizirana od JNA. Ove učestale posjete jugoslavenskih generala Moskvi nisu prošle nezapaženo, tako je u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti James Baker (državni tajnik SAD-a), spomenuo posjete jugoslavenskih generala Moskvi.
Odnos SSSR-a prema regiji je na samom početku rasapa obje države izrazito odgovoran, a za neke možda i ambivalentan. U Hrvatskoj se ozbiljno govori kako je Gorbačov upozorio da se sprema napad na Zagreb, uoči trostrukog zrakoplovnog atentata na predsjednika RH Franju Tuđmana, predsjednika Vlade bivše države Antu Markovića, kao i predsjedavajućeg predsjedništva iste države Stjepana Mesića. Tu je i izjava veleposlanika Keresteđijanca koji je javno osudio osvetničko raketiranje centra Zagreba u vrijeme vojno-redarstvene operacije „Bljesak“. Kasnije Rusija je imala aktivniji pristup fokusirajući aktivnosti na hibridno djelovanje, koje se redovno intenzivira kako se na Zapadnom Balkanu približavaju važni događaji ili izbori od ključne važnosti za daljnju euroatlantsku perspektivu država. U prethodnih nekoliko godina, to su bili referendum o pitanju imena 2018. g. u Sjevernoj Makedoniji, parlamentarni izbori na Kosovu 2019. g, u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori 2014. i 2020. godine. Sjeverna Makedonija bila je na udaru ruskog djelovanja u susret referendumu o pitanju imena, tako što je Rusija djelovala kroz konzervativne političke stranke koje su se protivile promjeni imena što je bila osnova spora s Grčkom, a „Zapad“ je zaspao.
Rusko djelovanje može se sada zvati propagandom jer je postignut informacijski monopol, a usmjereno je i na Kosovo, djelujući prema kosovskom Srbima. Prečesto smo u regiji imali i udruženo rusko/srpsko propagandno djelovanje. Ovdje imamo i prepisivanja, koncepta „ Русский мир“ u „Srpski svet“, čiji ratni format upravo možemo gledati u Ukrajini. Ovdje i u jednom i u drugom slučaju imali smo i imamo uz ratna djelovanja i ratove poviješću, kao nepriznavanja državnosti, posebnosti naroda kao brahijalnu negaciju volje naroda i državnosti i dr., ali i taj „Zapad“ ima zabluda i krivih poteza ili oportunističkih poteza.
Naročito je udruženom propagandom bila i jest pogođena Crna Gora nakon usvajanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom statusu vjerskih zajednica 2019. godine, uoči parlamentarnih izbora 2020., ali i lokalnih izbora u Nikšiću 2021. Od samog referenduma za samostalnost 2006. godine, Crna Gora je u izvanrednom stanju. Tu je bio pokušaj prevrata na dan parlamentarnih izbora 2016. godine, kako bi se spriječio ulazak CG u NATO savez, a gdje se prema presudi imalo namjeru upasti u skupštinu i zarobiti ili likvidirati predsjednika, gdje su uz domaće, regionalne aktere, optuženi i državljani Rusije. No promjenom vlasti presuda je ukinuta za svih 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora, uz promjenu sudskog vijeća za novi proces.
Litijama se pojačavala motivacija birača kako bi na izborima glasovali za političke opcije koje su za manje crnogorske državnosti, ciljajući i produbljujući zeleno-bijeli političko-identitetski procjep. No tijek događanja u Crnoj Gori pokazuju nam bjelodano prirodu stvari i probleme u regiji. Naime, dogodilo se ustoličenje na Cetinju mitropolita crnogorsko-
primorskog Joanikija. Ono je bilo prava operacija, kako bi se došlo u cetinjski manastir Svetog Petra Cetinskog u kojem su i njegove moći. Taj manastir je u 15. stoljeću osnovao Ivan Crnojević. Tada u vrijeme ustoličenja bio je vlasništvo grada Cetinja, da bi poslije prešao vlasništvo države. Opće je poznata činjenica kako je ukazom Aleksandra Karađorđevića ukinuta Crnogorska crkva. Kakav je zavjetni nalog dao Sveti Petar Cetinjski, znaju svi Crnogorci.
