Ogled o utjecaju rata u Europi na Jugoistočnu Europu (III.)

Utjecaj na nestabilnu regiju, u ovoj situaciji možemo i trebamo gledati i kroz raspad Austro-Ugarske Carevine, jer je ona dobrim dijelom uključivala zemlje Jugoistočne Europe, sa svim geopolitičkim silnicama. Poslije Boljševičke revolucije „trebala“ se rasformirati Carevina, značajno pod vanjskim utjecajima i uslijed posljedica velikog rata, kao i loših politika, procjena i upravljanja. To je bilo „potrebno“ kako bi u susjedstvu zemlje koje su preuzimali boljševici bile stabilnije „nacionalne“ države. Kraljevina SHS, i kasnije Jugoslavije bile su dio sanitarnog kordona (Cordon sanitaire), što nam najzornije predočava nastanak i rasap bivše države. Kraljevina Jugoslavija tek je 1940., počela kontaktirati s SSSR-om.

Naime, bivša država, iako je i sama imala podosta faktora za nestabilnosti, imala je snažnije pokazatelje otpornosti prema SSSR-u, nego što to sada u cijelosti imaju zemlje regije, koje su u njoj participirale u odnosu prema Rusiji. Ovdje možemo uz određene uvjete ocijeniti izuzecima Sloveniju, Hrvatsku i S. Makedoniju koja su članice NATO saveza, iako članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora još nije viđen ozbiljnije u praksi (osim prema SAD tj. u Afganistanu). Poslije Rezolucije Informbiroa 1948. g., FNRJ je prekinula sve odnose sa SSSR-om, do početka 60-tih godina, ali već i prije dolaskom Hruščova. Vojni elementi suradnje sa Sovjetskim savezom bili su u bivšoj državi prisutni jedino u nabavci oružja, a vojne snage SSSR-a bile su prisutne u Jugoslaviji izuzetno kada bi njihove konvencionalne podmornice bile na remontu u Boki Kotorskoj odnosno u Arsenalu u Tivtu.

Inače bivša država „potpomognuta“ planovima Zapada trebala je planirano prepustiti SSSR-u, u slučaju njegovog prodora prema zapadu, svoje sjeverno-zapadne dijelove, gdje bi se protiv agresora djelovalo gerilskim ili partizanskim snagama teritorijalne obrane koja je stvarana poslije sovjetske intervencije na Čehoslovačku 1968. g., dok bi se odlučnije branio središnji i jugoistočni dio uz pomoć zapadnih saveznika. Prema kasnije otkrivenim planovima, osnovni pravac prodora Sovjetske armije zamišljen je prema Trstu, a već su u talijanskim medijima otkriveni planovi o predavanju Trsta od lijevih gradskih vlasti, s pomoćnim pravcima prema Rijeci ili čak prema Senju. Iz sadašnje perspektive teško je zamisliti kako bi jugoistočni dio države s pretežito pravoslavnim stanovništvom bio prepreka sovjetskom prodoru.

Jači angažman u Jugoistočnoj Europi, Rusija je imala još 1999. godine, kada su se njene specijalne snage padobranaca iz Bosne i Hercegovine gdje su bile dio snaga SFOR-a, našle na zrakoplovnoj luci Slatina kod Prištine, odakle su iz podzemnog dijela uzletjeli neoštećeni migovi. Nedavno su o tome u Srbiji snimili film „Balkanska međa“. Inače Rusija je napustila snage KFOR-a, već 2003. godine, što zbog logističke zahtjevnosti, što zbog gubitka interesa za područje za koje je tada izgledalo kako putuje ka mirnoj luci i više se nije moglo ništa geopolitički ušićariti. Dolaskom Vladimira Putina kao premijera 1999., i kao predsjednika 2000. godine, pa kasnije u obje serije mandata polako je rastao potencijal za konfrontaciju Rusije sa SAD-om i općenito sa Zapadom.

Slijedom toga prvi vojnik Rusije general Gerasimov je na jednoj ruskoj vojnoj konferenciji 2013.godine, održao govor u kome je iznio strategiju kombiniranih psiholoških, političkih, subverzivnih i vojnih operacija za destabilizaciju zapadnih zemalja. Govor je kasnije objavljen u ruskom vojnom časopisu Vojno-industrijski glasnik, te je tako nastao pojam „Gerasimovljeva doktrina“ kao doktrina hibridnog djelovanja Rusije. Možemo samo nagađati je li Gerasimov sada povrijeđen, jer se ne provode njegove zamisli i na djelu je brutalna agresija na Ukrajinu, koju osuđuje gotovo cijeli svijet, osim nekoliko „lidera“ kalkulanata. Provode se samo doktrine gdje je hibridno djelovanje samo kompozicija mjera za suprotstavljanje SAD-u i Zapadu, a kao uvod u invaziju na Ukrajinu s ciljem okupacije i prisvajanja njenog teritorija i destabilizaciju Europe.

Iako je u najnovijoj ruskoj Strategiji nacionalne sigurnosti Zapadni Balkan na začelju vanjskih i sigurnosnih politika, Kremlj se principijelno protivi širenju NATO-a. Kako je to sjajno primijetila gospođa Sonja Biserko, „Balkanska ekspanzija Rusije odigrava se u trenutku strateškog vakuuma, kad su zemlje u regiji još nekonsolidirane, ranjive, nedovršenih identiteta i stoga podložne utjecaju i pritiscima“. To se najvjerojatnije odnosi na BiH, CG i SM (op.a). Srbija je Rusiji (za sada) jedini preostali kanal prema Europi“ tj. prema Zapadu (op.a). Stoga je između ostalog bitno pratiti što se u regiji dešava stvaranjem sposobnosti za razumijevanje situacije, predviđanja (predikcije) i odlučivanja ključnih aktera, multidisciplinarnom obradom otvorenih izvora OSINT (Open Source Intelligence). Tako da je i prirodno sinkronizirano osnivati i organizirati sposobnosti za stratešku komunikaciju, što je najbolja obrana ili još bolje imunitet od lažnih vijesti i dezinformacija.

Rusija će operacijama uz Crno more doći u zonu utjecaja na nestabilne regije u kojima ima duže građene interese i sposobnosti za njihovo ostvarivanje. Ovdje možemo držati izvjesnim dvije opcije, onu akcijsku ili raspirujuću, i onu ispuhujuću ili prigušujuću. Akcijska ili raspirujuća bi bila s učinkom širenja na nestabilnije dijelove Europe, kako bi se smanjila pažnja prema Ukrajini. Nešto slično kao ono Churchillovo „zapalite Europu“ ili od Britanaca potpomognute demonstracije ili državni udar u Beogradu 27. ožujka 1941., s parolama – „Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob!“

Prva poruka demonstranata i Simovićevih pučista bila je negativno određenje prema pristupanju Trojnom paktu vlade Cvetković-Maček podržavanoj od kneza Pavla, ali kao drugo ne manje važno je bilo protivljenje Banovini Hrvatskoj, koja je zamišljena kao učvršćivač Kraljevine. U jednom radu nedavno objavljenom u Srbiji stoji kako su Britanci tj. njihova SOE (Služba za specijalne operacije) potrošili tada gotovo milijun funti za organiziranje ovih presudnih događanja. Ispuhujuća ili prigušujuća opcija podrazumijevala bi kako bi uslijed poraza Rusije u Ukrajini ili kod slabog ostvarivanja ciljeva invazije na Ukrajinu i posljedičnog operativnog zamora Rusije, to rezultiralo slabljenjem negativnih utjecaja Rusije na regiju, jer bi akteri u regiji koji podržavaju Putina trebali ocijeniti kako je daljnja podrška i nekakva slična takva akcija bila za njih kontraproduktivna.

Srbija predstavlja glavno logističko komunikacijsko središte širenja ruske propagande na Zapadnom Balkanu, a činjenica kako se srpski jezik razumije ili govori u Bosni i Hercegovini, dijelovima Kosova, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, pomaže da ruska propaganda lako dopire posredstvom društvenih mreža i domaćih medija koji prenose sadržaj ruskih i srpskih medija i na svih šest država regije. Proruski dezinformacijski narativ se komunicira: a) posredstvom medija pod političkom kontrolom elita u državama Zapadnog Balkana; b) posredstvom medija koji su politički ili ideološki bliski Rusiji, bez obzira podržavaju li ih državni akteri, i c) posredstvom medija koji to čine zbog ekonomske koristi. Kako je ovo programirano i uvježbavano može nam posvjedočiti činjenica kako je vremenom sve više sumnji u ruskim medijima o karakteru agresije na Ukrajinu, dok se u utjecajnim medijima u Srbiji to ne može još značajnije uočiti.

