DR. SC. DAMIR PEŠORDA: PEČARIĆEVA KNJIGA U SPOMEN MIROSLAVU  TUĐMANU

Publicistička djelatnost akademika Josipa Pečarića odlikuje se samosvojnošću na hrvatskoj kulturnoj  i političkoj sceni, kako po temama kojima se bavi, tako i po osebujnom načinu tog djelovanja. Iako dosta pozorno pratim njegov rad i predstavljao sam barem pet-šest njegovih knjiga, negdje oko stotog njegova publicističkog naslova prestao sam pratiti koju knjigu po redu izdaje jer se ritam toga izlaženja nevjerojatno ubrzao. Pečarić se, čini mi se, od svih autora srednje i starije generacije najbolje snašao u dobu interneta i novih tehnologija, a upravo to mu je i omogućilo tako veliku produktivnost. Njegove knjige opremljene su brojnim poveznicama i referencama tako da, moglo bi se reći, još bolje funkcioniraju u virtualnom nego fizičkom obliku. To obilježje njegove publicistike prvi je, čini mi se, uočio upravo Miroslav Tuđman, kojemu je knjiga o kojoj danas govorimo, posvećena.

Što se tema tiče Pečarić je počeo svoj publicistički put polemikama o povijesnim temama, pri čemu se posebno omiljene ”mušterije” bili dvojica Goldsteina. Zatim je obično otvarao teme koje su osobito iritirale hrvatske jugoljube, poput pozdrava ZDS ili kontroverzi oko Marka Perkovića Thompsona.  Ono što se za Pečarićevu publicističku djelatnost uvijek moglo ustvrditi jest činjenica ga je, bez obzira na to koje se teme dohvaćao, krasila dosljednost, jasno i logično zaključivanje, kao i pronicljivost u pogledu toga što je u danom trenutku bitno sa stanovišta obrane hrvatskih interesa. Knjiga o kojoj danas govorimo posvećena je uspomeni na Miroslava Tuđmana, znanstvenika, političara i važnog sudionika u stvaranju neovisne Hrvatske iako, kao i u drugim svojim knjigama, autor središnju temu proširuje i obogaćuje, ako je to za publicistički žanr dopušteno reći, brojnim digresijama, pa i cijelim epizodama s različitim temama.

Naslov knjige Zašto Miroslav Tuđman nije bio profesor emeritus signalizira polemičnu impostaciju njezina sadržaja. To se u još većoj mjeri može reći za naslove pojedinih poglavlja u knjizi, primjerice: Farsa: Borasa, a ne Tuđmana za emeritusa!, Bolje je biti Boras nego istinska znanstvena veličina, Boras pokazao kako je Sveučilište Sjever obmanjivalo javnost. Već iz ovih naslova razvidno je da Pečarićeva knjiga kao kakav napet roman ima protagonista i antagonista. Ako je Miroslav Tuđman svojevrsni protagonist ove knjige, onda je antagonist donedavni rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras. Na žalost, u hrvatskoj stvarnosti antagonisti obično bolje prolaze. U svojoj knjizi Pečarić ovaj put možda više nego u prethodnim publicističkim knjigama zahvaća svijet znanosti, zavist, podmetanja, smicalice i intrige u tome svijetu te presudan utjecaj politike i na to područje, gdje načelno politika nema što tražiti.

Međutim, politika u Hrvatskoj arbitrira svugdje, pa i u znanosti. Tako se i moglo dogoditi apsurd da se Josip Pečarić nađe kao ruski znanstvenik na listi znanstvenika s najvećim brojem radova objavljenih u certificiranim časopisima. Ili da Miroslav Tuđman prije dočeka smrt nego izbor u zvanje profesora emeritusa iako je objavio preko 150 znanstvenih radova i cijeli niz knjiga te ostavio dubok trag na području informacijskih znanosti u Hrvatskoj. Zato se emeritura smiješi Borasu koji je doktorirao u četrdeset osmoj upravo kod profesora Tuđmana. Svejedno, lijepo je vidjeti da je na tim listama Pečarić deveti matematičar u svijetu, a prvi u Rusiji. Kao i to da je mjesto Miroslava Tuđmana u povijesti hrvatskih informacijskih znanosti zajamčeno, što se za Borasa baš i ne bi moglo reći.

Možda i ne htijući, autor je kroz prikaz odnosa unutar znanstvenih krugova, gdje kao svojevrsni romaneskni protagonist i antagonist figuriraju Miroslav Tuđman i Damir Boras, podastro obrazac, paradigmu po kojoj funkcionira suvremena hrvatska znanstvena zajednica, ali i širi kulturno-politički kontekst u cjelini. Talent, rad, kreativnost i kompetentnost uvijek nekako gube bitku s osrednjošću, karijerizmom, jalovošću i nekompetentnošću. Prenaglašeno hrvatstvo u toj jednadžbi dodatni je minus u startu. Osim po zahvaćanju u mikrozmos znanosti i sveučilišnih krugova, Pečarić u ovu knjigu možda više nego u većine prethodnih unosi i neke osobne tonove, relacije i frustracije.

U kompozicijskim i žanrovskom smislu nova se Pečarićeva knjiga nastavlja na prethodne, ima tu intervjua, izlaganja s tribina, predstavljanja knjiga i drugih prigoda, osvrta, pisama, peticija, e-mailova, članaka, polemika, čak i stihova. Autori tekstova zastupljenih u knjizi, osim samog Pečarića, također su brojni, spomenut ću samo neke: Miroslav Tuđman, Mladen Pavković, Kuzma Kovačić, Mate Kovačević, Stjepan Tuđman, Joško Čelan, Jure Burić, Ina Vukić i drugi. Osebujan način komponiranja Pečarićevih knjiga, u kojima se oko odabrane teme koncentrira mnoštvo njegovih i tuđih tekstova, e-mailova, reakcija, poveznica na druge tekstove i podatke, u ovoj knjizi još i fotografija, daje njegovoj publicistici posebnu draž, svojevrsnu višedimenzionalnost i osjećaj da smo u kovitlacu događaja, uvučeni u jedan razgranati svijet da poželimo s nekim e-mailom autoru nešto komentirati, reći, uključiti se…Te tako se možda i sami naći u nekoj idućoj knjizi akademika Pečarića.

U knjizi se dosta iscrpno i s različitih aspekata govori o životu i djelovanju Miroslava Tuđmana. Osim po ulozi u stvaranju hrvatskih obavještajnih službi te političkom i publicističkom djelovanju, Tuđmana nam ova knjiga otkriva i kao znanstvenika. U tom smislu posebno bih istaknuo znanstveni rad Đilde Pečarić pod naslovom Utjecaj prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na istraživače u informacijskim znanostima: bibliometrijska studija. Autorica u svom radu zaključuje: ”Bibliometrijska analiza citata i ko-citata, u ovom radu, prikazuje da je znanstveni rad prof. dr. sc. M. Tuđmana, imao veliki utjecaj i odjek u zajednici informacijske znanosti. Od 13.162 citiranih autora u korpusu, M. Tuđman je među 3 najcitiranija autora. Jedini autor koji je citiran u svih 7 proučavanih disciplina informacijske znanosti (arhivistici i dokumentalistici, informacijskim sustavima, informatologiji, knjižničarstvu,komunikologiji, leksikografiji i enciklopedistici, muzeologiji). Ujedno i među najcitiranijim autorima u većini disciplina informacije znanosti : arhivistici i dokumentalistici, muzeologiji, informatologiji i infomacijskim sustavima.” Iz navedenog razvidno je da je Miroslav Tuđman ostavio dubok i prepoznatljiv trag i u hrvatskoj znanosti, a ne samo u političkom životu.

Akademiku Pečariću čestitam na još jednoj knjizi, sto pedesetoj čini mi se, na čuvanju uspomene na profesora Tuđmana, ali i na energiji kojom ustraje u borbi za istinu, hrvatske vrijednosti i intelektualnu čestitost koje u hrvatskom javnom životu i te kako nedostaje.

Damir Pešorda, Hrvatsko nebo