Noć prije „ustoličenja“, Tanjug je objavio kako se odustaje od Cetinja i Manastira, za što ih je molio i crnogorski premijer. No netko je inzistirao na tome, te ako je i patrijarh Porfirije bio za to da se odustane, onda to mora da je netko kao predsjednik Vučić što navode i mediji. Sve je „izgledalo“ kao prava informacijska operacija, kako je i izgledalo. To ukazuje korištenje javne televizije za objavljivanje „vijesti“ kako je na Cetinju pucano na policiju, poslije je i policija neuvjerljivo petljala snimkama. Tu je bila i neuvjerljiva snimka „molotovljevog koktela“ koja je optužujući kružila internetom.
O tenzijama i političkoj kulturi u CG govori i činjenica kako bivši premijerKrivokapić nije predao dužnost Abazovićevoj vladi. Negdje u vrijeme događanja na Cetinju prema njegovim kćerima postupala je beogradska policija, a zbog njegove izjave kako je Crna Gora ucjenjivana od strane Srbije kako bi ušla u projekt „Otvoreni Balkan“, bio je oštro kritiziran od srpske premijerke Brnabić. To nam pokazuje kako Beograd nije bio zadovoljan ni Krivokapićevim vođenjem Crne Gore. Iako je Crna Gora članica NATO saveza, ona ima identitetsku ranjivost uz značajno djelovanje SPC-kao svojevrsne administrativno duhovne potpore „Srpskom svetu“. To je u samoj prirodi SPC-a, koja je još u vrijeme Turskog Carstva i u Srbiji bila potpora nečemu, što sada možemo reći, srpskom društvu tada. Srbija propušta da dobrim odnosima s Crnom Gorom unaprijedi svoje pozicije u toj zemlji.
Sigurnosni sektor u Crnoj Gori bio je pod velikom izazovima tijekom događanja na Cetinju, no pred njim su mogući daljnji izazovi, ako se ova mala zemlja ostavi sama bez pomoći. Vlada Crne Gore premijera Dritana Abazovića potpisala je bez neke najave Temeljni ugovor Vlade CG i Srpske pravoslavne crkve u vrijeme „kiselih krastavaca“, početkom kolovoza prošle godine, što će vjerojatno za posljedicu pobuditi nove nestabilnosti i podjele u Crnoj Gori. Krajem prošle godine Skupština Crne Gore usvojila je izmjene Zakona o predsjedniku Crne Gore kojim je predviđeno kako će se, ako predsjednik države ne predloži mandatara za sastav Vlade, mandatarom smatrati kandidat koji ima jasnu podršku većine poslanika u Skupštini Crne Gore. Ovim zakonom smanjuju se ovlasti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića.
Zakon je usvojen uglavnom većinom iz prošle vlade, koju predvodi proruska i prosrpska koalicija Demokratski front, a podržana Ujedinjenom reformskom akcijom premijera u tehničkom mandatu Dritana Abazovića, kojim se želi natjerati predsjednika Mila Đukanovića kako bi mandat za formiranje nove vlade povjerio Miodragu Lekiću, nekadašnjem diplomatu iz vremena Slobodana Miloševića, ministru u Vladi Mila Đukanovića (1992.-1995.), a bio je osnivač i prvi predsjednik koalicije Demokratski front 2012. g. Europska unija izrazila je duboku zabrinutost rezultatima ovoga 
glasovanja koje je bilo po hitnom postupku i kako prioritet treba biti izgradnja političkog konsenzusa oko izbora ustavnih sudaca. Diplomati Europske unije i SAD-a ocijenili su da je riječ o spornom zakonu, dok je Venecijanska komisija pozvala zastupnike u crnogorskom parlamentu da ne usvajaju taj zakon jer se, kako su naveli, ustavne odredbe ne bi smjele mijenjati “običnim zakonom”.
Ustavni sud Crne Gore od rujna ne funkcionira, nakon što je četvero sudaca otišlo u mirovinu po sili zakona i trenutno je u njemu ostalo svega njih troje. U Crnoj Gori na ulicama se stvara novi val protesta pokreta „Ima nas“, a počelo je kada su okupljeni građani pred Skupštinom Crne Gore tražili povlačenje „Zakona o predsjedniku“, koji smatraju neustavnim, te traže deblokadu Ustavnog suda i raspisivanje izvanrednih izbora. Politička situacija u Crnoj Gori obiluje napetostima, pristupnica EU i članica NATO-a, bori se za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa, kao i za postizanje punopravnog članstva u EU, a istovremeno razdiru je identitetski rascijepi i razgradnja sadržaja državnosti, do te mjere da su obje silnice duboko oprečne i jednostavno nisu moguće, kao održivo, a kamo li stabilno političko stanje.
Crnogorska „Agencija za nacionalnu bezbjednost“ vrlo je aktivna, pa su otkrili kako se neposredno pred rusku invaziju na Ukrajinu dužnosnik proruskog i prosrpskog Demokratskog fronta sastao s ruskim obavještajcima Vanjske obavještajne službe (SVR) i to dokumentirali snimkama nadzornih kamera. Ova sigurnosna vitalnost ogleda se i u kreativnom obliku, naime, početkom ove godine izašla je knjiga – Ruski digitalni tragovi na Zapadnom Balkanu, autora bivšeg ministra vanjskih poslova Crne Gore Srđana Darmanovića i doktorandice Anđelke Rogač, u izdanju Centra za demokratiju i ljudska prava – CEDEM. U radu se živo i argumentirano izlaže povijest ruskog sveobuhvatnog djelovanja na regiju. Iz toga razloga u Crnu Goru 2020. g., kao pomoć stigao je prvi protu hibridni NATO-ov tim s ciljem jačanja sposobnosti zemlje i odvraćanja hibridnih izazova. Nedavno je Crna Gora bila cilj masovnih kibernetičkih napada na svoje institucije. Crnogorska Agencija objavila je nedavno kako iza kibernetičkih napada na institucije stoji nekoliko ruskih službi i kako postoji bojazan da vrhunac napada još nije dostignut i kako bi meta mogla biti sva “ključna infrastruktura”, poput elektroenergetskog sustava ili vodoopskrbe. Naveli su i da je riječ o napadu kakav nije izveden nigdje drugdje, te da je metodologija napada karakteristična za ruske službe. Posljedice ovih napada još nisu bile sanirane (studeni 2022).
Neizmjerno je ljekovito za bilateralne odnose, ali i korisno za mir i stabilnost u regiji, što su u Morinju, nakon što su prošle godine na obilježavanju trideset godina od uspostave zloglasnog logora, vijence za sve žrtve zajedno položili predstavnici hrvatske i crnogorske strane, te je na ulazu u prostor nekadašnjeg logora otkrivena spomen ploča zatočenim hrvatskim civilima i braniteljima iz Domovinskog rata. Događaju su prisustvovali kao domaćini iz Crne Gore, Raško Konjević potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar obrane, i Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova Crne Gore, dok su s hrvatske strane tu bili potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, te ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman, a svi nazočni dužnosnici uputili su poruke okrenute zajedništvu i budućnosti u miru. Lokalne vlasti nijekale su legalitet spomenute ploče, no sada ulaz, a time i ploču čuva Vojska Crne Gore.
