Vladimir Trkmić: Propovijedi blaženog A. Stepinca i danas aktualne

Proglašenje blaženim

Papa Ivan Pavao II. je kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim 3. listopada 1998. godina na Mariji Bistrici. Tada je u propovijedi između ostalog rekao: „ Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“

Zaborav ili nemar

Čini mi se da su te riječi i misli svetog pape Ivana Pavla II. vrlo brzo pale u zaborav. Malo se o njima pripovijeda, piše, i analizira. I ne samo to! Vrlo malo je danas propovjednika i laika koji iščitavaju propovijedi blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Njegove su propovijedi bile kratke, jezgrovite i jednostavne. Znao se približiti običnom čovjeku, intelektualcu, svećeniku. Njegove bi propovijedi trebalo aktualizirati u našem vremenu, jer su pravo duhovno blago koje vrijedi i za naše vrijeme u kojem živimo. Nažalost, to se rijetko događa. Rijetki su propovjednici koji citiraju briljantne misli blaženika. Njegov životni put pruža svojevrsni kompas hrvatskom narodu da se zna orijentirati u teškim vremenima.

Blaženi kardinal A. Stepinac o svijetu kao uzburkanom oceanu i miru

„ Čitav je svijet nalik strahovitom uzburkanom oceanu, na kojem pojedinačni ljudski životi, a i čitavi narodi, postadoše igračka razbješnjelih valova strasti. Upitajte što misle o tom stari očevi i majke, koji ostadoše kao osamljeni panjevi bez sinova. Upitajte o tome žene, koje ostadoše bez pomoći muževa. Upitajte o tome djecu, koja ostadoše bez hranitelja. Upitajte o tome mladiće i muževe, koji su istrgnuti iz mirne obiteljske zajednice. Upitajte poglavare, koji moraju voditi brigu o bilo kojoj zajednici. Svi će vam potvrditi, da je mir jedno od najvećih dobara čovječanstva. I svima nam se, svima bez razlike, otima danas na sveti blagdan Kristova uskrsnuća uzdah iz grudi sličan onome, što svećenik moli kod oltara: »Uskrsnuli Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir!« (Molitva za Pričest). Jer ako se Ti ne smiluješ, tko će drugi pomoći čovječanstvu? Ako Ti ne umiriš oluje, u koje je svijet upao, kakva druga sila postoji još na zemlji, koja bi to mogla učiniti? Jeste li kada promatrali, što rade mornari ili ribari na moru, kad hoće barem na čas umiriti valove? Bacaju ulje u more. I kad se ulje dotakne nemirnih valova, kao da je neka magična sila ušla u nj, more se odmah primiri na mjestu, gdje je prosuto ulje. To je jedina stvar, koja tako brzo i sigurno djeluje na taj nemirni element. A što može, pitam vas, što može da umiri uzburkane ljudske duše i srca, što umiriti rasplamsale strasti? Što utažiti bijes, koji se razmahao širom kugle zemaljske osim ulje milosti i milosrđa Božjega, koje se izlijeva na nesretni ljudski rod po Kristu, čije je sveto ime »Oleum effusum – prosuto ulje« (Pj 1,3). Po Kristu, koji je »Knez mira« (Iz 9,5) i koji taj mir kao prvi dar nakon svoga uskrsnuća donosi svojim apostolima. I dok promatramo nečuveni kaos u svijetu; dok slušamo uzdahe potlačenih; dok gledamo suze ispaćenih i unesrećenih; dok pratimo bijesnu propagandu razornih elemenata i čitamo o naporima državnika da uspostave mir: nehotice nam odzvanjaju u ušima riječi starozavjetnog proroka: »Disce ubi sit prudentia, ubi sit virtus, ubi sit intellectus, ut scias simul ubi sit longiturnitas vitae et victus, ubi sit lumen oculorum et pax! – Uči se, gdje je razboritost, gdje je snaga, gdje je razum, da znaš ujedno, gdje je duljina života i opstanka, gdje je svjetlo očiju i mir!« (Bar 3,14).“

Tko prihvaća Božji zakon – prima Kristov mir

„ Ti si bio spreman da ga dadeš i u podlim židovskim poglavicama, koji su nahuškali masu da viču na Tebe – raspni ga, raspni! Nisi isključio Petra, koji se zaklinjao na Veliki Četvrtak, da Te ne pozna. Nisi isključio apostola i učenika, koji su Te onako sramotno ostavili na cjedilu u Tvojoj gorkoj muci. A zašto ipak nisu svi jednako postali dionici Tvoga svetog uskrsnog mira? Zato jer su samo neki od njih bili ljudi dobre volje. Pa makar su i pogriješili po ljudskoj slabosti, ipak su priznali tebe i sveti zakon Tvoj. Zato im daješ mir, veliki mir prema riječima pobožnog psalmista: »Veliki mir imaju, koji ljube zakon tvoj!« (Ps 119,165). Jedni su dakle, koji su bili svjedoci, a i sukrivci Tvojih muka na Veliki Petak, polučili uskrsni mir. A kad pitamo, zašto ga nisu polučili i drugi, makar si ga ti bio spreman dati svima, onda nalazimo odgovor u otvrdnuću njihova srca, koje je prezrelo glas milosti Božje, kad je kucala na vrata. I zato se ispunila na njima riječ proroka Izaije: »Nema mira bezbožnicima, govori Gospod Bog!« (Iz 48,22; 57,21). Ta je istina tako stalna, kao što je stalan i Gospod Bog. Pa ipak, sve se je, izgleda, danas udružilo, da pokida vezu čovjeka s Bogom. I umišljeni učenjaci i zavedene mase radnika i nebrojeni članovi tolikih staleža. Svi se naprežu da se riješe najprije slatkog jarma i lakog bremena zakona Gospodnjeg, vičući u sav glas s onim buntovnicima u psalmu: »Raskinimo uzde njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.« (Ps 2,3). Oni traže oslobođenje od tobožnjeg okova zakona Božjega i traže sreću i mir drugdje. Jedni u prosvjeti, ali u prosvjeti bez Boga. Drugi u raznim etičkim pokretima, koji sve religije smatraju jednako vrijednima, bilo da Krista koja od njih smatra Bogom ili običnom varalicom. Treći ga traže u komunizmu usprkos žalosnom iskustvu, da nema veće zapreke miru nego je komunizam, negacija svake istine i pravde. I tako dalje, da se ispuni ona Svetoga Pisma: »Tot et tam magna malapacem appellant! – Tolika i tako velika zla nazivaju mirom!« (Mudr 14,22). I koliko god se takovi trudili, mira neće biti, nego će na koncu morati iskusiti ono isto, što i suvremenici Jeremije proroka: »Expectavimus pacem et non erat bonum! – Očekivasmo mir i nije dobro!« (Jr 8,15). Pođimo dakle putem koji je označio Bog, ako hoćemo da nas ogrije konačno blagodat trajnog mira. Prva i temeljna stvar jest, da čovjek opet sagne ponizno glavu pred živim i pravim Bogom i da ga prizna ne samo ustima nego srcem i dušom, apsolutnim Gospodarom svega, jer je »bez vjere nemoguće ugoditi Bogu« (Heb 11,6). Rekoh dušom i srcem, a ne samo ustima, kao što čine danas mnogi katolici, da ne bi uskrsnuli Krist i nama upravio ukor, koji je za života upravio nevjernim Židovima: »Puk ovaj časti me ustima, ali srce njegovo daleko je od mene!« (Mt 15,8). Iz žive vjere niče onaj spasonosni strah Božji, koji je početak svake mudrosti, jer izgoni grijeh iz duše i čuva i unapređuje krjeposti. Kad se bude opet poštivalo sveto ime Božje, kad se bude opet poštivao dan Gospodnji, kad bude opet cvala sveta čistoća mladeži, kad bude opet vladala bračna vjernost i poštenje, kad se bude poštivala tuđa imovina, život i glas bližnjega, kad se bude opet poštivalo odredbe Svete Crkve, izdane za duhovno dobro vjernika, onda i samo onda se mogu očekivati dani mira prema onoj Svetoga Pisma: »Velik mir imaju koji ljube zakon Tvoj!« (Ps 119,165).“

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 78–80. Usp. Lk 24,36; Iv 20,21.

Pouskrsni poticaj

Svjesni da živimo u teškim i konfuznim vremenima Uskrs bi nam trebao biti više od običaja. Više od lijepe crkvene tradicije. Ključ problema svijeta u kojem živimo, pa tako i Hrvatske leži u nepoštivanju Božjeg zakona. Leži u liberalizmu bez granica. Leži u materijalizmu, divljem kapitalizmu, moralno bezličnom europeizmu, individualizmu i egoizmu svih mogućih vrsta. Nije samo pandemija korona virusa poremetila međuljudske odnose. Niti to čini nesretni rat u Ukrajini. Zemlje zapadnog, za sada slobodnog svijeta također su kao uzburkani ocean. Nasuprot katoličanstvu favoriziraju se oblici i stil života koji nema nikakvog temelja u Svetom pismu. Protiv katoličanstva, obitelji, Božjeg zakona, dostojanstva čovjeka i žene, vodi se podmukli psihološko intelektualni i moralni rat. Parlamenti različitih zemalja po kratkom postupku donose zakone koji se protive prirodnom, a pogotovo Božjem zakonu. Zato su vrlo aktualne misli blaženog kardinala Alojzija Stepinca izrečene daleke 1941. godine. Katolik i katoličanstvo imaju jasno poslanje: poštivanje Božjeg zakona i Božjeg imena, poštivanje nedjelje kao dana Gospodnjeg, poštivanje tuđe imovine, poštivanje tuđeg dostojanstva i njegovog dobrog glasa. A sve se to može dogoditi, ako tradicionalnu vjeru budemo pretvarali u praktičnu vjeru. Kada ćemo biti ne samo deklaratorni vjernici, vjernici po krsnom listu. Tada će živnuti zajedništvo u našim obiteljima, zajedništvo i ponos da smo katolici.

Hrvatsko nebo