Tako Marinko Ogorec uistinu vojni analitičar, a koji je između ostalog od 2000. do 2004. godine bio vojni izaslanik RH u Ruskoj Federaciji, tvrdi kako bi bili čudno da Rusi u Srbiji i BiH nemaju izgrađen obavještajni sustav koji je sposoban izazvati turbulencije, i tako skrenuti pozornost s agresije, ali i njene strateške eksploatacije i širenja utjecaja. To kao i izvještavanje o i oko invazije na Ukrajinu, u Srbiji može biti idealni pokretač za otvaranje „drugog fronta“ u cilju odmicanja pažnje svijeta s invazije na Ukrajinu, ali i ruske javnosti od same prirode agresije i njezinim posljedicama po građane Ruske Federacije, ili pak kao strateško rastezanje „Zapada“. To se može kao krajnja mjera dogoditi kao akcije Vojske Srbije ili sigurnosnih snaga Srbije na sjever Kosova, ili osnivanjem vojske Republike Srpske od strane političkih aktera tog entiteta. Ovdje nije nadrealno očekivati jedan oblik akcije u Brčkom, koje je svojevrstan strateški pupak BiH, a s vizualno i identitetski „nedefiniranim“ i mješovitim snagama, koje bi se brzo prebacile na to područje, a po uzoru na rusko djelovanje prema Krimu 2014.g.

Na jednoj razini sukob na relaciji Srbija – Kosovo već je počeo, iako on nije kinetičke prirode. Iz smjera juga prema Srbiji došle su uistinu komercijalne bespilotne letjelice, iako danas podjela između komercijalnih i vojnih dronova sve više nestaje, te su dignuti MIG-ovi. Dalje ti dronovi su ometani (ili elektronički preuzimani) kako bi se onesposobili do rušenja. To spada u kategoriju elektroničkog boja. Kada je kosovska policija krenula pružiti potporu provođenju uredbe kosovske Vlade o zabrani ulaska vozila sa srbijanskim tablicama, a sama uredba je i recipročna, to je ponukalo kosovske Srbe da blokiraju granični prijelaz Jarinje. U očekivanju da policija ukloni barikade, uključila se i svjetska diplomacija, ali i Srbija. Vojska Srbije dignuta je na razinu priprave do razine uporabljivosti, njeni dijelovi bili su i blizu granice.

Vlada Srbije poslala je zahtjev KFOR-u, kako bi njene vojno-sigurnosne snage ušle na Kosovo, a odgovoreno im je kako nema potrebe. Inače u sastavu KFOR-a su i hrvatski vojnici od 2009. g., i do sada je u njoj sudjelovalo preko 1300 pripadnika, a predviđeno je kako će ih u 2023. i 2024. godini biti oko 90, uz do dva helikoptera HRZ-a. Po odgađanju spomenute Uredbe, predsjednik Vučić, pošto je prije posjećivao vojsku, odlazi na granicu i nagovara sunarodnjake da maknu barikade i oni to polako i djelomično čine. Pred Božić, kosovski policajac koji nije bio na dužnosti prostrjeljuje dva srpska mladića, a svi politički akteri su to osudili, a što opet ovo područje ostavlja zapaljivim. The Jerusalem Post objavljuje tekst kako je Vučić spriječio Treći svjetski rat. U Sarajevu su na sportskom događaji napadnuta djeca iz Srbije. Je su li to valovi nasilja na srpsku mladež?

Premijer Kosova Albin Kurti nedavno je za medije izjavio kako postoji čak 48 ofenzivnih operativnih baza oko granice Kosova sa Srbijom na srpskoj strani od kojih su 28 vojne, a 20 njih pripada žandarmeriji. Dalje on nastavlja pitanjem, ako nema priprema za rat, zašto su prošle godine, Srbija i Rusija imale čak 104 zajedničkih vojnih vježbi i aktivnosti od 91 koliko su planirali, a pri tome dvije najvažnije vojne vježbe naziva “Slovenski štit” i “Slovensko bratstvo”, naglasivši kako na Balkanu ne možete imati rat bez Srbije, ali niti mira bez Albanaca. Kurti je nedavno poručio Albancima da se odazovu popisu stanovništva u Srbiji, posebno na jugu, kako bi odgovorili na njihovu pacifikaciju.

Bosna i Hercegovina, Kosovo, te Crna gora i Sjeverna Makedonija, posljednje dvije kao punopravne članice NATO-a, za sada imaju najveći destabilizacijski potencijal u regiji. Ovdje imamo garanta stabilnosti i mira ili regionalnog „hegemona/garanta“ (Srbija), koji još uvijek sjedi uvjetno rečeno na dvije stolice, europskog puta i „tradicionalnih prijatelja“. Ova dilema je iz domene emocionalne inteligencije ili dječje dileme, pojesti li prvo slatkiše pa ručak ili obrnuto. Mali garant ili hegemon (Srbija) osjeća se na jedan način „izdano“ od velikog hegemona (Rusije), jer je Rusija sada zauzeta svojim problemima i velikom igrom. Moderna srpska državnost vezana je uz Zapad, uz Austrijsku Carevinu, Francusku, Britaniju, SAD, pa tek onda Rusiju, ali i Italiju i Njemačku. No utisak je kako Rusija sada podržava, a negdje i prednjači u destabilizaciji BiH, Crne Gore, ali i Makedonije i na neki način zamrzava status Kosova u smjeru izostanka priznavanja. Svrstavajući se uz Zapad vodstvo Srbije kalkulira kako bar na neko vrijeme gubi zamah svojih ambicija prema regiji, posebno prema navedenim zemljama. Vjeruju opravdano kako će Zapad tražiti priznanje Kosova, što im je neprihvatljivo unatoč kroničnom izostanku politika prema Kosovu i dok je ono bilo u sastavu Srbije.

Nikako ne treba ne zanemariti ni već poznato geopolitičko „kockanje“ Srbije gdje ona kao i više puta u svojoj povijesti, izlazi kao dobitnik u geopolitičkoj „kockarnici“ pa nije isključeno kako će nastojati dobiti i na „ruskom ruletu“. Srbija je, iako bez vojske na svom teritoriju, uspjela oblikovati svoje politike prema Crnoj Gori i prema cijeloj regiji već 1916. g, tako da je poslije Velikog rata ona posredno proširila svoj teritorij osnivanjem Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavijom. Ovdje su posloženi vanjski i unutrašnji utjecaj. Vanjski kao završetak svjetskog rata i potreba za „nacionalnijom“ državom (mislilo se tada op.a.) koja bi stabilizirala prostor posebno od utjecaja Sovjetskog Saveza u nastajanju. Narečenom nije odmoglo ni krajnje nerazumijevanje, i posljedični izostanak adekvatnih „austrijskih“ politika prema južnim dijelovima Carstva. Kao unutarnji tu su i težnje ostalih južnoslavenskih naroda, ali ne manje važno ni organizirani rovareći utjecaj Srbije u Austro-Ugarskoj, posebno na području današnje Hrvatske i BiH. Sadašnje vrijeme u dobroj mjeri podsjeća na vrijeme pred Veliki ili Prvi svjetski rat, kada je Srbija na viziji slabosti jednog Carstva politički djelovala prema prostorima zapadno od nje ili raznim koncepcijama jedinstvenog jezika svih južnih Slavena, od Ilije Garašanina, Jovana Cvijića te Jovana Skerlića, …. i dr.

Ne bismo ništa naučili iz ovoga dijela povijesti, bez sposobnosti uočavanja i vrednovanja opisane situacije i njene eksploatacije, od razumijevanja pozicije, odabira sredstava i taktika i same metodologije od strane Kraljevine Srbije, tj. vizije njenog političkog vodstva utjelovljene u Nikoli Pašiću. Što znači poznavati pojam strateškoga i geopolitičkoga, govori nam priča kada su se srpske snage povlačile za Albaniju, Nikola Pašić kao predsjednik vlade šalje depešu kralju, kako je sve gotovo, kako je vojska napustila položaje, ali kako je „crnogorsko pitanje“ riješeno, jer se oni do zadnjega bore u bitci kod Mojkovca, ne kako bi obranili svoju državu, nego kako bi osigurali odstupnicu srpskoj vojsci.