Srbija kao regionalni hegemon
U Srbiji imamo stanje kada službena Srbija još uvijek ne zna što će, kome će se prikloniti, Zapadu ili Rusiji. Srbija se u zadnje vrijeme značajno naoružava, govori se o dvije milijarde eura u zadnjih nekoliko godina. Transformiraju se kvalitativno i kvantitativno oružane snage, uz 4 klasične motorizirane brigade, Srbija jača do razine brigade sada 72. Brigadu za specijalne operacije (sa zračno desantnim sposobnostima), koja u svom sastavu ima razne specijalne 
timove pa tako i 82. „četu“ riječnih diverzanata, koja se uvježbava na jezerima i rijekama, ali i u crnogorskom primorju. Druga specijalna brigada je 63. padobranska brigada, koja je iz bataljuna opet uvećana u brigadu, a kao nasljednica „Niških padobranaca“ iz bivše države, koji su uzgred budi rečeno za vrijeme ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, u isto vrijeme mogli biti prisutni na dvadesetak mjesta odjednom. Obje brigade su pod direktnim zapovjedništvom „načelnika Generalštaba“ Vojske Srbije, njihovi timovi uvježbavaju se na različitim mjestima u SAD i drugdje.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obećao je kako će do kraja 2003. godine Srbija imati 5 000 specijalaca, tu nije jasno, ali vjerojatno se misli na policajce, pripadnike žandarmerije i vojnike koji će proći izvan standardnu ili neki oblik specijalističke obuke. Srbija odnosno njeno ministarstvo obrane, razvija u institutima, ali i privatnim tvrtkama dosta oružja od televizijski navođenih, krstarećih, do balističkih raketa, dosega i do 300 km i drugu vojnu opremu, kao različita transportna sredstva i borbena vozila. Većina toga je razvijeno do razine prototipa, a mnoga su promovirana u različitim prilikama. Dalje, u Srbiji se jedno vrijeme razmišljalo prema medijima i o nabavci najmanje dvije eskadrile modernih višenamjenskih borbenih aviona, spominju se novi Rafali i britanski Tajfuni/Eurofighteri, s tim da nije jasno do kada će se rabiti Migovi 29.
Srbija je iz Kine nabavila borbene bespilotne letjelice, a najavljuju se i proslavljeni Turski Bayraktari, a značajan tehnički iskorak za Vojsku Srbije su i nabavke helikoptera H-145M iz Njemačke, te Mi-35 i Mi-17 iz Rusije. Ovo pruža sposobnosti i za vertikalno djelovanje zračno desantnih snaga VS. Pod svojevrsnim velom tajne i pozornošću uslijed rata u Ukrajini bila je najnovija nabavka divizijuna strateškog protuzračnog sustava/sistema HQ-22 iz Kine koje je u biti obrambeno oružje. Opisanim nabavkama iz najraznolikijih izvora oružja i vojne opreme Srbija za svoju vojsku stvara kritične resurse za eventualne zadaće dobivene od politike, ali to može predstavljati i velike logističke izazove.
No to ne mora značiti kako se s obrambenim naoružanjem ne mogu strateški lakše odraditi, kao obrambenom potporom i ofenzivne akcije. Naime postoji značajna mogućnost kako Srbija pomno prati situaciju u svijetu određenu ruskom invazijom na Ukrajinu. I to sve kako bi se moglo intervenirati barem na sjeveru Kosova. Srbija je novom nabavom zaokružila protuzračno obranu. Pored bitnice/baterije „Pantsira“, koriste se i stariji sustavi. Ovdje se ne radi niti o tome kako je ta protuzračna obrana za moderna zrakoplovstva dostatna za apsolutnu zaštitu, nego jednostavno Srbija može planirati intenzitet ofenzivnih operacija koje bi zbog „neekonomičnosti vojne protuakcije“, povećale mogućnosti prolaska s manjim odgovorom ili bez odgovora zemalja koje su uložile kredibilitet za kakav takav mir ili stabilnost na ovim prostorima. Kineski sustav protuzračne obrane odmah je javno predstavljen kroz prikaz dijela sposobnosti srpskih vojnih snaga pod nazivom „Štit 2022”, pred građanima Srbije, predsjednikom Aleksandrom Vučićem i drugim službenicima države, ali i šire, a bio je tu i Milorad Dodik, koji je kao neki dužnosnik Srbije čavrljao s predsjednikom generalima i drugima. To je poruka koju treba moći razumjeti, a opet nisu ga „primijetili“ važniji mediji u Srbiji, na slikama ga ima, a u tekstu ime mu lebdi u tri točkice.
Kod razmatranja razvoja sposobnosti Vojske Srbije često možemo biti zaslijepljeni upornosti političkog vodstva Srbije u snabdijevanju vojske naoružanjem i opremom, dok s druge stane imamo i jednu bezobzirno propagandno-političku eksploataciju vojske. U prilog drugome može nam biti izjava predstavnika Vojnog sindikata Srbije, vezano za zadnju nabavku novog protuzrakoplovnog sustava koji kaže – kako ni aktualno oružje u srbijanskoj vojsci nema tko održavati i koristiti. Dalje nastavlja kako je obrambeni sustav Srbije u velikoj krizi zbog katastrofalnog i kriminalnog rukovođenja. 
Tako možemo zaključiti kako u Vojsci Srbije ima kadrovskih i organizacijskih problema, ali i činjenicu kako je smisao sindikata braniti prava zaposlenih i ukazivati na probleme.
Kada je predsjednik Vučić posjetio Međunarodni sajam naoružanja i vojne opreme „Partner 2021″ za vrijeme dvodnevnog skupa kojim se obilježavalo šest desetljeća Pokreta nesvrstanih zemalja u Beogradu, mogla se vidjeti ta angažiranost oko predstavljanja nove vojne opreme, gotovo do neukusa reklo bi se, a s druge strane u detalje se komunicira briga za svoje oružane snage od strane vrhovnog zapovjednika. Uoči dana Vojske Srbije, koji je 23. travnja kada je započeo Drugi srpski ustanak 1815., ministar obrane Siniša Stefanović rekao je kako žele imati najsnažniju vojsku u regiji, što ima logike jer su i najveća država u regiji, kako bi sebe zaštitili, te kako se nikome ne prijeti, ali da svoje ne daju. Ovdje je samo nedorečeno što politika Srbije smatra kao svoje. Inače prije Ustanka mnoštvo srpskog naroda je izbjeglo u Austro-Ugarsku, odakle je stigla obilna pomoć za samoupravu u Turskom Carstvu, a priznanje neovisnosti Rumunjske, Srbije i Crne Gore, pokrenuo je Bismarck na Berlinskom kongresu 1878. godine, gdje je izmijenjen ili poništen bitan broj točaka sanstefanskog sporazuma, jer su velike sile htjele smanjiti utjecaj regije i strah Srbije i Grčke od velike Bugarske.
Za usporedbu u Hrvatskoj vlada jedinstveni kulturološki zazor od sektora sigurnosti i obrane, što je eskaliralo padom sovjetske mlazne dalekometne bespilotne letjelice Tu-141, 10. ožujka 2022. g. u Zagrebu. Tu je došlo na vidjelo, kako osim toga što letjelicu snažnije države NATO-saveza nisu ispravno detektirale i srušile, kako Hrvatska nema ni predviđene sposobnosti za teritorijalnu i stratešku obranu zračnog prostora. Tako je u Strateškom planu Ministarstva obrane RH 2020-2022, predviđeno opremanje modernim sustavima PZO kratkog dometa. Još izrazitiji „strateški nemar“ odnosno izostanak povijesti strateške kulture imamo i u Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske 2015-2024, gdje u dokumentu od preko 100 stranica, u četiri i pol retka imamo nabrajanje svih topničkih i PZO sustava za obranu zračnog prostora, uz konstataciju kako to nije perspektivno te kako će se vojska opremiti sustavima malog dometa za PZO obranu postrojbi, tek se u prioritetima razvoja HRZ-a u tablici može naći kako se (nekad tamo op.a.) planira bitnica PZO sustava srednjeg dometa.
Koliko je važna zemaljska protuzračna i proturaketna obrana govori nam najnoviji dogovor, vjerojatno potaknut masovnim ruskim raketiranjem civilnih ciljeva u Ukrajini, u obliku pisma namjere na marginama sastanka obrane država članica NATO-a, na inicijativu Njemačke. Dogovoru se pridružilo još 14 članica NATO-a, o pokretanju opremanja protuzračnom obranom sustavima Arrow 3 ili Patriot u okviru zajedničke tzv. Europske inicijative za zaštitu neba. Hrvatska o tome „za sada“ nije razgovarala, jer se od pada drona u Zagrebu prema riječima Ministra obrane Marija Banožića razgovora o sustavu protuzračne obrane kratkog dometa s Francuskom. Planira se brza nabavka pet bitnica, a do sada (polovica listopada 2022. g.) izdvojena su sredstva za jednu bitnicu. Razlog zbog kojeg se čeka jest kako bi se vidjelo što druge države EU kane nabaviti od srednjeg i dugog dometa, kako bi se ovi budući hrvatski sustavi uklopili s protuzrakoplovnim i proturaketnim sustavima srednjeg i dugog dometa članica EU.
