Drugi pišu: Dva osvrta na život i smrt te prikaz života i djela Mire Glavurtića
Vrijeme:10 min, 47 sec
Prije četiri dana, 24. I., dr. Vladimir Lončarević objavio je na MIportalu osobni osvrt (“Danas u Utrechtu pokopan Miro Glavurtić: Prorok kojega nisu slušali”) na život i smrt Mire Glavurtića, hrvatskog pisca, slikara, književnika i izrazitog katolika rodom iz Boke kotorske koji je tri desetljeća proživio u Beogradu i ondje ostavio neizbrisiv umjetnički i kulturni pečat utisnut u tadašnju jugoslavensku odnosno srbijansku kulturu, a u doba divljanja velikosrpstva preselio se s obitelji u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je otad poživio uglavnom povučeno i zanemareno. Još četiri dana prije toga Mate Krajina, urednik glasila “MIportal”, koji je do posljednjih dana ostao u kontaktu s Glavurtićem te mu i pomagao u posljednjim godinama života, prenio je na istom portalu dio intervjua što ga je Miro Glavurtić dao tom listu g. 1995., pod naslovom “Miro Glavurtić: Želio sam umrijeti u Vukovaru”. Oba teksta ovdje prenosimo uz dopuštenje urednika MIportala. Pridodajemo i sažet informativan prikaz Glavurtićeva života i djela što ga je uoči pokopa, pod naslovom “Miro Glavurtić (1932.-2023.) – Od Boke do Utrechta”, objavila Hina.
DANAS U UTRECHTU POKOPAN MIRO GLAVURTIĆ: PROROK KOJEGA NISU SLUŠALI
Prije koji mjesec osvanula je u Kotoru parta o smrti gospođe Glavurtić. U popis ožalošćenih bijaše uvršten i „brat Miro“. „Živ je, znači“, pomislih jer ga godinama nisam vidio niti sam znao što je s njim.
Tu i tamo smo se susretali, posebice devedesetih. No „upoznah“ ga prije susreta, još kao mladac, na početku studija. Tada sam redovito lunjao po antikvarijatima, pa sam tako naletio na njegovu „kultnu“ knjigu Satana. Pročitah je u dahu i, kako to već s mladima biva, uzeh mnogo toga zdravo za gotovo. Jednom sam renomiranom katoličkom listu ponudio da nešto napišem o njoj, ali su me glatko odbili s obrazloženjem da pakao i đavao nisu njihove teme. Tada sam naučio da ima raznih vrsta katolika… Nešto sam ipak napisao o njoj – poslije me upućeni upozoriše da većinu toga treba uzeti cum grano salis, da to nije djelo pisano po zakonima znanstvenog proučavanja itd. Uzeo sam to u obzir i više je nisam otvarao ni citirao, ali dojam da sam pročitao važnu i, povrh toga, jedinstvenu knjigu ostade do danas.
Upoznah ga poslije i osobno, čitah još neke njegove stvari, intervjue, doznah o njegovoj Mediali i otporu komunizmu… Danas ga na temelju toga prisvajaju u Beogradu, pišu kao o srpskom piscu i slikaru… Malo morgen… Potjerali su ga odtamo, kao i Mirka Kovača, jer je bio katolik i Hrvat. Intervjui koje su dali pokazuju da su dijelili mnoge misli i poglede, ali ne sve. Mislim da je i Mirko mislio da je Miro otišao… predaleko. Obojica je tako u Hrvatskoj providnost našla dom. Jesu li oni u njoj našli i domovinu, to samo oni znaju. Znam da se Miro u njoj nadao naći svoje, ali se nerijetko žalio da nije, barem ne u mjeri kojom se tomu nadao. Zagreb ga nije upoznao, ni prepoznao, kako to već u Zagrebu biva, u kojemu su, kako reče Matoš, mnogi „sustali“. Sustao je i on donekle, pa ipak je ostao, iako su ga, navodno zvali da se vrati…
Kako su te devedesete tekle, ponekad bismo se našli u nekoj prigodi. Bilo je to vrijeme velikih hrvatskih i katoličkih nada. No on je bio skeptik glede „svijetle budućnosti“. Jednom je tako „ispalio“ kako u Hrvatskoj nema više od četiri posto katolika, što mi je zvučalo nevjerojatno… Poslije sam se često upitao nije li bio u pravu. Pričao je onim svojim promuklo-napuklim glasom nevjerojatne stvari i mogao si ga satima slušati. Uz ostalo, kako je riješio kvadraturu kruga, ali, ako jest, nije otkrio kako.