Ovdje će se na zanimljiv način odvijati „igra“ između pravoslavnih crkava, među kojima je i dominirajuća Srpska pravoslavna crkva, koja ima značajan povijesni učinak na Srbiju i šire, ali i „srpski svet“. Kada je riječ o SPC, ovdje možemo reći kako prvi (a možda i jedini op.a.) hrvatski geopolitičar Ivo Pilar u ponovno nedavno izdanoj knjizi Južnoslavensko pitanje i svjetski rat, realno i s izvjesnom „ljubomorom“ govori o povijesnoj ulozi SPC u nastanku srpske države. SPC se opet sve više koristi kao jedan administrativni instrument povezivanja zemlja u kojima žive Srbi, ili kao vjersko/politički okvir „srpskog sveta“. No to može biti i problem jer su pravoslavne crkve narodne odnosno nacionalne. Sve može biti jasnije ako se uzme u obzir kako je do crkvenog raskola na zapadnu i istočnu crkvu došlo primarno zbog političkih razloga, a ne zbog vjerskih pitanja ili dogmi. Tako da i ekumenski napori u okviru „crkvenih“ djelovanja, u svojoj prirodi ne bi trebali buditi nade, nego bi čak po neke narode mogle biti i štetni.

Bosna i Hercegovina je rastrojena država, s tri konstitutivna naroda u asimetričnoj poziciji. Vodstvo Republike Srpske želi potpunu autonomiju, izlazak iz BiH i pripojenje Srbiji, iako još nije jasno koliko to žele njeni građani. U Federaciji Bosne i Hercegovine imamo dugogodišnje prijepore oko osnovnih elemenata državnosti i izostanak svojevrsnog nacionalnog dogovora tri državotvorna naroda, a koji su asimetrično organizirani u dva entiteta. Srbi su „dobili“ Republiku Srpsku, jer se jedno vrijeme držali i više od polovice BiH. Hrvati i Bošnjaci, koji su svojevremeno imali i svoj međusobni ratni sukob, koji je i naglo prestao, stiješnjeni su u Federaciju BiH, kako bi bili protuteža RS. Bošnjaci kao najbrojniji narod godinama je stjecao unitarni refleks, svojstven većinskim narodima, ali ovaj puta u manjem prostoru. Sada se postavlja pitanje što je Hrvate „natjeralo“ na zajednički entitet, kada su u ratu imali „Herceg Bosnu“ i prvi počeli s obranom BiH. Jasno je kako je to Daytonski sporazum, a kako on nije posve primijenjen, ali ni osuvremenjivan, stvorili su se veliki državni rizici kao negiranje državnosti BiH od strane vodstva RS, kao i protuustavna unitarnost i supremacija u Federaciji od strane Bošnjaka.

Do sada, nije bilo volje ni snage za promjenu izbornog zakona kao bi najmalobrojniji, a konstitutivni narod Hrvati birali svoje predstavnike sukladno Ustavu BiH i Daytonskom sporazumu. Rusija tako u BiH, podržava one narode kako im to trenutno odgovara. Tako da su osim Srba jedan oblik podrške dobili i Hrvati kao konstitutivan narod. No u samoj izbornoj noći Visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt nametnuo je odluke, koje je objavio u javnom pismu građanima BiH, a najvažnija je kako je u Domu naroda povećao broj zastupnika, tako da neće biti moguća, prezastupljenost bilo koga od tri konstitutivna naroda. Iako hrvatskim glasovima nije izabran nitko u Predsjedništvo BiH, Bošnjaci su se preračunali glasujući za Komšića, pa je Izetbegović izgubio. Na ovim izborima ponovo su se brojali glasovi za predsjednika RS.

Politika Republike Srpske koncentrirana u djelovanju Milorada Dodika, i to primarno na tri vektora. Prvi je traženje razloga za nepriznavanje institucija BiH, kao i samo nepriznavanje; drugi je održavanje javnih i nejavnih kontakata s ruskim dužnosnicima, a posebno s Putinom, s ciljem ruske potpore integraciji sa Srbijom, ali i uvjeravanjem javnosti u tu potporu; i kao treće, česti Dodikovi posjeti Srbiji, na različitim događanjima pa i na onima gdje on nema što tražiti, kako bi simulirao integraciju sa Srbijom za javnost, ali i kako bi vidio do kuda može ići.

U BiH kao i drugdje u regiji Rusija želi zemlje regije udaljiti od euroatlantskih integracija, kako bi se održala stanja stalnih napetosti i kriza, a u ovom slučaju kako BiH ne bi bila članica NATO-a i EU. BiH je možda i najpodatnija država za rusko propagandno djelovanje, zbog svojih vanjskih ali i opisanih unutarnjih slabosti, jer sve navedeno udaljava zemlju od integracija. Raznim oblicima dezinformacija potkopavaju se i institucije BiH. Putin i Dodik sastali se zadnji put krajem prošle godine bez zajedničkog priopćenja, i nisu komentirali američke sankcije, ali i nedavno gdje je sjedio za „slavnim stolom“, ali na manjoj udaljenosti, kada je Dodik rekao Putinu „ Za nas je uvijek važno da imamo prijatelje kao Vi “. Rusija konkretno radikalizira, financiranjem radikalnih društvenih aktera pretežito desnim organizacijama kao što je to „Srbska čast“ koja vodi i kampove za obuku srpske mladeži s dijelom sadržaja obuke u Rusko-Srpskom humanitarnom centru u Nišu. Na vrlo lukav način koristi se i nezadovoljstvo Hrvata u Federaciji zbog nemogućnosti biranja svojih predstavnika u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Rusija nastoji ostvariti i financijski utjecaj kroz mostarsku aluminijsku industriju ili koksom u Lukavcu.

Neustavna proslava dana državnosti RS u siječnju ove godine, ovaj puta održana je u istočnom Sarajevu, jer je vlast Banja Luke Dodiku nepoćudna. Na svečanosti je prisustvovao ruski ambasador, a Vladimir Putin je odlikovan odličjem „Orden RS na ogrlici“. Dan prije na svečanoj akademiji prisustvovao je general Milan Mojsilović, načelnik Generalštaba Vojske Srbije. Na prigodnoj paradi je marširalo oko dvije tisuća sudionika, od čega više od 700 naoružanih policajaca koje su pratili oklopni transporteri. Za vrijeme parade Milorad Dodik rekao je kako je vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi i lamentirao o povijesti kako su Hrvati pokatoličeni Srbi i dr. Na to su najznačajnije odgovorili iz američkog veleposlanstva, istaknuto je kako je odličje Putinu, koji je odgovoran za agresiju na Ukrajinu i stradanje tisuća civila, dokaz da Dodik odbacuje euroatlantske vrijednosti, baš kao što obilježavanjem 9. siječnja kao protuustavnog praznika gura RS “na opasan put”. “Republika Srpska će samo uništiti sebe i one oko sebe gurajući fatamorganu o nezavisnosti”, stajalo je u izjavi američkog veleposlanstva (na Twitteru). Indikativna ili maskirajuća je čestitka predsjednika R. Srbije Aleksandra Vučića gdje je on između ostaloga rekao kako će Srbija, kao i do sada, dosljedno podržavati sprovođenje odredbi Dejtonskog sporazuma, poštujući integritet Bosne i Hercegovine, kao i integritet R. Srpske u njenim ustavnim okvirima.

Rusija i Kina su bezuspješno sredinom 2021. pokrenule u Savjetu sigurnosti pitanje zatvaranja Kancelarije Visokog predstavnika u BiH, a krajem iste godine Rusija je u Savjetu sigurnosti UN-a stavila veto na izvještaj Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, ublaživši konačnu verziju izvještaja. Na području medijskog djelovanja, prema portalu Raskrinkavanje.ba, od 29 ispitivanih medija koji plasiraju dezinformacije, 15 je locirano u Srbiji, a 14 u Bosni i Hercegovini, od čega čak 12 u Republici Srpskoj. Isti portal utvrdio je periodu u od manjem od godinu dana kako je ruska internetska platforma „Sputnik“ preuzela i objavila 180 vijesti s RTRS-a, a SRNA-e 67 vijesti. Brojni su portali u BiH, točnije u RS koji informacijski djeluju slično, a čije je vlasništvo i izvori financiranja nepoznato. Njihovi sadržaji koncipirani su u cilju razgrađivanja BiH, protiv NATO-a, SAD-a, Velike Britanije te i EU, a mediji u RS protive se članstvu BiH u NATO i EU.

Sputnik u Beogradu u sinergiji  s proruskim web stranicama i grupama na društvenim mrežama u Srbiji i u Republici Srpskoj, uključio se u predizbornu kampanju za izbor člana Predsjedništva BiH 2018.godine. Predsjednički kandidat Mladen Ivanić predstavljan je kao zapadni „agent“ kako bi se potpomogla pobjeda Milorada Dodika. Sputnik dalje plasira narativ kako Zapad djeluje u cilju svrgavanja Dodika, predočavajući upozorenja Zapada Dodiku zbog secesionističkih planova i nacionalističkih poruka, kao prijetnje Zapada. Tijekom proslave jednostrano proglašenog “Dana nezavisnosti” Republike Srpske koji Ustav Bosne i Hercegovine zabranjuje, tridesetak muškaraca s natpisima „Srbska čast“ vide se na ulicama Banja Luke s logom ruskog veteranskog udruženja „Nasledniki pobedy“.

Ruska vlada u BiH potiče povijesni revizionizam u vezi genocida u Srebrenici, pojačano otkad je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko kriminalizirao poricanje genocida i ratnih zločina. U rujnu 2021. Gorchakov Fond, koji je osnovan 2010. g., dekretom ruskog Predsjednika i na čijem čelu je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, objavio je priopćenje kako su zločini počinjeni u Srebrenici tijekom rata pogrešno interpretirani s ciljem kako bi se “okrivili samo bosanski Srbi”. Isti fond, kao think-tank organizacija Ruski savjet za međunarodne poslove, sudjelovali su u rujnu i listopadu 2021. u organiziranju dva događaja u Moskvi o Srebrenici, gdje su se mogli čuti slični argumenti, a u ime Ruske kuće u Beogradu govorio je i ministar vanjskih poslova SRJ iz vremena Slobodana Miloševića, Vladislav Jovanović. Pored toga energetski sektor Bosne i Hercegovine je u potpunosti ovisan o ruskom plinu, a Rusija je najveći strani investitor u Republici Srpskoj.

Bosna i Hercegovina je pod snažnim utjecajem medija koji nisu u javnom interesu. Tako su mediji oštro nacionalno podijeljeni, s tim kako mediji pod utjecajem Rusije i Srbije grade protuzapadni narativ protivan euroatlantskim integracijama. Posebno se to odnosi na Srbe, kojima se plasiraju „informacije“, kako EU radi protiv njih, a za korist druga dva naroda u BiH. Ovo ima planirani učinak kako bi BiH, kao i ostale zemlje jugoistočne Europe ostale u zoni nestabilnosti tj. u području učinkovitog ruskog utjecaja.

Ruska propaganda koristila je i elektroničke društvene mreže jednako kao i politički akteri u Srbiji, za „strategijske ciljeve“ svojih politika gdje je suprotstavljanje tzv. Zapadu jedan od primarnih ciljeva. Tako su na Facebookovoj „crnoj“ listi dvojica haških osuđenika – bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić. Zatim, tu su i različite udruge kao Srpski narodni pokret – „Izbor je naš“ koje otvoreno pozivaju na odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, a sada podržavaju rusku invaziju na Ukrajinu, kao srpski uzor za BiH i regiju. Možemo reći kako se spirala radikalizacija na elektroničkim društvenim mrežama u BiH, može okarakterizirati kao recipročna ili uzajamno umnožavajuća.

Iako je ulazak Sjeverne Makedonije u NATO neuspjeh ruskog subverzivnog i obavještajnog djelovanja, neki rezultati su vidljivi, a još je vrjednija analiza obrazaca, postupaka i strategija koje su se provodile. Rusija je širila svoj interes u SM, preko desnih političkih aktera, koji su otežavali rješenje spora s Grčkom u vezi promjene imena, ali i s Albanijom i Bugarskom. S. Makedonija nije se pridružila restrikcijama EU prema Rusiji poslije aneksije Krima 2014. Kako se Crna Gora približavala NATO-u, rasla je pažnja i djelovanje na S. Makedoniju.

Darko Marinac

nastavlja se

D. Marinac: Ruska ciklona na Balkanu (I.)

D. Marinac: Ruska ciklona na Balkanu (II.)

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo