Nataša Božinović: Crkvena iskustva

Pok. don Ivan Cvitanović župnik, katedrale sv. Duje, osamdesetih i početkom devedesetih bio je čuven po svojim vjeronaučnim satima za mladež. Vještim  govorništvom, okupljenima je uvijek pružao zavidno duhovno i filozofsko iskustvo. Jednom prilikom sam, više iz štosa, pozvala  prijateljicu iz zadrte komunističke obitelji da pođe sa mnom na jedno od don Ivanovih, dupkom punih, predavanja. Doduše, ni sama se ne mogu pohvaliti sigurnošću u svoja vjerska uvjerenja kao uostalom ni danas, tridesetak godina poslije.

Svećenici će mi najvjerojatnije reći:

– Mutiš! Ili jesi ili nisi?

– Trudim se i još sam na putu…, ne znam komu vrijedi ovakav odgovor, ali jedno je sigurno: uvijek mi je atak ograničene ideologije na vjeru mojih praotaca snažio kršćanska uvjerenja. Tada je to bio komunizam, a danas je komunizam plus: LGBT, ekstremni feminizam, multikulturalizam i BLM,  gratis u istom paketu.

Prijateljica je rekla da poštuje moje argumente i da je svećenik sigurno zanimljiv kako sam je uvjeravala, ali, veli ona: To je baš i smišljeno da bude primamljiv mladima i da ih uvlači u to….        Pazite: „ uvlači u to“. A pod zamjenicom „to“, dalo bi se iščitati, uz neke točke manifesta, i ona najžešća Marxova: „ Religija je opijum za mase“. Bila je, mislim 1990. Split je imao problema s velikim brojem narkomana, a nije bilo plašta blještavog turizma kao danas. Bavi se time i atmosfera odličnog art filma: „Ta divna splitska noć“. U njem, protagoniste fikcije droga „uvlači“  u narkomanski mrak dok je moju prijateljicu u stvarnom životu,  jedan vrhunski intelektualac, svećenik, uvlačio u neki drugi mrak. U smišljeni, primamljiv poput heroina mrak, ili iz Marxova doba- poput opijuma, religijski mrak. Tu u „tome“ čekale su nevine vještice svoga Torquemadu. Slušajući svećenika u katedrali sv. Duje, vjerujem da je i ona, ni kriva ni dužna, tako odgojena, osjetila jednim dijelom jezu strašne katoličke inkvizicije. Jer, bez obzira što joj se drugim dijelom svidjelo, na trenutke je djelovala  poput cure kojoj su nešto ubacili u piće, a ona svjesna toga, svim je silama pokušala ostati budna.

Nije digresija spomenuti katoličku inkviziciju u kontekstu mitomanije jačine Jasenovačke i općenito u kontekstu velikosrpskih komunističkih mitova.  Kod katoličke inkvizicije postotak smrtnih osuda se umnogostručuje, a na protestantsku inkviziciju koja traje i u doba prosvjetiteljstva stoljećima poslije Torquemade, redovito se zaboravlja. Protestantski prosvjetitelji su također velikim dijelom zaslužni ne samo za mitski pristup katoličkoj srednjovjekovnoj inkviziciji nego i za prikaz reformacije tolerantnom. Ta je reformatorska tolerancija u stvarnosti progonila neistomišljenike možda i većim žarom od katolika. Zar ne podsjeća sve skupa na jugo komunistički obrazac u novije doba. Što očekivati tada kad danas pored  svih tehnoloških mogućnosti i dostupnosti podataka, jugoslavenski komunizam uspijeva biti svetištem tolerancije u odnosu na demokraciju slobodne i neovisne Hrvatske. I lako je za prijatelje koje imamo, bar po jednog većina nas, ali da takve frendove imaju i naša djeca?!

Nema spora da je inkvizicija sama po sebi, bilo čija i u bilo koje doba, stravična. Ali, iritira činjenica da u  medijskim sadržajima; filmovima, dokumentarcima,  tiskovini…,  potentna mistika katoličke crkve uvijek izvuče deblji kraj horor šibe. I nije meta inkvizicija, meta je Katolička crkva baš kao što nije meta fašizam NDH, nego je meta Hrvatska i njena državotvornost. Jasno je da se takvo što hvatalo za ljude do pada komunizma, ali da se poslije javlja, teži je paradoks. Matija Babić eklatantan je primjerak. Ostao je zatočen u mračnom podrumu nekog samo njemu znanog, inkvizicijskog zamka. Jedino što je široko kod njega jest ogromna količina mržnje spram slobodnih ljudi koji ga okružuju. Jer, iz njegove uskogrudne percepcije, slobodni su njegovi tamničari.

Možda bi epilog priče s prijateljicom bio zanimljiviji kada bih rekla da je  postala predavač sakralne umjetnosti. Ali nije. No zlu ne trebalo, nije daleko od toga. Ona je evoluirala jer ju je uvijek krasila skromnost dok je Matija hibernirao jer ga je uvijek krasila neutemeljena samodopadnost.

Jedno me iskustvo vratilo ponovo u doba tranzicije devedesetih. Tridesetak godina poslije priče s prijateljicom. Scena se zbivala u ljeto, ispred velike crkve, pred početak mise za pokojnicu. Crkva je organizirala igre mladih u svome dvorištu. Mnogo se mladih pripremalo sređujući igralište i slično. Poštujući pokojnicu, na misu je došao i uvjereni marksist iz rodbine.  Ispred nas je  djevojka, očito talentirana za slikanje i zadužena za to, ukrašavala tlo kredama u boji, a dvojica mladića su naslonjena na zid koketirala s njom. Djelovalo je tako mladenački; nevino i predivno.  Međutim, dok sam ja vidjela čistu romantiku, moj sugovornik je gledao horor. Uslijedio je nenadani projektil. Šaptom mi reče: „Pogledaj kako ih od malena crkva uči da žena kleči i radi, a oni muškarci, ogrezli u patrijarhalnom odgoju, još joj se i rugaju“. Ustuknem, raširim oči u čudu. Zaista ga poslušam da vidim gledamo li isto zbivanje. U tom trenutku došlo je do promjene. Mladići su iz obližnjeg oratorija iznosili teške klupe, svaki po jednu, a djevojka je i dalje ukrašavala tlo. Pogledala sam u oči moga sugovornika koji je sada, kao u nekom stupnju lobotomije, gledao kroz njih. Nije sebi dozvolio vidjeti ni djelić istine, uvažiti  činjenicu da se i u crkvenim okolnostima bar jednom dogodilo da je djevojka  zadužena za umjetnost, a momci za fizički rad. I čak, kad mu se pored zdravih očiju, uživo laž rastače, on je zaključava, konzervira ju po tko zna koji puta u sebi. Laž je spremna za konzumaciju u bilo kojoj prilici nekog novog isječka vremena. Za širi kontekst, i širu spoznaju, laž je impotentna.

Zato, kod jugo-komunističkih znanstvenika, novinara, publicista, radovi koji se bave društvenom dinamikom djeluju upravo kao opisana scena: imaju zamišljenu lažnu hipotezu za koju uzimaju isječak (eksperiment), koji tumače, vidjeli smo u primjeru, samo u svrhu potvrde hipoteze. Dokaze koji obaraju njihovu hipotezu i koji im se redovito tijekom istraživanja ukažu, cijene kao svinja bisere.

Treće crkveno iskustvo. Nedavno. Misa za blagdan sv. Obitelji. Svećenik ima snažne poruke. Spominje u propovjedi i pobačaj. Poslije mise, pri povratku domu komentiram propovijed s mladićem kojeg poznam, a on mi veli da svećenik ne treba spominjati pobačaj. Odgovaram da je bilo u kontekstu slavljenja života i obitelji i da su te poruke normalne za kontekst crkve i vjernika kojima se svećenik obraća.  Osjećam da je momak izložen današnjoj atmosferi u društvu koja uz hrpu vjernika medijski djeluje kao zemlja koja bi palila crkve. Odnosno, mladi zalaju kad god čuju podražaj, a u ovom slučaju to je bila riječ pobačaj. Širi kontekst je nebitan. Odgoj kratkim podražajima kao u životinja, simulira reakciju. Većinom se radi o taktici bockanja tobožnjim sputavanjem sloboda.

Krajem  osamdesetih gdje smo svi, slavili rock, punk, u najblažu ruku U2, stege poput komunističke partije i socijalističkoga sustava bile su simbolom zatočenosti i zatucanosti. Čak i onima koji su u tome duhu odgojeni. Danas se te iste stege prikazuju slobodom jer se uzimaju isječci iz širega konteksta i crkvi i domoljubima se lijepi negativna etiketa zabrane, a komunjarama; etiketa oslobađanja od  crkveno domoljubnih zabrana. Čega bilo.

Mladi se radi neiskustva i nedovoljnog znanja lijepe za jednostavne parole koje im daju lakše rješenje.

„Religija je opijum za mase“, vrijedi i danas čovjeku koji ne želi proniknuti dublje. Ta komunistička smicalica jasno upućuje mlade da su iznad masa jer ih duhovnost nije opila. Oni su slijedom toga jedinstveni i po bilo kojem društvenom pitanju gdje im komunistički današnji isprdci pojednostave temu i ponude lagano rješenje za koje se uhvate jer im u svom rješenju uvijek nude da su iznad svih ukoliko su za njihov stav.

I ovdje će mi poslužiti svrsi fenomeni koje često navodim jer su u društvu rašireni na razne načine. Primjerice, mladi često imaju prilike čuti: Tuđman je lopov, sve je pokrao privatizacijom, Račan je uveo demokraciju. Zaključak: Ja sam Račanovski- pošteni, zapadnjački progresivan demokrat, a nisam dio šire uhljebničke Tuđmanove mase. Ili još više vrtićki: Kolinda je glupa. Zaključak: Ja sam pametan.  Ili, iz navedenog primjera gdje svećenik slavi život na misi za blagdan sv. Obitelji:  Zaključak: Svećenik je za zabranu pobačaja, ja sam protiv, ja sam progresivan. Iznad mase sam! Poseban sam i nikakvo dublje i šire znanje nije mi potrebno.

Natjecanje u debatama za osnovnoškolske i srednjoškolske uzraste primjer je institucionalizacije ovakvih fenomena. Isključivo je cilj  da se probudi borbenost djece pri obrani zadatog im stava. To nije njihov stav, a svakako nije stav do kojega su došli čitanjem, proučavanjem, promišljanjem, obiteljskim odgojem. U pravilu je to tuđi stav koji je krajnji zaključak tuđih političkih vrijednosti. Lukavo se banaliziraju teže društvene teme, stavljaju se u ladice: za-protiv, zabrana-obrana, glup – pametan… Lijepe se krive etikete raznim povijesnim osobama i događajima, i današnjim osobama i aferama. Neke afere se zataškavaju skrivanjem, a neke, ako izbiju u javnost, kompliciranjem do zaborava. Jedno ostaje isto: banalnost, glupost i zatucanost diktira društvena kretanja. Oblikuje Matiju Babića i njegove fanove.

Budim se. Schengen je i nema više kune. Sporo palim, uhvati me neizmjerna tuga. Ne znam kako, Hrvatska je još tu. Na neki način potvrđuje to i Matijina tipično jugo-komunistička trivijalnost:

„Zadnji je dan rampi prema normalnim državama…od Hrvatske ostaju samo uspomene…“. Ovakve likove pobijaju ili zbivanja pred očima ili sami sebe u istoj rečenici. Hrvatska se kao uspomena  pridružuje drugim uspomenama ili se Hrvatska kao država pridružuje drugim „normalnim“ državama u Europi? Matija svojim prizemnim stilom globalističkoga podanika pokušava Schengen prikazati kao hrvatsko nestajanje. Istodobno, njeno golemo postojanje i pridruživanje drugim europskim državama djeluje na njega kao da mu ometa normalno disanje i protok kisika u mozak.  Matijina antilogika uz jalov pokušaj ekspresije zadovoljstva radi tobožnjeg nestanka Hrvatske, upućuje na hrvatski uspjeh.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo