Svršetkom siječnja 2023.

Dugi siječanj vukao se kao zmija, nimalo zabavan u svijetu, a još manje na istoku Europe, ali u Hrvatskoj se uvijek nađe prilika za razonodu, kupleti u mobitelima uglednih dama i pitanje za milijun kuna tko je AP, smetlarske predstave u Zagrebu ili na jugu pomorsko dobro i zakon koji zvuči loše, sve manje tajanstveni nestanak jahte i ostale afere i aferice koje drže narod u dobrom raspoloženju, da se ne pita kamo idemo, pa ni odakle smo došli, zašto je puk siromašan kao crkveni miš, kako se dolazi na položaje gdje se u malo vremena otkriva nesposobnost položajnika, i slično. A opet, držim na stolu izvješće (anketu) Best Countries indeksa, vrlo ozbiljno istraživanje koje tvrdi da se Hrvatska nalazi među trideset najboljih i najsretnijih država na svijetu (!) ili barem među 45, u svakom slučaju vrlo visoko, sa zaključkom da je naša domovina dobro pa i vrlo dobro mjesto za život. Možda po obličju i ljepoti i po srcu junačkome, ali u ostalo sumnjam. Jer zašto sve to Best indeks znade, a Hrvati ne znaju pa odlaze u tuđine i na lošija mjesta za život? Možda zato što ne čitaju Best, pa ostaju u mraku neznanja, za razliku od mnogih koji dolaze u Hrvatsku jer čitaju, kupuju nekretnine i zemljišta ili za sada rade poslove koje Hrvati izbjegavaju raditi u Hrvatskoj, pa iste takve poslove rade u inozemstvu. Zagonetno je to, mladi naši suvremenici, zašto jednostavno ne kupite stan ili kuću, zaposlite se i uz visoke plaće ostanete živjeti u jednoj od najnaprednijih zemalja svijeta? Zemlji koja je ispunila sve svoje ciljeve, kako nam kažu, i sada ne zna što će, besciljno luta planetom, a narodu ostaju samo male radosti, već opisane.

Eto Zagreb, da počnemo s njim, pomalo pust u ovim hladnim danima, ali ispod dekica kuca hrabro srce agramersko koje je dovelo na vlast šarenu konzorteriju, a ova se uhvatila u koštac sa smećem i nikako da iz smeća izvuče glavu, štoviše. Vrlo je zanimljivo da se finale smetlarske pobune i holdinške krize poklopilo s premijerom Hačaturjanova baleta Spartak u HNK, na povijesnoj podlozi, kao što znate, pobune robova u rimljansko doba. Da, nije bilo štrajka, bila je to izravna akcija dugo neviđena i Rim se gadno preplašio, robovi su dobili nekoliko bitaka, Rimljani slali sindikaliste na mirovne pregovore, ali bez uspjeha. Na kraju su poslali Pompeja Velikoga i Krasa koji su napokon pobijedili buntovne, Spartaka ubili, tisuće prikucali na križeve umjesto da im jednostavno podignu koeficijente. Sada su druga vremena, ne može se baš tako zakucavati pa se ide među pobunjene, navlače njihovi kostimi i zajednički utovaruje smeće, vozi se kamionima i pjeva O mia bella Napoli i O Zagreb bijeli grad, a na kraju balade ispostavi se da Čistoća nema novca za tako velike pothvate kao što je odvoz smeća, pa će na kraju ceh platiti populus Zagrebiensis čiji je grad i dobio ime po tome što su moćnici od njegova osnutka do danas običavali zagrabiti u kese i kesice građana, a ako su razni majstori i šegrti zaokruživali cijene postojao je stup zvan pranger na kojemu su kružitelji bili izloženi neko vrijeme, a babe ih gađale jajima.

Zagreb, zborno mjesto hrvatstva i čežnja i težnja da se svi Hrvati nađu u jednom gradu, otprilike kao svi Srbi u jednoj državi, Zagreb koji je uvelike zaslužan što je hrvatska „provincija“ u mnogim razdobljima, pa i sada, opustjela, ostala bez ljudi.

U nekim su godinama i desetljećima stizali i morski naši žitelji, obalni i otočni (ako nisu otplovili u daleki svijet), sve dok ih na kućnome pragu nisu zaustavili turisti, donijeli im nešto novca, a poslije i puno, ribari i težaci pretvorili se u iznajmljivače, a neki i prodali dijelove djedovine fureštima i strancima koji su također postali iznajmljivači apartmana kojekako izgrađenih, svakako mimo ukusa, baštinske arhitekture i – zakona o pomorskom dobru koji nisu šljivili, pa samo što nisu zabijali stupove u more kao Mlečani (a i to su radili). Onaj puk domaći koji se nije na vrijeme snašao, odjednom se našao pred barijerama nalik balvanima iz bliže prošlosti, a tako i žabari s kopna koji su naivno mislili da je pristup moru slobodan za sve, pa i za njih. Vidjevši što se događa, sadanja je državna vlast predložila zakon koji će uvesti red, a na njezino se zaprepaštenje svi redom digli na zadnje noge jer je bjelodano da tu nešto nije u redu s koncesionarskim domišljajima i rupama koje bi se mogle kojekako tumačiti. Ja, međutim, podržavam taj zakon, jer pridonosi zdravlju, pokretnosti i uopće motoričkim sposobnostima Hrvata, kao i njihovu snalaženju u teškim uvjetima. Koga vraga svi hoće na plaže, svi bi plazili, tapkali i gradili kule od pijeska. Plaže treba prepustiti luksuznim hotelima i koncernima koncesionara, znači imućnim strancima uglavnom koji žele uživati i ne miješati se s urođenicima. Hrvatima željnim mora ostaje veći dio obale, hridi, stijene, po kojima mogu skakutati kao divokoze s malenom djecom u naručju, neka se derišta uče da nije sve glatko u životu. Neka uče od galebova.

Idemo dalje, vidjeti što se još lijepo dogodilo u prošlom tjednu, a bilježim listajući novine kojih se ne odričem jer volim miris papira i tiskarske boje, kronična je to bolest koju sam zaradio radeći dio života u tiskarama, u olovu, među strojoslagarima, meterima, apcigerima, vlažnim špaltama i vječnom hvatanju rokova. No, velim, čitam na papiru sve što mi dođe u ruke, pa mi je došlo nedavnih dana siječnja nekoliko cveba teško preskočivih. Lupa tako neki čovjek, ne znam otkuda je ni tko je, da su Tuđman i Rašković dogovorili gandhijevski marš „hrvatskih Srba“ (piše) prema Zagrebu, ne znam jel u vrijeme balvana, prije ili poslije njih, ali se ispriječio Milošević i nije dao. Pa je tako došlo do rata, ipak. Eto, nismo znali, a nisam ni ja, a bio sam u to vrijeme skoro svaki dan s Tuđmanom. Ali papir sve podnosi.

Nije važno, nego pročitah i nekog autora, novinara isto tako novopovijesno potkovanog koji reče, iz neba u rebra, a i ne znam kojim povodom jer nismo u svibnju, da se nisu samo jugoslavenski komunisti nakon Drugoga svjetskog rata obračunavali s protivnicima, znači Hrvatima i nešto Slovencima, nego i ostale europske države sa svojim kolaboracionistima, te navodi i brojke, relativizirajući genocid nad hrvatskim narodom 1945., što je postalo modom pa bih to i preskočio kao i slične idiotizme da isti autor nije, bez ograde i bez žice, ustvrdio kako je humanist Tito zaustavio „obračune“ već u svibnju rečene godine. Eh, tu tek treba zastati. Krivotvoriti danas hrvatsku povijest u hrvatskim novinama svinjarija je i provokacija koja diže tlak potomcima žrtava komunističkih divljanja, ali i ozbiljnim povjesničarima u čijim su rukama dokumenti koji, naravno, govore nešto posve drugo nego spomenuti autor. Pa se već i partije i stranke nastale iz pepela crvene pošasti odavno posule pepelom glede tih „neugodnih” događaja sredinom prošloga stoljeća. Da, slažem se s Lustigovom kćeri da bi Holokaust trebalo pisati velikim slovom, kao i Gladomor u Ukrajini. Bleiburg se već piše velikim početnim slovom. Kako se piše turski genocid nad Armencima, ne znam.

Rečeno medijsko novopovijesno tumačenje jugokomunističkoga humanizma i renesanse obodrilo je (znači, može se) i domaće wagnerovce koji više od svega iz onih vremena mrze Stepinca, a budući da je odavno mrtav i ne mogu ga trovati, otrovani davno onodobnom propagandom, zarazivši usput novi naraštaj ili naraštaje, okomili se na pozlaćeni kip kardinala u mjestu Košute, na pola puta između Sinja i Trilja, gdje sam jednom bio zastao privučen milinom naziva, još u vrijeme bivše naddržave kada Stepinca ondje naravno nije bilo. Odakle su došli barbari, teško je reći, ali će valjda policija ustanoviti, ha, kao što je pronašla Kuzmina Mihanovića, je li. Mještani svakako nisu. U ovom se slučaju ne može posumnjati na skupljače sekundarnih sirovina, a ni inače. Ni papa Franjo tu nema prste, oprosti mi Bože, možda čak ni njegovi istočni savjetnici iz zajedničke komisije za svetački status zagrebačkoga nadbiskupa.

Što još ima? Ah, da, dodjeljuju se književne nagrade i u siječnju, podosta ispraznom mjesecu. Nagrade i nagrađene ne komentiram već i zato što se ne bavim recentnom produkcijom, a i nije moj posao, uostalom sada sam u 11. stoljeću i samo me ono zanima. Ali ne mogu preskočiti žiri nagrade nazvane po nadimku pisca kojega su privatizirale zdrave snage. Žiri, znači, za književno djelo, radio je u sastavu: Dubravka Vrgoč, Dragomir Majhen, Čedo Prodanović, Igor Vikić, Hrvoje Klasić, Tomislav Brlek i Jagna Pogačnik. Lijepo. Kada bude sastavljan žiri za nagradu kemičarima, matematičarima ili fizičarima, molim da me se uvrsti. U svim sam tim područjima vrlo verziran, posebno kada kune preračunavam u eure, ne ide mi, to je.

U rukometu je zlato osvojila Danska s kojom smo u skupini remizirali, a mogli i pobijediti, ali ispali. Da nismo protiv Egipta igrali kao mumije, sada bismo bili na postolj, a ne u postelji.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo