Ilija Vincetić: Blaženi kardinal Alojzije Stepinac i njegova “krivnja” (2. dio)

Za što je boljševicima i jugoslavenima 1946.godine uistinu bio „kriv“ Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, i imali ikakve razlike u njihovom shvaćanju te „krivnje“ danas?!

Kardinal Alojzije Stepinac je “kriv” zato što je nakon “sloma” NDH ostao svjedočiti da se nije radilo samo o „kvislinškoj državi“ nego i o “plebiscitarnoj” volji Hrvatskoga naroda za uspostavu Hrvatske države. Alojzije Stepinac je bio “zrcalo” u kojemu je NDH izgledala drugačije nego što su je komunisti prikazivali. Ali i zrcalo koje je hrabro u svijet odašiljalo poruke o njihovim (komunističkim) zločinima. I to ogledalo je valjalo “razbiti”!!! Stepinčeva:- “Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga naroda”, govori puno više o “političkoj volji Hrvatskog naroda koja je ugrađena u NDH, nego o Stepincu samome. Na sličnome tragu je bio i dr. Franjo Tuđman. “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”. Sada, kada na svjetlo dana izlaze činjenice o razmjerima, karakteru i pravom licu komunističkog zločina, postaje jasno i zašto su komunisti NDH prikazali monstruoznom, zločinačkom u samoj ideji.

Da bi se onemogućio i najslabiji disonantni ton, da se nitko i nikada ne usudi pitati za komunističke zločine. A ako netko i upita, da se imaju čime opravdati.

Miješanje Srpske Pravoslavne Crkve u proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, je dosta čudno, posebno stoga što se događa u predzadnjoj fazi procesa. Da se podsjetimo, preduvjet za pokretanje postupka kanonizacije je da je neka osoba stekla štovanje vjernika za života i umrla “na glasu svetosti”. Ako (i kada) “svetački ugled” bude prihvaćen od strane crkve, pristupa se postupku kanonizacije koji se sastoji od 4 koraka:

1. korak (proglašenje Slugom Božjim),

2. korak (časni Sluga Božji),

3. korak (beatifikacija – blaženik) i

4. korak, (proglašenje svetim).

Naime miješanje u proces kanonizacije u ovoj (završnoj) fazi (do proglašenja svetim ostaje dokazivanje još jednog čuda, a neslužbeno, o taj uvjet je ispunjen), sa argumentima koje je valjalo iznijeti (a koji su preispitani) u fazi obrane zvanja “Sluga Božji” pred institutom Kongregacije za kauze svetih, u postupku dokazivanja činjenica od strane „postulatora“ ((zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenovao je 7. listopada 1991.godine monsinjora Jurja Batelju postulatorom (promicateljem) postupka za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog nadbiskupa pokojnog kardinala (sada već blaženika) dr. Alojzija kardinala Stepinca. Ovo imenovanje je potvrdila Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih u Rimu 14. listopada 1991. te ga učinila “rimskim postulatorom”, suradnikom Kongregacije s prebivalištem u Rimu)).

Iako je službeni ured „advocatus diaboli“ (đavoljeg odvjetnika (utemeljen je 1587.godine)  ukinut 1983.godine, Katolička Crkva se zasigurno nije odrekla strogog postupka provjere, propitkivanja, i pokušaja opovrgavanja dokaza koje pred Kongregaciju iznosi „postulator“. Nakon proglašavanja Sluge Božjega BLAŽENIKOM, svaki pokušaj opovrgavanja dokaza u prilog Blaženiku, ili uvođenje novih, od strane bilo koga, bi impliciralo “priznanje” POGREŠKE u postupku kanonizacije, što je ravno NEMOGUĆEM. I to bi u SPC trebali znati, a bez svake sumnje i znaju. Dakle, uplitanje SPC u postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, ne može, poništiti beatifikaciju (koja se dogodila) ni spriječiti proglašenje blaženika svetim. Prema izjavi Prefekta Kongregacije za kauze svetih, “da su se stekli uvjeti za proglašenje blaženika svetim”, teško će biti spriječiti taj (posljednji) korak kanonizacije. Istovremeno, diplomatskim kanalima se pokušava (i začudo) za sada uspijeva, odgoditi sam čin proglašenja svetim. Dakle, radi se o čisto političkom djelovanju SPC u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj, što treba odlučno prekinuti. Treba ozbiljno razmisliti o modalitetima kako prekinuti ovakvu praksu SPC!!!!

Zbog ponovnog aktualiziranja ove teme, mislim da bi bilo prigodno podsjetiti se nekih činjenica.

TKO je STVARNO bio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, pokušajte saznati iz ove nadahnute propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca na završetku pokorničke procesije na blagdan Krista Kralja 1943.godine.

„Dragi moji vjernici, draga moja braćo!

Završili smo evo veliku pokorničku procesiju u našem zagrebu, koja je zaključak naših listopadskih pobožnosti u čast Majci božjoj. I što da vam kažem na koncu ove procesije’ jedan pisac pripovijeda, kako je neki seljak donosio dnevno jednom pekaru u grad pet kilograma maslaca, što mu je trebalo za pečenje kruha, a od pekara isto tako odnosio hljeb kruha pet kilograma težak. Dogodilo se jednog dana, da je pekar išao odvagnuti maslac.. No kako li se začudio, kad je ustanovio da maslac što mu ga je seljak donosio, nije vagao pet nego samo četiri i pol kilograma. Zato pozove seljaka na red radi prijevare. No seljak mu mirno odgovori:-

„Dragi prijatelju, nisam ja kriv za to. Jer ja imam doduše vagu, ali nemam utega, pa zato uvijek mećem na jednu stranu vage tvoj hljeb, a na drugu stranu svoj maslac. Koliko važe tvoj hljeb, točno toliko stavim i ja maslaca na vagu.“

Pekar mu nije htio vjerovati. No kad je uzeo točniju vagu, vidio je da seljak ima pravo, pa je od sada pekar davao svojim mušterijama točnu mjeru kruha. Pitat ćete se možda, što to ima posla s pokorničkom procesijom, kojoj se koji taj možda i podrugljivo smijao, jer je izgubio vjeru u Boga? Odgovor je vrlo jednostavan. Vjerovali ljudi ili ne (jer to ne može Boga srušiti) Bog je naš Stvoritelj a mi bijedni zemaljski crvi, koji svome Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A evo ima već više od dva stoljeća, da europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga,uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje izvršenu zadnjih dvadeset godina izvršene u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje , što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.

Ali što ćemo duljiti. Sve je naime opačine čovječanstva sažeo prorok u jednu riječ, kad je rekao:

-„Krivnja moja izađe na vrh glave moje; kao teško breme pritiskuje me“! (Ps 38,5).

Tako smo eto mi odvagnuli Gospodinu Bogu Stvoritelju svomu. Razumije se, da je onda i Gospodin Bog odvagnuo nama upravo kao i onaj seljak. Rekao je naime Krist:-

„Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti“! (Mt 7,2).

 I odmjerio je gospodin Bog čovječanstvu pravednom mjerom. Obraća u prah i pepeo njegova sela, koja su počela proklinjati sveto Ime Njegovo i oskvrnjivati dan Gospodnji, umjesto da ga blagoslivlju za kruh, koji im daje i zrak što ga udišu. Pretvara u prah čovjekove umjetnine, neka znade, da je najljepša umjetnina pred Bogom čista ljudska duša, koja je hram Boga živoga, a koju su toliki ljudi grijesima pretvorili u špilju razbojničku. Danas se ispunjaju riječi svetoga Pavla apostola:-

„Strašno je pasti u ruke boga živoga!“ (Heb 10,31).

 I jer smo radi naših grijeha pali u ruke boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode, to nam zdrav razum govori, ako hoćemo da se spasimo od potpune propasti, da nam se valja poput onih iskvarenih Ninivljana poniziti pred bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe, što vape u nebo za osvetom. Evo zašto smo molili cijeli ovaj mjesec i čemu ova pokornička procesija! Ona mi daje ujedno priliku, da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola, koji bi htjeli da predstavnicima katoličke crkve sugeriraju, što bi oni imali činiti, da tobože ne padne krivnja na crkvu za mnoga zla djela, koja su se zbila i koja se zbivaju. Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali u pojedinim krajevima naše domovine.

Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima,katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili bilo kome drugome. Ali mi ne možemo zvati na uzbunu niti fizički bilo koga siliti da te božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati prema riječima apostolovim, da če:

– „svaki svoje breme nositi“! (Gal 6,5).

Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima. A da Crkva katolička ni u sadanjim vremenima nije nimalo zatajila u svojoj zadaći, pokazat će budućnost, kada će se o mnogim stvarima moći mirnije raspravljati i kada dokumenti izađu na vidjelo. Ali već danas bismo željeli staviti na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina upit, da li je katolička Crkva huškala na rat, koji je donio tako strašne posljedice, ili netko drugi? Da li je katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama? Koliko je puta u zadnja dva decenija katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života, da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu? Sve je bilo uzalud. Vjetar se sijao usprkos svih naših nastojanja i opominjanja i izrodio se u strašnu buru, koju svi pravi katolici s nama duboko žale, ali koju se kraj svih poštenih nastojanja nije dalo spriječiti. Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo:

– „Na vama se ispunja pričao seljaku i pekaru“!

A ako netko misli da Crkva katolička strepi radi toga svoga rada pred budućnošču, Taj se ljuto vara. Ona stoji vedra čela i mirne savjesti, da pogleda u oči svakoj situaciji, koja bi mogla doći. Odgovorit ćemo danas i onima koji nas optužuju s filokomunizna i tobožnje neaktivnosti u današnjim vremenima. Katolička crkva nije organizacija od danas do sutra, nego je organizacija, koja je preživjela i još će preživjeti nebrojene države i narode, nazore i organizacije. Ona nije ustanova, koja bi danas sklapala s komunizmom paktove, a sutra to isto negirala i vodila rat do istrebljenja. Crkva je katolička nebrojeno puta i kod nas svoje rekla i kod toga ostaje. Nikada katolička crkva ne može priznati sistema, koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim radom stečenu imovinu, radniku, i čovjeku uopće, njegovu dušu. Ako su socijalne reforme potrebne kao što jesu, ako je pravednija razdioba dobara kao što jest, i što mi naučavamo, onda nitko nije za to dao boljega rješenja od Pape Leona XIII i Pia XI u onim besmrtnim enciklikama „rerum novarum“ i „Quadragesimo anno“. To je naš socijalni program. On je do savršenstva dotjeran u našim redovničkim zajednicama, u kojima je moguća takova forma života samo zato, što mu je temelj Bog, a vez između nadređenih i potčinjenih, te jednakih je kršćanska ljubav, posvećena na Kristovom križu.

I kad kažemo, da ne možemo priznati sistema, koji bi htio seljaku oteti njegovu zemlju i učiniti ga državnim robom, onda se povrh zdravog razuma upiremo na iskustvo, koje govori da će naš seljak prije izginuti, nego se dati zarobiti u vlastitoj zemlji. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi negirao obitelj, u kojoj crkva gleda instituciju i temeljnu stanicu svakog naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo za vrijeme, dok postoje osjetilne veze; htjeti obitelji oduzeti svaki sakramentalni značaj i zaprijećiti, da bude izvor života i odgajalište djece; htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga svojinom države; znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko niti vidi niti čuje. Ne možemo priznati sistema, koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama, što ga predaje svećenik, . Ako je čitav vidljivi svijet tvorevina Božja kao što jest, a ne puki slučaj, jer slučaj je bog luđaka, onda čitav svijet mora odati poštovanje Bogu; mora mu ga odavati u čitavom javnom životu.

To je naše stanovište, od kojeg se ne odstupa ni uz cijenu života, i budućnost će pokazati da je katolička Crkva imala pravo, i da drugačije ne može biti. I ta načela ispovijedamo ne od danas do sutra, niti iz straha ili koristoljublja, nego iz unutarnje nužde, svjesni da to odgovara volji Boga Stvoritelja. To je naš odgovor (na optužbe op.a.) da je Katolićka Crkva možda filokomunistički raspoložena, ili možda pristrana. A možda bi isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju,nisu li mnogi ,koji se skrivaju po šumama , otišli onamo bez ikakvog uvjerenja u istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih je volja, i da za njih ne postoji zakon, ni ljudski ni Božji. Nije li se možda i tu ispunila priča o seljaku i pekaru? I Crkva, koliko god osuđivala strašna razaranja, dali ih je mogla spriječiti, kad se onako olako prelazilo preko njezinih lijepi savjeta?

Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju,i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijedi riječ

– „u laži su kratke noge“!

  Katolička Crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači ili bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti, da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika, pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikada nije urodio dobrim plodom niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih, koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, kušati također potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti pričamo pekaru i seljaku?

 Vidim konačno upit vas hiljada, koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujemo sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako:

– Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i Dest zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji sene gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sveo u deset riječi, Deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji,zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini bila ona obojena crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat našu Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život. Imetak, čast, jer je pisano – ne ubij, ne ukradi,ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga! Imamo poštivati njegovu obitelj, jer je pisano Božjim prstom – ne poželi žene bližnjega svoga! Imamo poštivati i sami sebe – jer je pisano – ne sagriješi bludno! I ljuto bi se varao, tko bi mislio, da iza ovoga poretka nema sankcije za prijestupnike. Ta sav ovaj strahotni kaos, što ga proživljuje svijet, nije ništa drugo nego kazna za prijestupak Deset zapovijedi božjih, prijezir Kristova evanđelja. I ako čovječanstvo ne bude htjelo priznati ni sada Božjeg autoriteta nad sobom, sasvim je sigurno, da će desnica Božja još jače udarati. Draga moja braćo! Naša je pokornička procesija na svršetku. Kad je Isus Spasitelj naš prolazio Jeruzalemom, vikala su dva slijepca za njim:-

„Sine Davidov, smiluj nam se“!

„Što hoćete da vam učinim“?:- upita ih Isus.

„Gospodine, da progledamo“, odgovoriše slijepci. (Mt 20, 29-34).

 I mi zaključujemo našu procesiju vrućom molitvom Gospodinu Bogu našemu: „Gospode, daj da progledaju svi koji su slijepi, i da upoznadu, da nema mira ni sreće nijednom čovjeku, nijednoj obitelji, nijednom narodu, nijednoj državi bez Tebe, Boga Stvoritelja! Jer stoji pisano danas i dovijeka: „Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se trude,koji ju grade, i ako gospod ne čuva grada, uzalud bdiju koji ga čuvaju“! (Ps 127, 1). Daj, da svi ljudi upoznadu, da si nam Ti Otac, a mi svi bez razlike boje, jezika i oblika tvoja djeca, a među sobom braća. I mi smo do sada lutali putovima, koji vode u propast, neka se vratimo na putove zapovijedi Tvojih, na put Kristova evanđelja, koje se slijepima može učiniti teško i gorko,ali koje je jedino u stanju usrećiti sve ljude i narode. Amen“.

Ilija Vincetić, Hrvatsko nebo  

Ilija Vincetić: Blaženi kardinal Alojzije Stepinac i njegova “krivnja” (1. dio)