Ogled o utjecaju rata u Europi na Jugoistočnu Europu (I.)

Ruska invazija na Ukrajinu utječe i utjecat će na stanje u međunarodnom okružju, s većim akcijskim potencijalom za jugoistočnu Europu. Stanje u regiji ovisit će, kao prvo, o tome hoće li događanja u njoj biti dio ratnih operacija u Ukrajini ili, kao drugo, samo reakcija na njih, ali i o samim rezultatima i intenzitetu operacija kao treće, te kao četvrto o smjeru, tj. gravitacijskim težištima ratnih operacija. Za sada se, nakon više od tristo dana od početka, može reći kako nisu dokučeni krajnji ciljevi ruske invazije u Ukrajini. Možemo samo nagađati je li to nasilna smjena vlasti  i postavljanje proruske vlade, što se pokazalo kao neuspjeli dio „specijalne operacije“ ili važna pobjeda u Ukrajini koja bi potaknula promjene na međunarodnoj sceni koje bi bile povoljne za Rusiju, i na kraju je li to „samo“ profani energetski interes, tj. zauzimanje istočnog dijela Ukrajine uz Crno more koje je bogato naftom, plinom, litijem i drugim sirovinama.

Rusija u najvećem dijelu „živi“ i jača svoju geopolitičku moć na energetskim i drugim prirodnim izvorima. Aleksandar Dugin, utjecajni ruski geopolitičar, za kojega se govori kako je i Putinov savjetnik, oko posljednjega je rekao da Rusiji u ratnom pohodu na Ukrajinu trebaju „riječi“ (kao legitimacijski okvir, op.a.). Još prije Dugin je rekao kako su proklete one zemlje koje su bogate prirodnim izvorima. Možemo reći kako je ubojstvo njegove kćeri Darije barem „sumnjivo“ i zbog toga što je najvjerojatnije on bio cilj. Sada Dugin kao da je skroz sišao s uma, zanemaruje rat u Ukrajini (valjda jer su počeli veći ruski gubitci) i zaziva Treći svjetski rat, vjerojatno kao sljedeću etapu ruskoga pokoravanja svijeta. Ovo o prirodnim resursima iz povijesti nam pokazuje i primjer Španjolske koja je kao prvorazredna pomorska i vojna sila otkrićem novog svijeta posjedovala znatan dio svjetskog zlata, no nije na duži rok zadržala status velike sile. Dmitrij Medvedev, dugogodišnji Putinov suradnik, „drugo oko u glavi“, bivši predsjednik Rusije i premijer, koji je bio ono što je trebalo, kako bi Putin bio prvi čovjek Rusije, dao je izjavu kako je krajnji strateški cilj Rusije otvorena „Euroazijska unija“ od Portugala do Vladivostoka.

U događanjima oko ruske invazije na Ukrajinu imamo elemente „Tukididove zamke“, makar i izvrnute. Tukididova zamka je pojam (ili ideacijski konstrukt) nastao situacijom kada je Sparta napala rastuću Atenu, koja je počela predstavljati prijetnju. Jedan broj geopolitičara ovim pojmom pravi okvir za današnju situaciju snaženja Kine prema SAD-u, gdje se nigdje ne spominje Rusija. U povijesti je, naime, do najvećeg broja ratova došlo, kada bi dotadašnji hegemon napao hegemona u rastu, upravo u razdoblju kada bi ga ovaj rastući mogao nadjačati. Sada jedan geopolitički akter po snazi ili pada ili transformira svoju moć (SAD), drugi se nakon strmoglavog pada vraća (Rusija u odnosu na SSSR), dok treći iako još javno ne definira ciljeve, ili je nama to nepoznato, postupno kroz duži period snažno i sveobuhvatno raste (Kina). Ovdje imamo elemenata za zaključak kako se Rusija uz svoj rast, koji bi poslije ovoga mogao i ozbiljnije padati,  želi okoristiti još nedefiniranim kineskim ciljevima te indijskim  rastom (UN najavljuje kako će Indija do 2030. g, biti najmnogoljudnija država i treće gospodarstvo u svijetu, iza SAD-a i Kine) u pokušaju stvaranja novih uvjeta u međunarodnim odnosima koji bi za Rusiju bili povoljniji. Ovdje realno postoje rizici da Rusija privuče svojim „uspjesima“ Kinu za ostvarivanje svojih ciljeva, ali nije teško ni zamisliti situaciju kako Rusija postaje slabiji partner Kine u suprotstavljanju SAD-u i stvaranju novoga međunarodnog poretka. No Kina ima svoje interese i odgovara joj stanje mira i stabilnosti kako bi znatnije uvećala svoj rast i utjecaj u okružju i u svijetu, a vrijeme oštrijeg suparništva želi sama vremenski odrediti i modelirati.

Zanimljivo je kako je odmah nakon terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku i Pentagon u Washingtonu 11. rujna 2001. Vladimir Putin bio prvi državnik koji je izrazio sućut predsjedniku Georgeu W. Bushu, a možemo reći kako je strateško partnerstvo, unatoč prijeporima oko rata u Iraku, potvrđeno na summitu Putin – Bush 2003. godine. Tako se može reći kako je tih godina Putin iskoristio „globalni rat“ protiv terorizma kako bi bar na neko vrijeme Rusiju približio Zapadu. Ovdje možemo samo postaviti pitanje koji su se strateški ciljevi tada željeli postići.

Geopolitičke akcije u obliku „specijalnih“ ratnih operacija kakva upravo još traje, vraćaju svijet u vrijeme ograničenog suvereniteta koji je legitimiziran nazivom „Brežnjevljeva doktrina“. Mislilo se kako je to bilo okončano Gorbačovljevom „perestrojkom“ (neki to vrijeme zovu i slabošću SSSR-a), ali i konstruktivnim ponašanjem SSSR-a, a poslije i Rusije. Dok su u Poljskoj i Čehoslovačkoj imali Walesu i Havela, kao nositelje demokratizacije društva i mirnog razdruživanja, u bivšoj saveznoj državi imali smo Miloševića. Kasnije je službena Rusija podržala 1992. godine sankcije „Jugoslaviji“. Kako je u to vrijeme SAD bila najveća i jedina supersila u Rusiji, Kini, Indiji i drugim zemljama suparnicama SAD-a sve više se formirala ideja multipolarnog ustroja svijeta i međunarodnih odnosa koja je poznata kao Primakovljeva doktrina. Rusija je kasnije usvojila i  komponirala  hibridno ratovanje i vojnu moć kao njegov dio, protiv Gruzije 2008., Ukrajine 2014., kao i u Siriji 2015. godine, kako bi se za nju izbjegli nepotrebni rizici.

Kako se ozbiljna pozornost vodi za pridobivanje i održavanje jedne razine javne potpore napadu na Ukrajinu, mogli smo vidjeti i u „čistom“ zarobljavanju branitelja Mariupolja iz čeličane Azovstal (što su prenosili mediji) i njihovo smještanje na teritorij samozvane Republike Donjeck, dakle izvan Rusije. Tako su odlučili da bi lakše i izoliranije organizirali njihovo suđenje, jer u Moskvi s dobrim odvjetnicima suđenja bi znatnije utjecala na već tada sve sumnjičavije rusko javno mnijenje. Poslije je pušten veliki dio branitelja Mariupolja.

Ovdje treba reći kako se protiv djelovanja Rusije nedovoljno ističe nelegitimnost, nelegalnost te zločinaštvo takvoga njenog djelovanja. Tako npr. u izvještavanju kako će se već ove školske godine u zauzetim krajevima Ukrajine kao Donbas i dr. učiti po novim udžbenicima, treba isticati kako su se uništavali udžbenici i kako dosadašnji nastavnici vjerojatno nisu živi, otjerani su ili su izgubili posao. Ovo su obilježja totalitarnih režima od fašizma, nacizma do komunizma. Kada se govori o ruskoj invaziji na Ukrajini treba isticati kako je to rat u Europi, a ne samo u Ukrajini. Ovdje imamo odmetnutu državu Rusiju koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, tako da je neminovna reforma pasivnog UN-a, a posebno vetom blokiranog Vijeća sigurnosti. Tu se ne radi o ideološkom sukobu kao u Hladnom ratu, već je ta agresija zločin sam po sebi i ne da se legitimizirati, a kamoli opravdati. To je jednostavno imperijalna ideologija velike Rusije, koja se protivi stabilnosti svijeta u kojem živimo.

Rusija je predugo bila protežirana u svjetskoj povijesti zbog herojske borbe u Velikom domovinskom ratu tijekom Drugog svjetskog rata. Poljski predsjednik Andrzej Duda na dan napada SSSR-a na svoju zemlju u svom tekstu (kolumni) u Jutarnjem listu izjavio je kako je invazija nacističkog Trećega Reicha na Poljsku 1. rujna 1939. godine jedan od događaja koji se svake godine obilježava diljem Europe. Međutim, datum agresije Sovjetskog Saveza na Poljsku – 17. rujna 1939. – nije općepoznat na Zapadu. Završio je mišlju kako zemlje srednje i jugoistočne Europe razumiju Rusiju i njene imperijalne ambicije u različitima oblicima, odnosno ambicije njezinih imperatora.

Izgleda da su svijet i Europa slabo naučili iz povijesti. Civilizacija izobilja koja kao da  nas sprječava vidjeti potpunu istinu. Ne može se biti protiv invazije na Ukrajinu, tj. protiv imperijalnog rata u Europi, a trgovati s agresorom i kupovati „krvave“ energente koji omogućuju rat ratnog imperija koji potiče geopolitički pritisak energetskom krizom uslijed hibridnog djelovanja Rusije primarno prema Europi, ali i drugim dijelovima svijeta. Do sada nije poznato u svijetu aktivno opiranje nekoj agresiji i posredno slanjem materijalne pomoći, ratnog materijala i oružja kao aktivno sudjelovanja u otporu agresoru, a da se od agresora ili one zemlje koja ugrožava mir kupuju energenti ili da se trguje s tom zemljom i očekuje uspjeh od djelovanja djelomičnih sankcija prema pokretaču rata.

Kako su ukrajinske snage počele napredovati prvotno prema istoku, zbog toga što su obmanuli agresora grupiranjem dijela snaga i prema jugu okupiranog područja Ukrajine, intenzivira se psihološki, informacijski i medijski rat, a za Rusiju se sada može reći i propaganda. Treba biti svjestan kako je Rusija gradila medijsku i obavještajnu mrežu kako u svom susjedstvu tako i dalje prema Europi.  Rusija je tako pripremala psihološku situaciju za ovu jesen i zimu, kako bi primarno u Europi posijala „beznađe“ uslijed energetske nesigurnosti, i očekivanog nedostatka energenata, ponajprije plina, kako za industriju tako i za građanstvo za grijanje. To je, kako sada stvari stoje, riješeno i izbjegnut je energetski kolaps, spremnici za plin su puni, Rusija je izgubila europsko tržište, a cijene energenata padaju. Realno je očekivati brojne „spavače“ raznih profila koji će podjarivati zahtjevnu situaciju u Europi. Ovdje moramo primijetiti kako su isti komunikacijski akteri koji sada relativiziraju sliku rata u Europi do podržavanja Putina, prije nekog vremena u Europi širili nepovjerenje prema zdravstvenim sustavima i vodstvima europskih država svojim „antivakserskim“ stajalištima.

Opet, s druge strane, i rusko je društvo „napregnuto“ ratom, mobilizacijom, ali i sankcijama koje se mogu činiti poroznima, ali unatoč proklamiranoj ruskoj „samodostatnosti“ one mogu imati kumulativni učinak za koji treba vremena, iako je Rusija velika zemlja s različitim klimama i prirodnim resursima. Osim ratnih operacija imat ćemo sukob koji će sve znatnije određivati kakvoća društava strana u sukobu, kao što je to rekao i Clausewitz, i to društva koje se brani te društva u kojemu mediji žele opravdati invaziju kao i društva koja su direktno uključena u ratna zbivanja, ali i društva zemalja koje trpe direktne i posredne posljedice rata, a geopolitički ovise o njegovim rezultatima. Ovdje su posebno bitna europska društva uslijed povijesnih i drugih događanja. Samo je Ukrajina prema izvješću Vlade (od prije nekoliko mjeseci), Svjetske banke i Europske komisije pretrpjela neposrednu štetu od skoro 100 milijardi dolara, ali bi ponovna izgradnja zemlje bila više nego tri puta skuplja, dok se u izvješću navodi kako su posredne štete u poremećaju ekonomskih tokova i gospodarstvu dosada iznosile preko 250 milijardi dolara.

Human Rights Watch nedavno je objavilo „Svjetsko izvješće 2023“. u kojem se opisuju “poražavajuće brojke ruskih zločina protiv čovječnosti” u Ukrajini. Navodi se da je ovaj rat “uništio život civila” u velikom dijelu Ukrajine i da su zabilježeni ratni zločini poput mučenja i pogubljenja po kratkom postupku. Utvrđeno je da je Rusija “izvodila neselektivne napade na civilna područja i kontinuirano gađala energetsku infrastrukturu, ostavljajući milijune građana bez struje, vode i grijanja”. Ujedinjeni narodi potvrdili su da je tijekom invazije na Ukrajinu poginulo najmanje 6919 civila, a da ih je 11 000 zadobilo ozljede. Lokalno je raseljeno otprilike 6,5 milijuna Ukrajinaca, dok ih je 5 milijuna pobjeglo u druge zemlje.

Darko Marinac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo