Die Zeit:  „Sumorna budućnost Srba na Kosovu“

Autor teksta Ulrich Ladurner počinje svoju reportažu opisom talijanskog karabinjera iz Kalabrije koji stražari na mostu između južnog i sjevernog dijela Kosovske Mitrovice. Autor ima dojam da se karabinjer dosađuje, promatrajući sjeverni dio grada preko rijeke Ibar: „Tamo, naime, većinski žive Srbi, a Srbi s Kosova se smatraju potencijalnim izazivačima nemira. Uoči Božića su postavili barikade, prijetilo je izbijanje nasilja, čak je bilo riječi o ratu. Njegov pogled je uperen ravno na Bulevar Petra I., koji je ukrašen srbijanskim zastavama, kao da se grad sprema na svečani doček heroja. Lepršajuća tkanina zastava želi poručiti – mi smo dio Srbije. `Tko to može shvatiti`, kaže karabinjer, baca opušak na asfalt i ulazi u vozilo da se zagrije”.

Autor potom spominje poznate činjenice – proglašavanje kosovske neovisnosti, navodi da je tu neovisnost priznalo 110 zemalja, ali ne i pet članica EU-a, te da za Srbiju Kosovo ostaje njezina pokrajina koja joj je nasilno oduzeta 1999.

Status Kosova – otvorena rana

„I poslije 23 godine status Kosova ostaje otvorena rana, koja ne zarasta jer predsjednik Srbije Aleksandar Vučić to neće. Za njega su kosovski Srbi koristan instrument. Kad god poželi, može ih upotrijebiti i potaknuti nemire, kako bi pokazao da je na Balkanu nezamjenjiv: ili ja ili rat. To je prešutna poruka koju Vučić šalje Bruxellesu, kada potpiruje vatru na Kosovu. A Bruxelles se ničega toliko ne boji kao destabilizacije na zapadnom Balkanu, upravo sada kada u Ukrajini bjesni rat. Zaista, trebalo bi se zabrinuti da Vladimir Putin u ovoj regiji želi isprovocirati sukob, kako bi Europskoj uniji nanio dodatnu štetu. Putin ima mnogo prijatelja među srpskim političarima.”

Autor navodi primjer Milorada Dodika koji je nedavno odlikovao Putina, a tome su prisustvovali i ministar vanjskih poslova Srbije i Vučićev sin. U tekstu se spominje i odbijanje Beograda da uvede sankcije Rusiji.

„Bliskost Srbije s Putinom od Kosova stvara opasnu geopolitičku pukotinu usred Europe. Ali je li zaista točno da su kosovski Srbi samo marionete u rukama beogradske vlasti? Izlaze li oni na ulicu samo po nalogu svog gospodara ili imaju vlastite opravdane zahtjeve? Tko to želi saznati, mora razgovarati s predstavnicima Srpske liste, stranke koja je dobila većinu glasova Srba na Kosovu. Ali oni ne pričaju ni s medijima niti s bilo kim drugim.”

Autor teksta potom prepričava povijest aktualnog sukoba – od spora oko registarskih tablica, napuštanja institucija Kosova, preko barikada i njihovog uklanjanja.

“Vučić slab, Kurti diktator” 

„U sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice postoje i ljudi koji žele govoriti, a koji negiraju tezu o marionetama. Marko Jakšić je jedan od njih. Ovaj 39-godišnjak je član stranke SDP (Sloboda, demokracija, pravda).”

Autor potom citira Jakšića koji kaže da su Srbi u Kosovskoj Mitrovici odluku donijeli spontano, bez utjecaja izvana, da nisu imali izbora, jer su godinama satjerivani uza zid i da se to nije dogodilo po naređenju Beograda.