U Zagrebu se na prijedlog Ukrajine održao sastanak Krimske platforme s osnovnom zamisli kreiranja međunarodnih mehanizama za okončanje ruske aneksija Krima, ali u međuvremenu se dogodila i invazija, pa potom i formalno pripajanje drugih dijelova Ukrajine. U Zagrebu su se tako prvi put sastali predsjednici predstavničkih tijela 42 delegacije iz 32 države. Pet država predstavljat će predsjednici oba parlamentarna doma: Belgije, Češke, Irske, Poljske i Rumunjske (sve zajedno oko 400 sudionika). Bila je nazočna i tada još uvijek na svojoj funkciji gđa. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa. Video vezom se sudionicima Prvog parlamentarnog 
summita obratio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij jer je ovo njegova inicijativa pokrenuta godinu dana prije toga pokrenuta u Kijevu. Međunarodna krimska platforma najveći je međunarodni događaj Hrvatskog sabora u povijesti i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Hrvatska se tako profilirala kao bitan i potentan međunarodni čimbenik u cilju formiranja protu agresorske principijelne koalicije i to kao poticaj za napredak EU kako bi postala značajan geopolitički čimbenik sukladno svojoj gospodarskoj snazi.
Sasvim suprotno od toga, Republika Hrvatska nije u Saboru izglasala Odluku o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji EU za vojnu pomoć za potporu Ukrajini – EUMAM, koju je usvojilo Vijeće EU. Ovom misijom planira se obuka 15 000 ukrajinskih vojnika, a do tada se za sudjelovanje pozitivno izjasnilo 17 zemalja članica. Osim što ova misija nije dobro komunicirana u Hrvatskoj, ona je i značajno politizirana kao „alat“ za obračun bitnih sastavnica vlasti. Osim toga pokazala se nesposobnost za donošenje strateških i bitnih odluka, što je već samo po sebi sigurnosni problem.
Sama nabavka 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale F3R ne znači kako je sigurnost Republike Hrvatske neizostavno dignuta na višu razinu jer tu ima još podosta pitanja, oko njihovog baziranja, logistike, „trenaža pilota“ i njihov neophodan nalet, do doktrina uporabe ovog uistinu svestranog borbenog zrakoplova, a da o dovoljnoj količini profiliranih inženjera i ne govorimo. To nam zorno pokazuju slučajevi Austrije i Grčke. Austrija kao gospodarski i društveno sređena zemlja je bila bez strateške vizije uporabe novih borbenih zrakoplova. Naime, nakon samo desetak godina korištenja, Austrija odustaje od Eurofightera te ide u nabavu novog borbenog zrakoplova (?). Dok je modernizacija grčkog zrakoplovstva izvršena isto zrakoplovima Rafale, od kojih su prvi već došli u Grčku unatoč brojnim grčkim problemima, ovo je uspješna obrambena priča jer na strateškoj razini Grci točno znaju što i zašto to žele. Tome je valjda tako jer riječ strategija (strategos) potječe iz grčkog jezika.
Kada se govori o protuzračnoj obrani, komparativno treba reći, kako je u bivšoj državi nebo nad glavnim gradom Beogradom, ali i Zagrebom branilo po nekoliko divizijuna protu zrakoplovnih raketa sovjetskog porijekla Sam 2. One koji su bile u okolici Zagreba bile su i modernije jer su nešto kasnije došle. Za stabilnost regije potreban je jedan oblik ravnoteže unatoč vojnoj neutralnosti Srbije, što god to značilo i unatoč činjenice kako je Hrvatska članica NATO-saveza, sve da bi se odagnale bilo kakve sigurnosne i vojne avanture u regiji, a kako bi ovo područje steklo svojevrstan imunitet prema nesigurnostima u i oko tj. izvan nje. Jer ne može se tvrditi kako je normalno da se predsjednik Srbije ruga susjedima u regiji, kako bi za njih kako je rekao bio dovoljan „Autan“ sprej protiv komaraca.
Darko Marinac
nastavlja se
HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo
