Shizofreni politički metež trebalo bi pod hitno nekako raz-metežiti! Tko će to učiniti?
Vrijeme:2 min, 55 sec
Hrvatski ljudi većinom žude za nekom „zlatnom sredinom“, za nekom uvjerljivom ravnotežom između nespojivih krajnosti i isključivosti. No takvo što nitko im od spomenutih ne nudi. To izaziva kratke spojeve i pravi metež u osobnoj, a onda i u kolektivnoj svijesti. Taj bi shizofreni politički metež trebalo pod hitno nekako raz-metežiti, raščistiti. Tko će to učiniti?
O „shizofreniji u politici, tj. o politshizofreniji?“ nedavno je na ovom portalu pisao kolumnist Nenad Piskač:
Zapitao se je Piskač može se li i o tomu govoriti. I odgovorio: „Čini se da može. U to nas zorno uvjeravaju događaji na izmaku prošle i na početku ove godine. Mnogi se trude shizofrenu politiku i političko ponašanje prikazati kao jedinu ispravnu ’našu zajedničku vrijednost’. Time u bolest zavode i uvode ne samo osobe, već i cijele narode, države i naddržavne ustanove.“
Daljnji slijed događaja kod nas, da ne idemo sada šire u europska i svjetska prostranstva, a ni ona nisu nimalo uravnoteženija, samo potvrđuje da se događa svojevrsna „shizofrenizacija“ hrvatskog društva. No pogledajmo najprije što znači ta grčka riječ uzeta i psihologije odnosno psihijatrije.
Po Bratoljubu Klaiću, ta složenica nastala je od grčkih riječi schizō – cijepam, i frēn – duša, razum. Mogla bi se prevesti kao cijepanje ili rascijepljenost duše. Primjenjuje se kao dijagnoza za „duševnu bolest koju karakterizira postepeno opadanje umne djelatnosti i narušavanje povezanosti psihičkih procesa, rascjep ličnosti, raskidano mišljenje, poremećaji u raspoloženju i osjećajnom životu“.
Mi ovdje tu riječ upotrebljavamo u prenesenom značenju, za svako stanje za koje je karakterističan nekakav unutarnji rascjep, kontradiktornost, protuslovlje, nemogućnost povezivanja elemenata u smislenu cjelinu.
Prati li čovjek javne istupe vodećih državnih dužnosnika, političara i niza drugih, prepoznat će upravo to: rascjepe, oprečnosti i protuslovlja u prikazivanju i razumijevanju zajedničke nam stvarnosti. Prepoznat će međusobno sukobljavanje mnogih u nepomirljivoj jednostranosti i isključivosti. I u ružnim svađama i uvrjedama. Zašto nam to čine?
Normalne razlike u stajalištima i pristupima omogućuju inače ljudima da se jedni priklone ovima, a drugi onima. Jednima su bliži ovakvi, drugima onakvi pristupi, ideje i programi. No u ovakvim situacijama većina naroda sve se teže može iskreno svrstati bilo na jednu, bilo na drugu stranu. Zato što je i svaka od tih strana u sebi raskoljena, a i one su međusobno raskoljene tako da u nečemu ima pravo, u nečemu druga, a u najviše toga ni jedna ni druga ni ostale strane. Nijedna nema logičku konzistenciju, uvjerljivost ili vjerodostojnost.
To ljude izluđuje. To ih dovodi do toga da i sami u sebi doživljavaju „rascjep ličnosti, raskidano mišljenje, poremećaje u raspoloženju i osjećajnom životu“.
Hrvati se, i tomu je problem, nemaju s kime po slobodnoj svijesti identificirati. Nego mogu samo, ali u velikoj zbunjenosti, biti ponešto više na jednoj, ili ponešto više na drugoj strani. Iako zapravo svaki normalan čovjek želi biti načistu s onim što prihvaća kao cjelinu i s onim što odbacuje kao cjelinu ponuđenoga. No ovdje nije više moguće odabrati odnosno razlučiti prihvatljivo od neprihvatljivoga. Sve je ispremiješano, zmešano, zvuzlano. Sve je šareno. Ponešto dobra ima na svakoj strani, no ono što je loše zajedničko je svim etabliranim i manje etabliranim stranama.
Hrvatski ljudi većinom žude za nekom „zlatnom sredinom“, za nekom uvjerljivom ravnotežom između nespojivih krajnosti i isključivosti. No takvo što nitko im od spomenutih ne nudi. To izaziva kratke spojeve i pravi metež u osobnoj, a onda i u kolektivnoj svijesti. Taj bi shizofreni politički metež trebalo pod hitno nekako raz-metežiti, raščistiti. Tko će to učiniti?
Hrvatsko nebo