Potom se u tekstu navodi da “u Kosovskoj Mitrovici može biti opasno  proturječiti vlastodršcu iz Beograda”, spominjući primjer ubojstva Olivera Ivanovića, koji je bio šef Jakšićeve stranke. „Jakšića nije briga za to. On sjedi do prozora u jednom kafiću na Bulevaru kralja Petra I., svatko može vidjeti da on razgovara s novinarom. Što vidljivije, to sigurnije, u to je barem on uvjeren.” Za Vučića Jakšić kaže da je vrlo slab, da stalno popušta, a za Kurtija da je diktator koji stalno kosovske Srbe satjeruje uza zid. Potom autor navodi svoje dojmove da su vidljivi znaci propadanja srpske zajednice u Prištini, Štrpcu, Gračanici, da mnogi odlaze u Kosovsku Mitrovicu, a odatle dalje, za Srbiju.

„Sumorna budućnost Srba” 

„Čak je i u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice vidljivo da je sumorna budućnost Srba na Kosovu. Fasade zgrada su prljave, malobrojne trgovine odišu sumnjivim šarmom propalog realnog socijalizma, u dvorištima se gomila smeće. Je li to rezultat iseljavanja koje je tipično za cijeli zapadni Balkan? Ili su Srbi na Kosovu taoci odmjeravanja snaga između Kosova i Srbije, diskriminirani od jednih, držani u ovisnosti od drugih? Odlaze li zato što su izmoždeni?”

Autor potom opisuje susret s Aleksandrom Rapajićem, programskim direktorom nevladine organizacije Centar za zastupanje demokratske kulture ( ACDC). Autor prenosi biografiju sugovornika kao primjer za sudbinu kosovskih Srba u posljednja dva desetljeća. Rapajić je živio u Prištini do 1999., potom je s majkom otišao u Beograd, vratio se u Kosovsku Mitrovicu gdje se oženio i zasnovao obitelj. Imao je knjižaru, ali otkad je Priština zabranila uvoz srpskih knjiga, kao odgovor na zabranu upotrebe kosovskih udžbenika u Preševu, on se prebacio na igračke.

„On kaže da nije sklon srpskom predsjedniku, ali na pitanje jesu li Srbi na Kosovu diskriminirani, on jasno kaže da. Popis pritužbi koje on navodi je dugačak. Diplome škola i sveučilišta iz Kosovske Mitrovice kosovske institucije ne priznaju. A vlade Kosova i Srbije su se u jednom sporazumu iz 2016. dogovorile o uzajamnom priznanju diploma. On kaže da je srpski jezik drugi službeni jezik u zemlji, ali pravo Srba da u institucijama govore svoj jezik nije vrijedno ni papira na kojem je napisan zakon. A prije svega tu je i Srpska zajednica općina, koja Srbima na Kosovu daje ograničena prava autonomije.”

Primjer Dečana 

Potom autor objašnjava da je 2013. Potpisan Briselski sporazum koji jamči ovakvu zajednicu, ali da aktualni premijer Kosova Albin Kurti za nju ne želi ni čuti tvrdeći da bi se “ta zajednica općina formirala samo s namjerom da destabilizira Kosovo”. Autor navodi da je možda Kurtijeva nepopustljivost objašnjiva njegovim boravkom u srpskom zatvoru između 1999. i 2001., ali i upozorava da, čak i ako su njegovi argumenti točni, Briselski sporazum je potpisala kosovska vlada prije njega, a sporazumi se moraju poštovati. Zato zapadna veleposlanstva vrše pritisak.

„I Bruxelles i Washington žele mir na Balkanu. A Srpska zajednica općina bi se pobrinula da bude mira; to je barem pretpostavka. Je li ona ispravna, to nitko ne može reći. Možda se mir može nametnuti, ali ne i povjerenje. Ono mora rasti uz riječi, djela i geste. Postoji, recimo, primjer srpskog manastira Dečani. Poslije proglašenja neovisnosti, kosovske institucije su oduzele manastiru 24 hektara obradive površine, manastir se sudski žalio. Ustavni sud Kosova je u posljednjoj instanci odlučio da su monasi u pravu. Presuda je donesena 2018. Ali do danas nije provedena. Do danas srpski monasi čekaju da im se vrati njihova imovina.”

Ulrich Ladurner/DW/https://www.dw.com/Hrvatsko nebo