Borba za neovisnost Hrvatske i sloboda medija

Nedavno smo obilježili trideset i prvu godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske i prisjetili se teške borbe za slobodnu i neovisnu hrvatsku državu. Dok je trajao rat protiv JNA i pobunjenih Srba, vodila se i borba za istinu o Domovinskom ratu. Domaća i strana javnost trebala je biti obavještena da neovisnost Hrvatske nije nacionalistički projekt, već obrana od nacionalističkog projekta Velike Srbije. Naši mediji, objektivno izvještavajući o događajima, suprotstavljali su se neprijateljskoj propagandi u srpskim medijima. Na žalost, potpomognuti Sorosovom Zakladom, pod krinkom “slobode medija” u specijalni rat protiv Hrvatske uključili su se i neki domaći mediji.

George Soros i Zaklada Otvoreno društvo

Pojavom krize na prostoru bivše Jugoslavije, nimalo slučajno, pojavio se multimilijunaš George Soros. Kao i prije toga u Istočnoj Europi, osniva svoje zaklade u bivšim jugoslavenskim republikama: Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, BiH i na Kosovu. Istupa sa svojom namjerom da pomogne svojim donacijama i isporukom humanitarne pomoći, te razvoju demokracije i otvaranju društva političkim promjenama.

Zaklada Otvoreno društvo – Hrvatska registrirana je 15. lipnja 1992. Njezino osnivanje i djelovanje izazvalo je kontroverzne reakcije među intelektualcima, umjetnicima i novinarima. Jedan dio intelektualaca odmah se priklonio Sorosevoj ideji “otvorenog društva” koju treba razvijati nasuprot borbi hrvatske države za neovisnost i nacionalnu opstojnost hrvatskog naroda. Novinari koji nisu mogli prihvatiti raspad Jugoslavije, u ime velikih ideja slobode i zajedništva na bivšem jugoslavenskom prostoru, gorljivo su zastupali “slobodu medija” u vulgarizaciji i ruganju svemu što je hrvatsko. Nacionalnu državu prikazivali su kao zapreku razvoju demokracije i ljudskih prava. Intelektualci i novinari koji nisu stupili u redove Sorosovih plaćenika kritički su prosuđivali njegovu darežljivost i njegove prikrivene namjere.

Novinar Josip Jović Sorosove donacije naziva “danajskim darovima” (latinska poslovica: “Timeo Danaos et dona ferentes”- Bojim se Danajaca i kad darove nose!), jer je Soros sam otkrio suštinu projekta otvorenog društva i smjer njegova djelovanja. “Prema Hini (Vjesnik, 12. studenoga 1993.), mecena hrvatske demokracije kazao je: `Uspostavljanje nacionalne države zapreka su razvoju pluralne demokracije pa samim tim i uključivanju novih država u međunarodne integracije.´ … To je jedini razlog zašto Soroseva fondacija, zašto financiranje listova kao što su Erasmus ili Feral, odnosno ljudi koji rade u njima. Njihov je sasvim precizan zadatak da, kao, razvijajući “kulturu demokracije” ili “kulturu smijeha”, vode sustavnu propagandu, cilj koje je dokazivati i dokazati kako je Hrvatska nedemokratska zemlja i kako, što više, ništa drugo i ne može biti doli nedemokratskom. Možda ona služi samo kao paradigma opće dogme: nacija isključuje demokraciju. Otuda toliko inzistiranje na temi fašizma s recentnim asocijacijama, otuda tako ustrajne i isforsirane teze o totalitarizmu i diktaturi, o kontroli medija, gušenju prava manjina i čak, evo, o nasilnoj kroatizaciji hrvatskog jezika, otuda podrška “regionalizmu” i toliko tendencioznosti i krivih informacija. … Nositelji takve propagande jesu ljudi miješanih kultura, miješanih brakova, odgojeni u duhu jugoslavenstva i antihrvatstva. A oni koji dolaze iz druge tradicije i iz drugoga svijeta plaćeni su da bi bili tu samo da bi propaganda bila uvjerljivija.” (Danas, 16. studenoga 1993.)

Da misija mecene Sorosa nije samo humanitarna nego i dalekosežno proračunata možemo naslutiti u “pismu upozorenja hrvatskoj javnosti … Croatian Human Rights Association iz Toronta u Kanadi: … Prema `Financial Timesu` od 2. do 3. siječnja 1993. Soros je vješto špekulirao i protiv talijanske lire i britanske funte, i tako narušio EEM (Europski mehanizam razmjene). Pritom je ostvario dobit od oko dvije milijarde USD. Nakon toga Soros osniva mrežu zaklada u 19 zemalja srednje i istočne Europe. … Osnovni motiv osnivanja podružnica Open Society Funda jest sprečavanje značajnije uloge što bi je u gospodarskom razvoju istočnoeuropskih zemalja mogla imati Njemačka. Naum se ostvaruje tako što se cijela istočna Europa prekriva mrežom financijskih ustanova, pod nadzorom G. Sorosa, a time i vlada koje stoje iza njega. … Sorosev Open Society Fund želi preuzeti potpuni nadzor nad hrvatskim medijima u ime slobode tiska. … Sloboda medija samo je drugo ime za kontrolu koju bi nad medijima imao George Soros. … Treba, naposljetku, imati na umu da se tzv. novi svjetski poredak temelji na pretpostavci kako će devedesete godine biti razdoblje u kojemu prestaje era nacionalnih država i u kojemu će se ostvariti svjetska vlada … ” (Večernji list, 4. travnja 1993.)

Soros je pratio i politički prosuđivao promjene u Istočnoj Europi i smatrao da se u te turbulentne procese treba uključiti sa svojim projektom i kapitalom. U predavanju pod naslovom: Nacionalističke diktature protiv otvorenog društva, održanog 18. studenoga 1992. u Harvard Club of New York, daje svoje tumačenje rata na području bivše Jugoslavije i mogućeg rješenja krize.

“… Milošević, koji je bio čelnik komunističkog aparata, je shvatio da je komunizam mrtvi konj, pa je samo zamijenio konja. On je potaknuo srpski nacionalizam stvorivši izvanredno stanje. … Onda se upustio u stvaranje Velike Srbije po dobro razrađenom planu. Malo je poznata činjenica da je Milošević slijedio nacrt koji je bio unaprijed objavljen, baš poput Hitlerova “Mein Kampfa”, samo što su u ovom slučaju taj nacrt napisali drugi, a objavila ga Jugoslavenska akademija znanosti kao službeni dokument … ” (ustvari SANU – Srpska akademija znanosti i umjetnosti)… “Baš kao u Hitlerovu slučaju, zapadne demokracije su bile zatečene te su reagirale vrlo loše … Učinile su barem četiri pogreške: Prva je bila pokušaj da se Jugoslavija zadrži na okupu, bez obzira kakvu vrstu uprave imala. … Druga pogreška je bila priznanje Hrvatske kada ona još nije osigurala primjerenu zaštitu svojih manjina. Treća pogreška je bila odnošenje spram Bosne na isti način kao i spram njezinih napadača. I četvrta pogreška, koja se upravo zbiva, jest izostanak priznanja Makedonije. …” (Arkzin, br. 7, studeni 1993.)

Iako je Sorošu jasno da Hrvatska vodi obrambeni rat protiv ostvarenja nacionalističkog plana Velike Srbije, ipak međunarodno priznanje Hrvatske od Europske zajednice smatra “kobnom pogreškom” i to najviše zaslugom njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera. Po njegovom mišljenju, osnivanje neovisne hrvatske države samo otežava političko rješenje: “Kada se upustite u političko rješenje sukoba, morate iznaći nešto dobro i nešto loše u svakoj strani. Stoga se ne možete posve prikloniti niti jednoj niti drugoj strani, što zamagljuje sliku. Činjenica je da je u ovom slučaju nedvojbeno Milošević agresor, ništa manje nego što je to bio Hitler. Kao što rekoh već ranije, on se oslanjao na objavljen nacrt prilično sličan Hitlerovom `Mein Kampfu`, na kojem se temeljila politika koju je provodio.

Međutim, na sukob se nije tako gledalo. Općenito vlada uvjerenje da su krvoprolića počinjala sve strane u sukobu, te da je Balkan posebno područje s dugom tradicijom prolijevanja krvi. Oba poopćenja bez sumnje imaju stanovita opravdanja, ali ne zadiru u srž stvari, kao na pr. da je Milošević namjerno razbuktao etnička neprijateljstva u bezobzirnom nastojanju da od nekadašnje Jugoslavije provođenjem etničkog čišćenja stvori Veliku Srbiju. No taj se aspekt nije smio spomenuti jer je političko rješenje sukoba zahtijevalo nepristranost. … “(Arkzin, br. 7, studeni 1993.)

Znači, da bi se postiglo političko rješenje, treba poraditi na izjednačavanju krivnje. Treba objavljivati “urbi et orbi” i to stalno ponavljati, da Hrvatska nije samo žrtva agresije, nego je “nacionalistička diktatura”, da ne vodi samo obrambeni rat nego provodi “zločinačku politiku” prema srpskoj manjini i “etničko čišćenje”. Srbe, čija je paravojska ostvarujući plan Velike Srbije okupirala trećinu Hrvatske, prognala i opljačkala nesrpsko stanovništvo, treba proglasiti žrtvom “ustaške” politike, a njihovu pobunu opravdati jer su bili “potlačeni” kao manjina u neovisnoj hrvatskoj državi. Takve laži i klevete o hrvatskoj politici i Domovinskom ratu mogu širiti jedino mediji neovisni u svom financiranju. Osigurati slobodu medija i njihovu neovisnost vrećom dolara zadatak je Soroseva projekta otvorenog društva. Time, smatra Soroš, čini samo dobro jer “… Otvoreno društvo ne propisuje nikakav određeni oblik uređenja … Osnovno načelo je da nitko ne posjeduje apsolutnu istinu ili apsolutno pravo. Odatle slijedi potreba da se ograniče moći države ili bilo koje druge vlasti koja bi mogla upravljati životima ljudi. Odatle slijedi i potreba za slobodom govora i istraživanja, pa onda i za zaštitom manjina. Ta je ideja u uskoj vezi sa demokracijom, ali je još općenitija. Demokracija je unutrašnja stvar, dok otvoreno društvo prelazi okvire jedne države.To znači da postoji sukob između ideje otvorenog društva i ideje nacionalnog suvereniteta kojeg treba riješiti… ” (Arkzin, br. 7, studeni 1993. )

Velika je bila Soroseva potpora “neovisnim medijima”, ponajprije Feral Tribuneu. Urednica Ferala Heni Erceg maše novinarskim perom kao sabljom u obrani plemenitih i časnih nakana dobrotvora Sorosa. U svome članku objavljenom u Feral Tribune 21. prosinca 1993. pod znakovitim naslovom `Mecena ili špijun` pokušava dati odgovor na pitanje: “Da li je Soros dobro prikriveni agent stranih sila, a Zaklada doista `središte međunarodne zavjere`, mjesto odakle se potiče unutrašnje rastrojstvo Hrvatske ili je riječ o meceni, čovjeku koji od obilja novca dio želi ulagati u različite oblike pomoći i time, kao i mnogi drugi prije njega, osigurati sebi mjesto u povijesti?” Daljnju obranu Sorosevih aktivnosti prepušta u djelo Izvršne direktorice Zaklade Otvoreno društvo Karmen Bašić: “… Nezavisnost od opće prihvaćenih stavova i mišljenja bila je potpuno onemogućena i takvom je novinarstvu trebalo pomoći. Zbog toga smo s vrlo malim sredstvima pomogli `Feral Tribuneu`, nakon što je list već bio na tržištu. Isti ćemo stav imati i prema ostalim projektima. Pri tome – tvrdi gđa Bašić – zaklada se ne miješa u uređivačku politiku, kako se to pokušava insinuirati u javnosti, ali se pazi da novina u koju se ulaže ne bude instrument nijedne političke stranke. To je jedini uvjet, a što je ionako preduvjet svake nezavisnosti. … Kakav je to politički utjecaj kada Akademiji kupimo čembalo, klavir ili dvije oboe!? Kakav je politički utjecaj kada se uloži novac u organizaciju `Eurokaza` ili otvori Centar za suvremenu umjetnost s posebnim budžetom iz kojega se umjetnicima omogućavaju stipendije, predstave i štampanje kataloga!? … nikada ne radimo ništa što je politika u užem smislu riječi. Jer od Sorosa nikada nismo dobili instrukcije ili naredbe kako raditi i kako se ponašati.” (Feral Tribune, 21. prosinca 1993.)

“Mala sredstva” (kako kaže K. Bašić) kojima je Zaklada pomogla Feral Tribuneu od lipnja 1993. do lipnja 1994. iznose 162.957,02 USD. To je dvostruko više nego što je u istom razdoblju dodijeljeno Sorosevom centru za suvremenu umjetnost (SCCA). Jasno je tko najviše dobiva i zašto.

Novinarka Marina Vlakić iz Slobodnog tjednika komentira: “Gospođa Bašić detaljno nam je iznijela program te zaklade, a u pitanju su – kako smo primijetili – uglavnom off grupe ili projekti koje država ne može ili ne želi financirati. Iz plana financiranja vidljivo je da Sorosa najviše zanimaju mediji koji su se otrgli od budžeta države i nemaju više sredstava za rad. … na taj način svi ti `neovisni` projekti zapravo postaju ovisni o Sorosu. Jer, mogu li svi ti stipendisti raditi ono što se Sorosu ne sviđa? Tu sad nastaje problem onoga o čemu se već duže vrijeme šuška u hrvatskoj javnosti, … naime problem toga da stotine hrvatskih intelektualaca koje financira taj Amerikanac postaju ovisni o njegovu novcu i o njegovim planovima…” ( Slobodni tjednik, 24. srpnja 1993. ) To znači upravo primjena “mrkve i batine”, za provođenje planova i ostvarivanje zamisli “otvorenog društva” slijedi obilna nagrada u donacijama, za otpor takovom projektu “medijski rat” i izvrgavanje ruglu u “slobodnim medijima”.

Predsjedniku Tuđmanu i dužnosnicima u hrvatskoj narodnoj vlasti bilo je jasno da glavna Soroseva aktivnost nije razvoj demokracije, nego stvaranje prepreka u ostvarivanju i očuvanju neovisne hrvatske države. Zato ga, na njegov zahtjev, predsjednik Tuđman isprva nije htio primiti, već ga je uputio na Predstojnika Ureda predsjednika dr. Juru Radića. No Soros je insistirao da se vidi sa predsjednikom Tuđmanom. Predsjednik nije moga zanemariti Sorosov veliki doprinos u humanitarnoj pomoći.Prema Soros Humanitarian Foundation – Croatia Financial Report (Juny 1992 – November 1993.) navodi se je da je posredstvom zagrebačkog ureda stiglo u Hrvatsku 1,715.509,92 USD, a preko ureda u Pločama 2,680.136,67 USD. Predsjednik je Sorosa primio na razgovor u studenome 1993. i razgovarali su u četiri oka (kako izvještava HINA) o dopremi humanitarne pomoći u Hrvatsku i BiH i o djelovanju Zaklade Otvoreno društvo, … “koje su nakane te zaklade, koja se zasad oslanja pretežno na ljude iz bivšeg komunističkog režima i na one koji su desetljećima živjeli u inozemstvu i radili u različitim ustanovama, daleko od problema i interesa Hrvatske.” … (Vjesnik, 12. studenoga 1993. )

Taj susret i razgovor sa predsjednikom Tuđmanom Soros nikada nije zaboravio. U intervjuu kojega je dao novinaru Davoru Glavašu iz Ferala pod naslovom: “Tuđman mi je rekao da podržavam izdajnike” obrazlaže: “… Hrvatska je još daleko od principa otvorenog društva. Postoje ograničenja slobodi medija. Postoji jaka sprega osobnosti predsjednika i stranke na vlasti, koja drukčije mišljenje automatski podvodi pod sumnju. Postoji jaka sprega osobnosti predsjednika i države, koja svaki, pa i argumentirani napad na osobu na vlasti doživljava kao napad na samu državu, gotovo kao izdaju. To sam i sam doživio na primanju kod predsjednika Tuđmana: da mi se u lice kaže da podržavam izdajice u ovoj zemlji … kao i to da je ideja otvorenoga društva opasna `ideologija. Ne bježim od toga da je moguće da se u provođenju tog ideala klizne u ideologiju. Ne bježim ni od toga da se katkad, u najboljoj namjeri, pretjera ili zloupotrijebi taj ideal i moje dobre namjere. Ali tvrditi da pomažem izdajice … to je previše! …

Kada sam konstatirao da ne postoje nezavisni mediji, i da je čak Beograd u prednosti, mislio sam na elektroničke medije, na televiziju. I iskustvo “Ferala” govori da se u Hrvatskoj mogu otvarati i najosjetljivije teme, ali još nema dovoljno onih koji su vas spremni slušati, prihvatiti svoju odgovornost i, kako kažete, podnijeti određene konzekvence. Ali, nisam pesimist … ” (Feral Tribune, 12. veljače 1996.)

