Šiljo: „Sitne ribe“ rade „kurvanjski posao“, a krupne su visoko iznad hadezeovske močvare u kojoj se sitne praćakaju

Žalac i Rimac samo su „sitne ribe“. Ali jesu simboli i simptomi one narodne „bijede“ željne plijena koja je putem HDZ-a i satelitskih mu stranaka i skupina nastojala primitivno, nezakonito i nepošteno prigrabiti makar mrvice preostale još od kolača koji su u međuvremenu među sobom podijelili domaći i strani „koljenovići“.

Dvije najglavnije obveze svih državljana, a osobito državnih službenika i političkih dužnosnika jesu poštovanje pravnog reda te čuvanje i unaprjeđivanje zajedničkih dobara, ponajprije državnog i ostalih proračuna, odnosno narodnih i nacionalnih interesa u svakom pogledu. Čini se da to neki uopće ne razumiju, a drugi to razumiju, ali se toga svjesno ne pridržavaju.

Najnoviji primjer primitivnog i pokvarenog odnosa prema vladavini zakona i prema zajedničkom dobru

Najnoviji primjer primitivnog i pokvarenog odnosa prema vladavini zakona i prema zajedničkom dobru vidljiv je iz upravo objavljenih dijelova privatnog dopisivanja dviju državnih dužnosnica, bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijele Žalac i bivše zastupnice, u međuvremenu imenovane i razriješene državne tajnice u Ministarstvu, a prije toga bivše gradonačelnice Knina Josipe Rimac.

Prva je po struci diplomirana ekonomistica. Druga je bila stručna specijalistica turističkog menadžmenta u rangu srednjoškolskog obrazovanja, a poslije je završila „specijalistički diplomski stručni studij menadžmenta održivog razvoja turizma“ na privatnom Veleučilištu VERN.

Prva je rođena u Vinkovcima u Vukovarsko-srijemskoj županiji g. 1979. Druga je rođena u naselju Lukar u općini Promina u Šibensko-kninskoj županiji 1980. Riječ je dakle o razmjerno mladim osobama u politici, a još su rjeđe tako mlade, i to ženske, osobe bile postavljene na tako visoke dužnosti u metropoli, u Vladi, imenovane od Vlade. Obje povezuje članstvu u HDZ-u, koje ih je što zaslugom vlastite probitačnosti, što zaslugom njihovim pokrovitelja vinulo u visine političke odnosno izvršne vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi. Ne samo njih, nego i nebrojene takve, uglavnom starije od njih.

Simptomatično je navesti samo jedan „detalj“ iz životopisa J. Rimac, koja je 28. prosinca 2015. započela svoj mandat u osmom sazivu Hrvatskog sabora. Tada su na čelu HDZ-a bili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Ona je izabrana u IX. izbornoj jedinici na koalicijskoj kandidacijskoj listi Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske seljačke stranke, Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, Bloka umirovljenika zajedno, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, HRAST-a – Pokreta za uspješnu Hrvatsku, Hrvatske demokršćanske stranke i Zagorske demokratske stranke.

Što sve može značiti „raditi kurvanjski posao“?

Prethodno je, u rujnu te godine, Rimac ušla u VII. saziv Sabora kao zamjena s liste, ali joj je svega nekoliko dana nakon toga na zahtjev DORH-a oduzet imunitet. Bila je osumnjičena za zloporabe dok je bila gradonačelnica Knina. Unatoč tomu, ona je krajem prosinca započela novi zastupnički mandat, a već krajem siječnja 2016. DORH je obustavio istragu protiv nje. U priopćenju je tu odluku objasnio ovako: „Budući da tijekom istrage nije utvrđeno postojanje relevantnog stupnja sumnje da bi dvoje hrvatskih državljana (1980. i 1974.) počinili kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, u odnosu na iste donijeto je rješenje o obustavi istrage.” Kao državna tajnica, uhićena je g. 2020., poslije puštena braniti se sa slobode, a sudski postupak još je u tijeku i pitanje je do čega će dovesti.

Na Rimac i Žalac može se gledati i kao na općenito ambiciozne žene – općenito zapostavljene i „diskriminirane“ u pretežno i dominantno muškomu svijetu koji dijeli vlast i moć – koje su muškima i ženskim htjele pokazati da su kadre i sposobne nadmašiti muške u svoju korist pa i biti jače od mnogih drugih. Kao da su „guštale“ u nadjačavanju s muškima, kakvi su većinom bili na drugim dužnostima i kao takvi ih ometali u njihovim nečasnim namjerama. Pritom su one bile spremne ne obazirati se na zakone i etičke norme i služiti se njima raspoloživim sredstvima. Da je bilo tako, same su otkrile u svom (ne)pametnom dopisivanju. Jedna od rečenica iz tog dopisivanja koje su danas osvanule u naslovima tolikih medija glasi: „‘Neka misle da smo glupe, mi ćemo raditi kurvanjski posao‘“. Taj izraz, a nije jedini te vrste, otkriva i ponešto o psihoprofilu tih „(ne)sretnica“.

„Raditi kurvanjski posao“ može značiti svašta. Općenito se taj izraz u narodu upotrebljava da bi se izrazilo nečiju spremnost na nepoštene, podle i pokvarene metode u svom postupanju – dakle na nedopustive manipulacije, služenje vezama i utjecajem, muljanja, spletke, pogodovanja, političke pritiske na druge, zloporabe vlastitog položaja i slično. A takve metode mogu se po potrebi primijeniti i na osobne i privatne relacije, bilo spolne, bilo neke druge. Ako tko pristane uz makijavelističko načelo da „cilj opravdava sredstvo“, tada je pitanje ima li išta čime se ne će poslužiti da bi ostvario postavljeni cilj. A cilj ovih dviju bio je povezan s ostvarivanjem nezakonite ili nepoštene prednosti odnosno nezaslužene dobiti i zloporabe na području upravljanja javnim dobrom, a u korist određenih subjekata, od kojih su nedvojbeno i same očekivale ili ostvarile materijalnu, a i pozicijsku korist.

Primitivizam i pokvarenost nisu smetali uzdizanju u vrhove vlasti

Udaraju dakle u oči dvije temeljne ružnoće: primitivizam i pokvarenost. Primitivizam u odnosu prema pravnom redu, a pokvarenost u odnosima prema drugim odgovornim dužnosnicima i ustanovama. Kako je pak moguće da se osobe s takvim pristupom vinu do samih vrhova političke vlati u državi za koju su toliki, ne samo u Domovinskom ratu, nego tijekom brojnih stoljeća, žrtvovali svoje živote, to je pitanje za daljnja razmatranja. Ovaj osvrt zadržat će se samo na ocjenama o tim dvjema dužnosnicama i tom fenomenu. Uz isticanje da je takvih, sudimo li po aferama visokih dužnosnika otkrivenima u medijima i po pokrenutim istražnim i kaznenim postupcima samo u dosadašnjem jednom i pol mandatu Vlade kojoj je na čelu Andrej Plenković, „AP“, bilo zaista u visokom postotku.

Pritom se može govoriti samo o onomu što se donekle otkrilo. Koliko je takvih neotkrivenih? A koliko je „prste u pekmezu“ imao onaj koji je sve takve promicao, štitio i postavljao na odgovorne dužnosti, to će valjda ipak otkriti, utvrditi, dokazati i kazniti „pravna država“? Ako ne ona, ako ne ove ili sljedećih godina, otkrit će to jednom arhivi te će tada moći biti rekonstruirana prava povijest, ova primitivna i pokvarena zbilja, s primitivnim ili pokvarenim ljudima, koja nam je dok u njoj živimo uvelike skrivena, zataškavana i neistražena.

„Partijsko zlato“ i „komunistički direktori“

Još je žalosnije to da „pravna država“ – pod pritiskom europske državne odvjetnice EU-a, Rumunjke Laure Kövesi i njezina tužiteljskog tima, nadležnih samo za nadzor trošenja eura plasiranih iz fondova EU-a – uspijeva otkrivati ili kažnjavati samo krimene razmjerno niskih iznosa, premda ona prošlogodišnja milijarda zarađena iz poslovanja INA-e – i to nekim čudnim slučajem unutar domaćeg nadzornog i pravosudnog sustava – i nije tako sitan novac. No bilo je dosad neusporedivo većih korisnika nezakonitosti i nepoštenja i svakojakih prljavština, mućki, prijevara i pogodovanja u nebrojenim poslovno-političkim akcijama i transakcijama, pretvorbama, privatizacijama i svakojakim makinacijama. Godinama i desetljećima unatrag. Pa ipak, unatoč tomu, „krupne ribe“ – ako se, uvjetno, izuzmu, Agrokorov Ivica Todorić kao svakako poslovni i poslovno-politički „teškaš“ u razdoblju od najmanje četvrt stoljeća, te još krajem 1990-ih uhićeni i razvlašteni i poslije osuđeni Miroslav Kutle – ostaju i dalje iznad ove primitivno-pokvarene hadezeovske močvare u kojoj se praćakaju „sitne ribe“.

Takvi se voze u svojim zrakoplovima, uživaju na svojim jahtama, žive u svojim dvorcima, plivaju u svojim milijardama. Takvi su, ako im je to u interesu, dovoljno bogati i moćni da mogu učiniti ili potpomoći da se gnjev javnosti i naroda usmjeri – putem i pravosuđa i medija – samo na „sitnež“, na ovako primitivne ili pokvarene ili neoprezne „kokošare“ iz struktura HDZ-a i HDZ-ovih vlasti, kakvi su nedvojbeno bili Žalac, Rimac, donekle (ne)spretni Kuščević i uslužni Čobanković, navodno nezajažljivi I. Sanader i dugi niz njima sličnih ili srodnih: poteklih iz naroda i željnih, pomoću HDZ-a i njegovih satelita, domoći se makar promila bogatstva pravih mogula i milijardera. Onih mogula i milijardera koji su bogatstva nezakonito ili nepošteno ili ’strukturno’ (Partija, Udba, Kos i sl.) ili „kontekstualno“ („partijsko zlato“, „komunistički direktori“ i sl.) prigrabili, stekli te ga na svakojake načine dalje umnažali. I koje „pravna država“ nikada neće ni istraživati, a kamoli suditi im, niti će im glavni i senzacionalisitčki mediji ikada „puhati za vratom“. Čast i hvala onima koji su pošteno radili i pošteno stekli poveći imutak, ojačali svoja poduzeća na opću dobrobit, pa makar prethodno i bili ovo ili ono!

Skorojevići naspram „koljenovićima“ i hoće li ovaj ženski duet zadati udarac kao što ga je unatoč „iskrenom prijateljstvu“ Sanaderu zadala solistica Kosor

Ovdje, uz ostalo, imamo i zavist i suparništvo skorojevića, željnih imutka što ga (još) nemaju, i „fetivih“, spram onima koji su materijalni i ostali imutak naslijedili ili ga povlašteno stekli kao „koljenovići“.

Jedna druga visoka dužnosnica, solistica Jadranka Kosor, uspjela je – doduše pod pokroviteljstvom Vladimira Šeksa – prije desetak godina ’zavrnuti vrat’ Ivi Sanaderu, koji ju je prezirao, a za kojeg je ona u prvo vrijeme nakon što ju je „aklamacijom“ postavio pri svojoj abdikaciji za šeficu stranke i vlade isticala da su njih dvoje zaista u „iskrenom prijateljstvu“. Vidjet ćemo hoće li zadati udarac tako „iskrenom prijateljstvu“ poći za rukom ovom pravosudno gonjenom ženskom duetu.

Žalac i Rimac samo su „sitne ribe“. Ali jesu simboli i simptomi one narodne „bijede“ željne plijena koja je putem HDZ-a i satelitskih mu stranaka o skupina nastojala primitivno, nezakonito i nepošteno prigrabiti makar mrvice preostale još od kolača koji su u međuvremenu među sobom podijelili domaći i strani „koljenovići“. Od 1990. naovamo takvih se sitnih, ali grabežljivih „riba“ u bazenu HDZ-a i njemu bliskih stranaka, krugova i kružoka toliko namnožilo da je moralo dolaziti i do „kratkih spojeva“ i do prigodnoga „unutarnjeg pročišćavanja“ i nebrojenih javnih kompromitacija. I dolazit će, neminovno, i dalje. Sve dok sva vlast, moć i imovina ne padne opet – nad grobljem pohlepnih skorojevića hrvatsko-katoličke provenijencije – u ruke onih kojima je tamo nekih davnih desetljeća i bila namijenjena.

Šiljo, Hrvatsko nebo