Neki su tvrdili da je genij, drugi su bili krajnje sumnjičavi prema njegovim tezama, ali, začudo, nisam čuo nikoga tko bi ga smatrao šarlatanom. Njegov pogled na povijest bio je postojano apokaliptičan. Postojao je samo Krist, Alfa i Omega, i s druge strane, kao u camera obscura, Antikrist, veliki manipulator. Uporno je pronosio svoju viziju, upozoravao na suptilna zla koja se ponovno pletu nakon pada komunizma, na mreže opsjena i laži, na tajne serkle, na urotu protiv Krista… Nije se dao pokolebati u uvjerenju da je kraj povijesti doista blizu, ali ne onakav kakvim su ga zamislili liberalni historiozofi… Gotovo bih rekao da je požurivao Boga da već jednom završi sve, jer ovako više ne ide… Proročkim je uvjerenjem budio i opominjao, prodirući poput lasera u eshatološko tkivo povijesti, pitajući se kako drugi ne vide ono što on vidi. Ali, makar je isti Duh, darovi nisu isti… Govorio je tako, i rado bi ga saslušali, ali ga nisu slušali… Mislim da su ga se mnogi pomalo plašili. „Jer što ako je istina što ovaj govori…?“ Bio je kao bura koja propuše ustajao zrak, a onda nestane. Vrijeme pak potvrđuje ili opovrgava njegove vizije. Za neke još nije došlo vrijeme. Ali, u krajnjoj liniji, nije toliko važno što je sve govorio i koliko je imao pravo. Važnije od toga je zašto je govorio… A govorio je iz ljubavi prema ljudima i Kristu Spasitelju, čiju slavu, sada, vjerujemo, nepomućeno uživa.
Treba reći kako ga je krug intelektualaca okupljenih pod imenom „MI“ prihvatio i zavolio kao svojega. I on mnoge u njemu. Ako se pojedince i u svemu nismo slagali s njim, bio je od onih ljudi koji vam se usijeku et capite et in membris.
Nisam ga, kako rekoh, dugo vidio, ali bih ponekad čuo da su ga sreli, ljeti u sakou i majici, zimi redovito u crnu kaputu, sa šeširom na glavi, i s onim svojim brčićima, kako ga i ja pamtim… Poslije je i bradu pustio – ja ga u njoj nisam vidio osim na slici… Bio je pomalo neobziran prema sebi, ali tako je to s ljudima kojima je pogled uprt u nebo, a ponekad i u bezdan…
Kada sam čuo da je umro, sjetih se da jednom bijaše natuknuo kako se nada da će možda biti u onom naraštaju na kraju vremena koji neće umrijeti. No umro je, daleko, u Utrechtu. Želio je umrijeti u Vukovaru, s hrvatskim herojima, ali, sa žaljenjem je rekao, nije imao snage. Možda mu je poslije bilo svejedno gdje će… Umro je daleko od svoje rodne mile Boke, u kojoj ga pamte, daleko od Beograda, kojemu je dao najbolje godine, a koji ga je potjerao, daleko od Zagreba i Hrvatske, koju je volio, iako ga ona nije razumjela. Umro je daleko, ipak kod svojih, kod sina… Vjerujem da je to bila utjeha čovjeku koji je tako žarko želio biti u okrilju onih koji će ga razumjeti i prihvatiti kao svojega.
Vladimir Lončarević
MIRO GLAVURTIĆ: ŽELIO SAM UMRIJETI U VUKOVARU!
Pakao je, jednostavno, prestao biti tema duhovnih vježbi i patoralnog djelovanja, kao što je bio kroz stoljeća. Sada se teolozi utrkuju tko će više srušiti; tko će bolje odvaliti koji dio Crkve, koji kamen, pa i onaj zaglavni, koji su zidari, slobodni zidari (avant lettre) odbacili. Najprije su odbacili demone, zapravo u čas kad su posve otvorena vrata Paklena, da svi đavli iziđu na povijesnu scenu, kako je najavljeno u La Salette, i da, onda, uđu u najviše instancije Crkve, kako je rečeno u Fatimi. Apostoli su opet, zaspali u Getsemanskom vrtu, u općem mjesečarstvu svijeta.
Ja nisam teolog. Kao što nisam svetac. Čim iziđem iz usamljenosti, povučenosti i sabranosti, čim uđem u svijet, ja sam svađalica, vičem, propovijedam; samo što kao starozavjetni prorok ne prijetim Božjim kaznama. Pa i prijetim. Jasno i glasno. Tko želi neka uzme i pročita što sam posljednje tri godine moga boravka tamo pisao za srpski i crnogorski tisak, a u Monitoru iz tjedna u tjedan. Jednoga dana sam, preko Radio Beograda, jasno i glasno, saopćio, urbi e orbi, da je Milošević – Antikrist i da je Beograd – prokleti grad. Svi su bili konsternirani. Samo još oni koji nisu bili mjesečari, i nisu utonuli u svetosavska i vidovdanska snoviđenja, usudili su mi se javiti. (…)
Bilo mi je žao što ostavljam beogradske katolike i, dakako, one rijetke prijatelje. Katolici s one strane međe, antemurales, živjeli su jednom divnom vjerom. U srcu intransigentnog Beograda, gdje je zagospodarila „filozofija palanke“, svetosavlje, duh „Memoranduma“, antikatolicizma. Bilo je to divno iskustvo. Jedino nešto ljepše od toga što sam doživljavao u toj stravi beščašća, u gnusobi koju sam vidio, nešto što je moglo biti veličanstvenije, čemu sam strastveno težio bilo je da se nekako dokopam Vukovara i da poginem među njegovim anonimnim braniteljima. Ja ne znam da li je bilo veličanstvenije smrti u ovom stoljeću od onih branitelja Vukovara. Ne znam da li ću moći opjevati, ili naslikati, tu obranu kada tamo nisam poginuo. Kada sam obitelji izrekao tu želju, moj sin, koji je slijep, poželi da ode sa mnom. Preživjet ćemo apsurdno i samoubilački ići zajedno. Odustao sam. Preživjet ćemo Vukovar, znao sam, ali će to biti jadan život. Pišući u povodu smrti Danila Kiša, evocirao sam jednu sumornu večer 1956. godine, kada smo se, tada veoma mladi, u portalu Akademije, u Knez Mihailovoj ulici, dogovorili da otputujemo u Budimpeštu, koja je krvarila. Ali sutradan su već ruski tenkovi pregazili otpor Mađara. To su ipak bili pusti snovi o herojskoj smrti. Trebalo je koliko-toliko sačuvati dostojanstvo riječi i gesta kada nam se ne pruža mogućnost herojske smrti. Što je to bilo ako ne taština pjesnika? Mogli bi se napisati lijepi eseji o smrti pjesnika. Iako bih mogao napisati bolju knjigu o izdajstvu intelektualaca, trahison des clercs. Ološ inteligencije, jednog od iluminatskih establishmenata, „inteligencije koju vispreni Louis Pauwels hoće da vidi kao – tajno društvo, posebno poglavlje moderne „povijesti beščašća“, dostojno Chestrtonova i Borgesova gađenja, ne samo zato što je ta etablirana intelektualna ološ oduzela Nobelovu nagradu, već što je i ’68 godine konsternirala. Pretpostavljam da bi slijepi Borges poželio da je negdje mogao herojski poginuti, dostojno njegovih milongi. (Izvor: List „MI“, 4/95.)
Priredio: Mate Krajina
“Miro Glavurtić (1932.-2023.) – Od Boke do Utrechta”
U Utrechtu će u utorak, 24. siječnja biti pokopan istaknuti moderni slikar te književnik i publicist Miro Glavurtić, po rođenju Hrvat iz Boke kotorske, doznaje se iz kruga prijatelja obitelji.
Glavni dio života proveo je u Beogradu, a posljednjih 30 godina u Zagrebu. Umro je 16. siječnja u Utrechtu u Nizozemskoj, gdje je kod sina povremeno boravio.
Rođen 5. rujna 1932. u Škaljarima kraj Kotora, diplomirao je hortikulturu na Šumarskom fakultetu u Beogradu, gdje je djelovao kao samostalan pisac i slikar i kretao se u tamošnjem umjetničko-intelektualnom krugu.
Nakon što je u ožujku 1991. sa stotinjak uglednih intelektualaca supotpisao Apel intelektualaca Srbije u kojem se od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića zahtijevalo da se odmah povuče s dužnosti, ostanak u Beogradu postao mu je, i kao deklariranom katoliku i Hrvatu, sve opasniji, pa je sljedeće godine s obitelji izbjegao u Hrvatsku, zemlju čijoj je kulturi dijelom pripadao.
Jedan je od osnivača i teoretičara skupine Mediala (1958.)., u kojoj su se okupili i književnici Danilo Kiš, Mirko Kovač i drugi ugledni umjetnici. Vasko Popa nazvao je Glavurtića “prvim šeširom Beograda”.
Njegove su slike i crteži kompozicije realnih i nadrealnih elemenata, u kojima se izoštrenim izrazom prikazuju mitske ličnosti i krajolici te somnabulni prizori, kako stoji u katalogu izložbe “Izabela i zvijeri” (1957.). Od 1964. imao je niz samostalnih izložaba. Njegova likovna djela čuvaju se u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama.
Pišući o njegovim crtežima u časopisu Vidici 1957., Danilo Kiš usporedio ih je s minucioznim, fantastičnim i apokaliptičnim radovima majstora sjeverne renesanse: Albrechta Dürera, Konrada Witza, Lucasa Cranacha ili Hansa Holbeina.
U zagrebačkoj Galeriji Forum održana je 2019. godine izložba “Bog i psine”, koja je donijela presjek rada njega kao slikara i književnika od pedesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. “Izložene slike i crteži iz gotovo svih razdoblja autorova stvaralaštva otkrivaju njegovu imaginaciju, zanimanje za mistično, okultno i nadrealno”, rekao je tada Hini Feđa Gavrilović, kustos izložbe i voditelj Galerije.
Podsjetio je da je Glavurtić dao ime Mediali, najvažnijoj srbijanskoj umjetničkoj grupi 20. stoljeća, usporedivoj u Hrvatskoj s Gorgonom.
Riječ je o slikama bogatima imaginacijom s referencijama na povijest umjetnosti, a i na geometriju, kao ljudski pokušaj oponašanja kozmičkog, mističkog stvaranja, ocijenio je Gavrilović. Izloženi radovi bili su prošarani citatima iz Glavurtićevih knjiga, a izložen je bio i njegov literarni portret iz pera Mirka Kovača.
U književnom radu iskazivao je sklonost magičnom realizmu, posebno vidljivom u romanu “Psine” (1982.). a objavio je i više vlastitih djela, među kojima se ističe djelo “Satana – uvod u demonologiju” (1978., drugo, dopunjeno izdanje 2002.) Od 1976. djelovao je i kao neovisan nakladnik te je objavio mnoge prevedene knjige, pretežno djela kršćanskih mistika i katoličkih autora.
Hina
Povezani sadržaji:
POČIVAO U MIRU BOŽJEM: Preminuo Miro Glavurtić, svestrani umjetnik katoličkog nadahnuća
Hrvati ne silaze s Križnog puta: intervju s Mirom Glavurtićem iz 2010.
MIportal /https://miportal.hr/2023/01/24/11889/, https://miportal.hr/2023/01/20/miro-glavurtic-zelio-sam-umrijeti-u-vukovaru/, Hina https://www.hina.hr/vijest/11213990 / Hrvatsko nebo