Američki Time 1994. kaže za Sorosa da je “Robin Hood kompjuterskog doba”. Kuda god je išao, put si je popločio svežnjevima dolarskih novčanica. Ali je za sobom vukao “trojanskog konja” – projekt otvorenog društva. Svuda su se ljudi pitali zašto on to čini. “Ne želim naprosto sjediti na tolikim parama dok toliki broj ljudi pati” izjavio je Soros u intervjuu novinaru Ivanu Zvonimiru Čičku za Slobodnu Dalmaciju. “Običavam reći da ja zarađujem na Zapadu, a trošim na Istoku. Ja stvarno imam interes, ali ne materijalni, profitni. Moj je cilj stvaranje preduvjeta za izgradnju slobodnog društva. Moj je interes socijalni i dugoročni, a ne poslovni i profitni.” … Dalje obrazlaže da je veliki dio novca koji daruje ustvari ušteda na osnovu poreza kojega nije platio državi. “… Kada dajem novac mojim fondacijama, dajem ga iz porezne osnovice, što znači da jedan dolar dajem ja, ali i jedan daje vlada s obzirom na činjenicu da u tom iznosu ne moram platiti porez. Indirektno, dakle, vlada daje novac, jer je stvorila zakon po kojem novac koji ide u fondacije ne ide njoj u ime poreza već fondaciji. Ali, to naglašavam, ja osobno za sebe na taj način ne mogu dobiti ništa, a konačno i ne treba mi jer imam dovoljno za sebe i svoju obitelj. … ” (Slobodna Dalmacija, 12. siječnja 1993.)

Ali to je samo jedan dio istine, jer ne govori detaljnije o poreznom sustavu u SAD, to jest progresivnom oporezivanju. Porezna stopa iznad određene svote znatno je veća, pa se Soros darovanjem u fondaciju oslobađa “viška novca” da ne bi platio veći porez. Tako on i sam indirektno profitira pri odvajanju dijela svoga prihoda u dobrotvorne svrhe i “utjelovljuje obje uloge – filantropa i spekulanta”. U Frankfurter Allgemeine Magazinu iz 1993. tvrdi: “… Niti sam kao filantrop osobito dobar, niti kao spekulant posebno loša osoba. Moja djelatnost spekulanta nije za mjerenje moralnim mjerilima… Spekulanti (i sam taj pojam više nije primjeren) s nepravom su na lošem glasu. Oni ne rade ništa nezakonito, nego samo iskorištavaju mogućnosti ulaganja koja im se nude…” Kao filantrop usmjeren je na dodjelu novca tamo gdje može postići promjene u društvu:

“Nisam nepolitična osoba. I moja fondacija ima također političke ciljeve na način što je vezana uz stvaranje otvorenog društva, koje podrazumijeva slobodu mišljenja, uvažavanje stavova manjina i manjinskih mišljenja, demokratsku vladavinu i tržišnu ekonomiju. To je ono što fondacija želi promovirati, te preduvjete za normalno demokratsko funkcioniranje društva tamo gdje toga do sada nije bilo. To je taj moj interes. Samo ako smo uspješni, moj je novac korisno potrošen… ” (Slobodna Dalmacija, 12. siječnja 1993.)

Zaklada Otvoreno društvo djelovala je u Hrvatskoj sve do 2006. godine. Prestankom financiranja i padom naklade Feral je došao u teškoće i 2008. godine prestao izlaziti. Većina novinara otišla je u redakciju Novosti koje izdaje Srpsko nacionalno vijeće. Shvaćanje slobode medija ostalo je isto.

Kao što huligan smatra svojom slobodom da pljune gdje hoće i kada hoće, tako i ti novinari svojom “satirom” pljuju po Hrvatskoj i njezinim institucijama, zarađujući Judine škude. Nevjerojatno, ali istinito, njihova djelatnost plaćena je iz proračuna Republike Hrvatske!

Vlado Kvitek/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo