Nenad Piskač: O svetom Alojziju Stepincu, osobni sažetak (1)

Od najranijega djetinjstva snagom Duha Svetoga vezan sam uz svetoga Alojzija Stepinca iako sam rođen dvije godine poslije njegove smrti. Kršten sam u župi koju je on utemeljio u Dubravi – tadašnjem krajnjem istočnom dijelu Zagreba – pod imenom sv. Mihaela, da, naime, kaj, Zagreb štiti s istoka. Nekako istodobno utemeljio je, među ostalima, i župu na zapadnoj periferiji periferije Zagreba, u ondašnjem selu Zaprešić, davši joj ime po sv. Petru, prvom papi, što nije ništa čudno, ta u tom selu nije bilo ni poklonca, kamoli kapelice (sve do Brdovca, kulturnoga središta smještenoga između Zagreba i slovenske granice). Može se reći da je Stepinac zaslužan za kristijanizaciju, kroatizaciju i europeizaciju Zaprešića. To su odmah shvatili komunisti, pa su ga baš u Zaprešiću pokušali ubiti nešto prije negoli su mu montirali sramotan sudbeni proces. Tim „sudbenim“ procesom juugokomunisti u hrvatskom katoličkom puku zauvijek su izgubili bilo kakvu vjerodostojnost.

Posljedice jugokomunističkog trovanja osjećamo i danas

Život se odvijao i zavijao tako da sam živio u obje te župe, za koje me, kao katolika, vežu ugodne i neke manje ugodne uspomene… A neugodne se događaju i u novije vrijeme. Ovih dana sasvim slučajno, primjerice, jedan me župljanin župe sv. Mihaela informirao o tome da je u Dubravi proteklih godina rođena inicijativa o promjeni imena župe. Umjesto sv. Mihaela predlagalo se i navijalo za sv. Nikolu. Obrazloženje ne ću ovdje navoditi, sram me je premda sam u više navrata i na različitim mjestima branio svoju braću rodom iz Janjeva koji posebno štuju sv. Nikolu. Moj me informator iz rodne mi župe izvijestio kako je u obranu sv. Mihaela morao isukati i oštar argument Stepinčeva utemeljenja i krštenja župe. Tako i treba.

U mojoj mladosti Stepinac je bio zabranjena tema. O njemu se malo govorilo i u samoj Crkvi. Nametalo se mišljenje kako bi bilo bolje i za Crkvu i za narod da je prignuo šiju pred jugokomunističkom vlašću. Tomu se, koliko je u neprijateljskom režimu mogao, suprotstavljao blagopokojni kardinal, sluga Božji, Franjo Kuharić. Svake je godine 10. veljače pred prepunom zagrebačkom katedralom, u kojoj je sv. Alojzije sahranjen, služio sv. misu zadušnicu za budućeg blaženika i sveca. Nikad se nije znalo je li u mnoštvom ispunjenoj katedrali više vjernika ili agenata režima. Kasnije, neki od tih tihohođa i uhoda, postaše čak i generalima. Valjda su se u međuvremenu obratili, ako nisu, još stignu. Kad umru bit će kasno za obraćenje, tako se čini, a vjerojatno i jest sa stajališta Kraljevstva Nebeskoga, koje je navijestio Isus Krist.

Kad je, Bogu hvala, obnovljena hrvatska država za koju se zalagao i Stepinac (ali ne i za ondašnji državni režim), kad je pao komunizam i Jugoslavija, kad se napokon moglo reći da je Jugoslavija bila i ostala krinka iza koje se skrivala velika Srbija u bilo kom obliku, stekli su se uvjeti slobodnijega govora o Stepincu i protoka osnovnih informacija o njemu, ondašnjemu vremenu i „društvenopolitičkim prilikama“. U ruke su mi dolazile knjige o Stepincu. One su lakoćom i snagom činjenica dokumentirane istine rušile jugokomunističke stereotipe, mitove i etikete što ih je režim od okupacije Hrvatske godine 1945. do svojega pada smišljao i njima sustavno i kontinuirano trovao ne samo Stepinca do smrti, već i cijeli hrvatski narod te međunarodnu zajednicu gdje god je mogao i kad god je stigao. Posljedice toga razornoga trovanja osjećamo i danas, čak i na onim mjestima za koje zdravi kršćanski nadahnut razum nikad ne bi pomislio da je to moguće.

Svako, pa i današnje doba treba svog Stepinca

U prvom desetljeću obnovljene hrvatske države napisao sam članak u kojemu, koliko sjećam, prvi put snažnije spominjem nadbiskupa Stepinca. Članak je objavljen u Hrvatskom slovu, tjedniku za kulturu, pod naslovom „Svako vrijeme treba svog Stepinca“. Sjećam se da je urednik, pokojni Baldo Dobrašin od kojega sam, među ostalima, učio novinarsku praksu (teoriju sam prethodno apsolvirao), cijeli dan smišljao naslov. Tekst je bio škakljiv, a Hrvatsko slovo nije se htjelo zamjeriti „Kaptolu“…, pa su reakcije s tog brda uslijedile odmah po izlasku članka. Naravno, reagiranje (pritisak) je išlo prema gore, a onda se s vrha Hrvatskoga slova kapilarno spustilo dolje, to jest do mene. Žao mi je što u ovom trenutku ne mogu navesti godište, broj i stranicu tjednika u kojemu je objavljen tekst „Svako vrijeme treba svog Stepinca“. Sjećam se da je povod članku bila smrt i pokop znamenitog teologa Tomislava Janka Šagi Bunića. Mogu samo reći da je Baldo iz opširnoga teksta u naslov izvukao ključnu rečenicu. Hvala mu. Neka ga i na Nebu prati zagovor sv. Stepinca.

To pak da naše doba, računajući ga od obnove hrvatske države do danas, nema svojega Stepinca u međuvremenu je postalo bjelodanom istinom, baš kao i činjenica da Hrvatska poslije Tuđmana nema političara od formata. Istina, poneko iz vrha crkvene hijerarhije u prigodnim situacijama malo zabljesne, pa onda nestane. Nedostaje kontinuitet Stepinčeva puta. Važnije su obnove crkvenih objekata negoli borba za istinu, važnije su ovovremene stvari od pravde, važniji su spektakli po dvoranama i veleigralištima od žive vjere, važniji su šoldi od sadržajem ispunjene zajednice vjernika, umjesto sustavnoga pastorala zavladala je pastoralna lijenost i tako dalje. Ono sve na čemu je u svoje doba insistirao Stepinac, primjerice – za zdrave medije, danas više nije tema nadbiskupa i biskupa Crkve u Hrvata. Žalosno je sve to skupa gledati u doba kad sa zabrinutošću promatramo kud su u ideološkom, kulturalnom i socijalnom pogledu hrvatska kola skrenula i kad znamo da nam je i sv. Ivan Pavao Drugi poručio kako je upravo naš Stepinac životni uzor i ispravan putokaz.

U godinama što su prohujale poslije teksta „Svako vrijeme treba svog Stepinca“ dotaknuo sam se skuta sv. Alojzija u više navrata. Pišem ovo po sjećanju u četiri ujutro, kad sam još relativno bistar. Unatoč tomu ne mogu se svega sjetiti. Pa ću navesti samo ono čega se sjećam prije negoli zaboravim i to čega se djelomično sjećam.

(Nastavak slijedi u idućoj kolumni)

Nenad Piskač, Hrvatsko nebo