Z. Gavran: Srpskim samozavaravanjima o budućnosti „srpskog“ Kosova noge su naglo potkresane

Vučić sada mora prebroditi jaz koji je nastao između srpskih laži i objektivnih istina. U laži nisu uvijek „kratke noge“, kao što pokazuje iskustvo s jednostoljetnom bezočnom protuhrvatskom osvajačkom i mitomanskom lažljivošću generiranom u SPC-u, među srpskim akademicima, političarima, novinarima, obavještajcima i u širim njima bliskim ili podređenim krugovima. No ovaj put samozavaravanjima o „srpskom“ Kosovu noge su naglo potkresane. Zaoštrile su se geopolitičke okolnosti. Vučiću ni Porfirije ni Putin, ni kontrolirani mediji, ni enormna moć nad institucijama ne mogu više pomoći da se iz ove gabule izvuče kao što se dosad izmotavao. Sve to nadjačala je istina u rukama mnogo jačih i moćnijih od Vučića i od sve one ’Srbadije’ koja je ogreznula u laganju i samoj sebi.

„Dotjeralo cara do duvara“, rekli bi ljudi u Bosni i u Hercegovini nakon zbivanja posljednjih dana u kojima su zapadne sile napokon suočile politički Beograd s ultimativnim zahtjevom da praktički, iako ne-izričito, prizna Kosovo kao državu. Vučić je u obraćanju javnosti u ponedjeljak navečer potvrdio da je riječ o ultimatumu te je pozvao Srbe da izađu iz „vlastitih balona neistina“ koje su stvorili praveći se da ne vide kako svi Kosovo „tretiraju kao državu“.

Prešutio je da upravo on bio jedan od glavnih napuhivača tih i takvih „balona neistina“.

Sljedećih tjedana ili mjeseci dugogodišnjoj igri mačke i miša morat će doći kraj!

Ono što je za Vučića najviše zapanjujuće bilo je to – kako je javnosti sam otkrio govoreći o nedavnim razgovorima s predstavnicima SAD-a, EU-a, Njemačke, Francuske i Italije – da je francusko-njemački plan odobrilo i onih pet država članica EU-a koje inače ne priznaju Kosovo. To su: Slovačka, Rumunjska, Grčka, Cipar i Španjolska. Drugim riječima, nema više izmicanja; nakon što Srbija praktički prizna Kosovo, priznat će ga zacijelo i tih pet. Zašto?

Očito zato što je na kocki budućnost svih šest država tzv. Zapadnog Balkana, njihove zakočene europske odnosno zapadne integracije i rješavanje njihovih međusobnih prijepora, koji su došli do točke da je zamalo opet počelo oružano razračunavanje. Ujedno, Vučiću je postalo razvidno kako se više ne može ponašati tako da na sve strane ponešto obećava, a ništa ne čini da to što obećava i izvrši. Sljedećih tjedana ili mjeseci dugogodišnjoj igri mačke i miša morat će doći kraj!

Zapadne sile, bude li se Vučić i dalje odupirao i „pravio Toša“, iz Srbije se povući zapadne investicije, pa ne će biti dovoljno novaca ni za plaće ni za mirovine, „a i vize će nam ponovo uvesti“, preveli su Vučićevu enigmatiku na narodu razumljiv jezik rijetki beogradski mediji koji nisu pod kontrolom njega i njegove autokratske vlasti.

Vučić ne bi htio ispasti „Vuk Branković“, navodni izdajica kneza Lazara i Srbije iz doba Kosovske bitke

Vučić je najavio sljedećih dana razgovore s opozicijskim strankama. On ne bi htio ispasti „Vuk Branković“, vladar kosovskog područja u razdoblju prije i poslije Kosovske  bitke, kojega je narodna pjesma, navodno nepravedno, opisala kao izdajnika kneza Lazara i Srbije. Vučić ne bi htio kao takav, kao državnik koji je „izdao srpsko Kosovo“, ostati zapamćen u povijesti. A ne bi htio ni da se dogodi da eventualno bude svrgnut s vlasti ili, što bi bilo još gore, skraćen za glavu poput nebrojenih dosadašnjih srpskih državnika i visokih dužnosnika, kao što su u najnovijoj povijesti bili, koliko se zna, Ivan Stambolić i Zoran Đinđić.

U takvoj nevolji, a svjestan da se trenutak priznanja Kosova bliži i da će biti neminovan, Vučić je više od dvaju desetljeća izvodio „piruete“ i priređivao nebrojene predstave. Jedna od posljednjih bilo je raspoređivanje vojske i policije uz granicu s Kosovom, da se pokaže spremnost na oružanu obranu što tamošnje srpske manjine i njezinih posebnih prava odnosno povlastica, što „srpskog Kosova“, iako je očito znao se u takvu pustolovinu nipošto ne će smjeti upustiti.

S druge je strane naime NATO, i to s mandatom Ujedinjenih naroda. A Rusija je daleko. Ako bi se eventualno i oslonio na nju, to bi za Srbiju imalo tako katastrofalne političke, ekonomske i druge posljedice da ih je bolje i ne zamišljati.

I tako, Vučić sada gleda kako bi Srbe pomirio s gubitkom „srpskog Kosova“. No to nije lako, zato što srpski i velikosrbijanski mit žive od zanošenja tlapnjama i laganja netremice i drugima i sebi u oči, „u bebu“. No sada se laganju približio kraj, nastupilo je razdoblje koje bi pokojni Danilo Kiš nazvao „Čas anatomije“. A svi dobro znamo, znade to i sadašnji „vožd“, da anatomija znači i seciranje i vađenje organa, ovaj put iz utrobe samoga srpstva. Sigurnije je  zaigrati na „europsku perspektivu“, pa što ispadne.

General Ponoš: „Đavo nije došao ni po svoje ni po njegovo, došao je po naše.”

Ima i onih koji su razobličili sve dosadašnje Vučićeve glume. Tako je u beogradskom, neojugoslavenskom tjedniku „Vreme“ danas osvanuo tekst pod naslovom „Zdravko Ponoš: Vučićeve ratne igre alibi za potpisivanje sporazuma o Kosovu“.

Gospodin Ponoš nije bilo tko; umirovljeni je general i bivši šef glavnog stožera srbijanske vojske, a sada predsjednik opozicijskog pokreta SRCE. On je uz ostalo, na osnivanju Gradskog odbora Pokreta SRCE u Vranju, rekao: „Đavo nije došao ni po svoje ni po njegovo, došao je po naše.”. Iznio je ocjenu kako je onima koji danas vladaju Srbijom najvažnije „da se taj đavo ne vrati poslije po njih“. S porugom je podsjetio kako su nedavne „ratne igre, podizanje borbene spremnosti i priče o 5.000 specijalaca“ bile samo priprave za potpisivanje bilo kakva sporazuma ne bi li ga građani prihvatili – “samo da ne bude rata”.

A Pokret SRCE u posebnom je priopćenju napisao da „Vučićev režim ne zaslužuje potporu ni glede čega zbog načina na koji je vladao Srbijom 10 godina“ i zbog toga što nije poštovao i držao riječ, te da je Vučiću cilj da poslije potpisivanja sporazuma ne bude proglašen izdajicom srpstva.

Dapače, komentatori i analitičari koji imaju malo duže pamćenje počinju mu sada stavljati pod nos da je bio i ministar u Miloševićevoj vladi kada je Srbija sebi navukla na vrat bombardiranje od NATO-a, a nije morala, te se već tada s njime u vladi pomirila s faktičnom nezavisnošću Kosova. Otvoreno pišu: On se već tada odrekao Kosova, a poslije je samo glumatao da ga se nije odrekao. Sada će potvrditi ono što je već tada inicijalno učinio. I za što je kriv on osobno s tadašnjom vladom, a ne petolistipadska vlast Koštunica-Đinđić, koja je došla kada je preuzela kormilo kada je sve već bilo odlučeno, tj. kada je Kosovo već bilo izgubljeno.

Utješna nagrada u obliku „Zajednice srpskih općina“, iako ni ona nije posve sigurna

U nevolji, Vučić se hvata za formiranje „Zajednice srpskih općina“ (ZSO) na sjevernom Kosovu kao za utješnu nagradu koju mu obećavaju zapadne sile, koje uvijek pred male i neposlušne dolaze s „batinom“ u jednoj, a s „mrkvom u drugoj ruci“, kao pred neke kućne živine. Ni ta „mrkva“, doduše, nije posve sigurna, budući da se kosovski premijer Kurti i dalje odlučno protivi ZSO-u. No Vučić bi ipak trebao povjerovati predstavnicima zapadnih (vele)sila i računati na to da će one ’slomiti’ Kurtija i prisiliti ga da Vučiću, Srbiji i Srbima dade (na vlastiti trošak) „šećerlamu“ – kao razmjerno jeftin nadomjestak za Vučićevo odricanje od „Kosova i Metohije“ i dopuštanje Republici Kosovo da uđe u UN i druge međunarodne organizacije.

Svemu skupa ne će ni s time doći kraj; određeni rizici i mogućnosti za nove zaplete i dalje će postojati. Četnički orijentirani fanatici nisu malobrojni ni bezopasni. Desna opozicijska stranka Dveri zahtijeva da se ništa ne potpisuje dok se ne vidi kako će završiti rusko-ukrajinski rat. I mnogi drugi glasovi u Srbiji vrlo su nezgodni za dugovječnog predsjednika, koji je jučer u muci čak i zamahao mogućom ostavkom, ali ju danas nije više spominjao. No mnogi će mu sada pokušati ispostaviti i razne druge stare račune koje mu inače ne bi imali prigode naplatiti. On će pak, kako se čini, nastojati poraz kompenzirati obećanjima o žurnom ulasku Srbije u Europsku uniju. U čemu bi mu Budimpešta, ali i Ljubljana i Zagreb, i mnogi drugi gradovi u kojima stoluju vlade mogli pružiti „snažnu potporu“. Njemu ili onomu tko ga naslijedi. Osim ako ga svrgnu, a Beograd krene suprotnim smjerom od ovoga koji je Vučić upravo otvoreno naznačio kao nužnost.

Vučić sada mora prebroditi jaz nastao između srpskih laži i objektivnih istina

Vučić sada mora prebroditi jaz nastao između srpskih laži i objektivnih istina. U laži zacijelo nisu uvijek „kratke noge“, kao što pokazuje iskustvo jednostoljetne bezočne protuhrvatske propagande i mitomanije generirane u SPC-u, među srpskim akademicima, političarima, novinarima, obavještajcima i u širim njima bliskim ili podređenim krugovima. No ovaj put samozavaravanjima o budućnosti „srpskog“ Kosova noge su naglo potkresane. Zaoštrile su se geopolitičke okolnosti. Vučiću ni Porfirije ni Putin, ni kontrola nad medijima, ni prevlast nad strukturama i institucijama,  ni sva moć koju je u svojim rukama koncentrirao ne može više pomoći da se iz ove gabule izvuče kao što se dosad izmotavao. Istina je došla na vidjelo.

Povezani sadržaj:

Srbija pod političkom uzbunom zbog ultimatuma zapadnih sila

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo