Velikosrpske agenture djeluju i u Hrvatskoj

Iako već više od devet godina vodi pregovore s Europskom unijom, a zahtjev za članstvo podnijela je još 2009. godine – srbijanska politika i danas je snažno impregnirana velikosrpskom ideologijom te zastupa duboko protuzapadne stavove. Lažljiva, nasilna, agresivna, maliciozna i iracionalna velikosrpska politika i dalje je ključan destabilizacijski faktor na području bivše Jugoslavije.

Iako hrvatski političari već više od dva desetljeća vole raspredati o „dobrosusjedskim odnosima“ sa Srbijom oni u realnosti ne postoje. Srbija je Hrvatskoj neprijateljska zemlja. Mnogi su se u Hrvatskoj umorili od bavljenja velikosrpskim poslima, no riječ je o ideologiji koja se – kao i glupost – baš nikada ne umara. Beogradska čaršija nije izvukla nikakve povijesne pouke.

Opsjednuti Hrvatskom i Hrvatima

Ideologija „velike Srbije“ danas je zamijenjena ideologijom tzv. srpskoga sveta. Raniji ministar, a danas šef BIA-e (srpska obavještajna služba), Vučićev megafon Aleksandar Vulin jasno je dao do znanja da „srpski svet“ podrazumijeva jedan državni prostor. Srbijanski geopolitičar Milomir Stepić piše analize o „rekonfiguraciji postjugoslovenskog prostora“ unutar koje bi se Srbija proširila na račun Hrvatske, BiH i drugih zemalja. Za Stepića je realan povrat tzv. Republike Srpske Krajine uz pomoć Rusije. Općenito, velikosrpski ideolozi računaju na slabljenje američke moći i rast moći Rusije i Kine. U takvom multipolarnom svijetu, smatra Stepić, Srbija i Srbi (koji si tepaju da su „mali Rusi) će moći dobiti bolje međunarodne pozicije.

Na vlasti u Srbiji danas su Šešeljevi i Miloševićevi kadrovi. Srbijanske jezikoslovne institucije crtaju granice srpskoga jezika (pri čemu one ulaze duboko u hrvatski prostor), srbijanska politika sustavno radi na uništavanju ne samo Hrvata Bunjevaca, nego i Šokaca u Vojvodini (cilj je njihovo otuđenje od hrvatskog identiteta i kasnija asimilacija), a srbijanske kulturne institucije svojataju hrvatsku dubrovačku književnost. Za frustrirane i porazima iskompleksirane velikosrbe Hrvati ne postoje kao narod, nego su (posebno Hrvati iz zapadne Hercegovine) pokatoličeni Srbi. Najveći ustaše su zapravo bili bivši Srbi (daljnja razrada te teze bi štošta pokazala, no velikosrbima je zdrav razum i ovako nepoznata kategorija).

U svojim lažima velikosrpski mozak može smisliti najveće izmišljotine pa je tako – to je tobože jedna od najmračnijih tajni moderne hrvatske – pripadnik 369. pukovnije Marko Mesić zapravo stric Stjepana Mesića. Velikosrbi su doslovce opsjednuti Hrvatskom i Hrvatima. Hrvatska je ključna referentna točka njihove političke patologije. Velikosrbi ne mogu bez Hrvatske. Oni ustaju i liježu s pomisli na Hrvate i „ustaše“. Srbi su – prema postulatima kulta ugroženog Srbina – uvijek i jedino žrtve i nikada ne mogu ni za što biti krivi. Nema dana, a da u glavnim srbijanskim medijima Vučićevi plaćenici ne siju mržnju prema okolnim narodima.

Velikosrpska propaganda – iz proračuna RH

Velikosrpske agenture djeluju i u Hrvatskoj. SOA već godinama u godišnjim izvješćima upozorava na jačanje četništva u Hrvatskoj. U Borovu Selu (inače mjestu suvereniteta Republike Hrvatske), gdje su poginuli hrvatski redarstvenici, i dalje stoji mauzolej zločinca Vukašina Šoškočanina na kojemu se Borovo Selo proglašava srpskom zemljom. Brojna groblja na istoku Hrvatske prepuna su četničkih spomenika. Vjerske proslave (primjerice Božić) redovito se kod Srba na istoku Hrvatske pretvaraju u četničke derneke na kojima se puca iz automatskih pušaka. Jedan hrvatski mladić na istoku Hrvatske premlaćen je zbog Škorine pjesme Mata, a pred koji mjesec na jednome koncertu na istoku Hrvatske srpska pjevačica pjevala je o srpskome Kninu i Dubrovniku.

Nema gotovo dana da Pupovac i njegovi trabanti ne održavaju parastose na kojima se preuveličavaju srpske žrtve. Sve to ide koordinirano s politikom iz Beograda koja sponzorira najgore protuhrvatske pamflete kao što su filmovi o Jasenovcu i o Oluji. Tjednik Novosti sponzorira se novcem hrvatskih poreznih obveznika. Isti „nedeljnik“ u svakome broju sije destiliranu mržnju prema Domovinskom ratu.

Isti nakladnik – Srpsko narodno vijeće – izdaje knjige u kojima se širi velikosrpska propaganda (primjerice, uskoci sa Žumberka proglašavaju se Srbima), a na godišnjoj razini izdaju se tjeralice protiv svih Hrvata koji se usude nešto kritički reći protiv Pupovca i velikosrpske politike. Narod čija je pravoslavna crkva za svetce proglasila brojne najgore koljače, neumorno širi laži i nebuloze o hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu. Mržnja prema Hrvatskoj u Srbiji nije nikada bila veća.

No nisu na udaru velikosrba samo Hrvati. Oni imaju problem sa svim susjednim zemljama. Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer tako ističe da je došlo vrijeme da se Republika Srbija „otvoreno smatra za ono što jest: čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu“. Kraemer upozorava da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti.

Analitičar dalje upozorava: „Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju ‘Velike Srbije’, vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima“.

Od Srbije se traži svrstavanje

Šovinistička i protuzapadna politika Beograda i zastupanje protuzapadnih interesa sve je više prepoznato i u zapadnim centrima moći. Srbija (dominantno rusofilna zemlja) zbog političke pragmatike još od vremena Vojislava Koštunice provodi tzv. multivektorsku politiku, tj. politiku orijentacije prema Bruxellesu, Washingtonu, ali i Moskvi i Pekingu. Međutim, rat u Ukrajini nametnuo je pitanje svrstavanja Beograda koji za sada odbija nametnuti sankcije Ruskoj Federaciji.

Posljednjih tjedana pojačavaju se pritisci na Srbiju da prizna Kosovo. Iz nekoliko Vučićevih izjava dade se naslutiti da je Srbiji dan ultimatum: ili će prihvatiti njemačko-francuski prijedlog o osnovnom sporazumu za normalizaciju odnosa ili slijede sankcije. „Sprema se korak koji srpskoj strani izuzetno teško pada“, izjavio je nedavno za austrijsku novinsku agenciju APA Wolfgang Petritsch.

Prema sporazumu Srbija navodno ne bi trebala de iure priznati Kosovo kao samostalnu državu, ali bi prestala s opstrukcijom ulaska ove države u Ujedinjene narode. To bi značilo da Srbija de facto priznaje Kosovo. Priština bi s druge strane morala ispuniti obvezu iz Bruxelleskog sporazuma o formiranju Zajednice srpskih općina koja bi obuhvaća dijelove sjevernog Kosova s većinskim srpskim stanovništvom.

Pritisci će se u sljedećim tjednima pojačavati, a Vučić – čiji trbuhozborci u medijima rade topničku pripremu za mogući dogovor s Prištinom – čak je teatralno najavljivao i mogućnost povlačenja iz politike. Neovisno o njegovim mogućim ranijim dogovorima sa Zapadom (bez kojih nije mogao doći na vlast) on ipak ne želi u srbijanskoj povijesti ostati upamćen kao „izdajnik“, a svjestan je i mogućnosti da bude likvidiran. Srbijanska politička prošlost prepuna je urota i atentata. Ubijali su oni političare pripadnike drugih naroda (Radić i drugovi u Skupštini), ali su se i međusobno ubijali. Vučića je povezan s kriminalnim podzemljem, no svjestan je da vrlo brzo može doći na udar dojučerašnjih skutonoša.

Poslati Srbiju na Istok

Za Hrvatsku bi bilo mnogo bolje da se Srbija svrsta na Istok jer bi određene beneficije Beogradu za ulazak u zapadnu sferu mogle biti napravljene preko hrvatskih leđa. Srbija – iako protuzapadna zemlja – uvijek je u europskim centrima moći, od Pariza do Londona – imala bolju poziciju nego što je naša. Ulaskom Srbije u EU Hrvatska će dobiti drugotnu poziciju na područje bivše Jugoslavije što je regija u koju se našu zemlju i dalje geopolitički svrstava. Ostanak Srbije u istočnoj sferi ojačao bi hrvatsku poziciju u zapadnim krugovima. Geopolitička računica je jasna: ako bi Srbija predstavljala eksponent istočnih interesa Hrvatska bi – kao prva zemlja prema toj sferi utjecaja – dobivala određene beneficije, od naoružanja pa nadalje.

Srbija, neovisno o tome hoće li ući u EU, uvijek će predstavljati transmisiju protuzapadnih interesa jer nikakve zapadne integracije ne mogu dovesti k pameti mitomanske srbijanske političare kojima su mili europski novci, ali mrze sve vezano uz Zapad. Sunce dolazi s Istoka, a pšenica sa Zapada, govorilo se u vremenu Jugoslavije.

Vrijeme je da se Srbiju, kao eksponenta protuzapadnih interesa, geostrateški pošalje na Istok, a da se jednom zauvijek konačno presijeku njihove agenture i u Republici Hrvatskoj. Sve dok se to ne učiniti Srbija će predstavljati remetilački faktor u ovome dijelu svemira.

Davor Dijanović/ /HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo