Jozo Pavković: Hrvati Crne Gore trebaju podršku, ne samo Zagreba već i Bruxellesa, ali i bh. Hrvata

U Tivtu i Kotoru protekloga petka vijorile su se hrvatske zastave. Slavilo se Dan Hrvata u Crnoj Gori. U ostalim općinama nije bilo trobojnice jer, prema tamošnjim zakonima, nacionalni simboli ističu se samo na zgradama općina koje prema posljednjem popisu stanovništva imaju više od pet posto Hrvata. Na posljednjem popisu bilo ih je 6021. Nastanjeni su duž obale Jadranskoga mora, najviše u Boki kotorskoj te Tivtu, Kotoru, Herceg Novom, Budvi, Baru i u Podgorici. U Hrvatskoj ih živi oko 10.000.

Nacionalni praznik Hrvata u Crnoj Gori obilježava se u spomen na 13. siječnja 809., dan kada su moći sv. Tripuna prenesene iz Carigrada u Kotor. I zaista, uz veliku pomoć i trud vladinih ministarstava i ureda obilježen je dostojanstveno. Međutim, kada su se nakon domoljubnih govora i pjesama ugasili reflektori, ostalo je njihovo beznađe. Hrvati između polariziranih proeuropskih i prorusko-srpskih snaga u Crnoj Gori strepe i za svoju budućnost. Nažalost, i sami su za to krivi. Samo zato što su se na izborima podijelili te ni jedna hrvatska stranka nije osvojila potreban broj glasova. Da su Hrvatska građanska inicijativa (HGI) i Hrvatska reformska stranka (HRS) zajednički nastupile, imali bi zajamčeni mandat. Koliko je taj gubitak katastrofalan, najbolje ilustrira podatak da je upravo s jednim zastupnikom više vlast u Crnoj Gori preuzela prosrpska oporba.

Zato je i ova proslava obilježena u vrlo neizvjesnom trenutku u Crnoj Gori. Čak dvjema vladama u posljednje dvije godine izglasano je nepovjerenje. Bez Hrvata u parlamentu sukobljavaju se istočni i zapadni blok. Rješenje tog sukoba odredit će i njihovu sudbinu. Dakako da ni RH, kao prvom susjedu, te EU i NATO-u nije svejedno kojim putem želi crnogorska vlast. Tim je čudnije što se svi oni nisu više angažirali oko okupljanja onih koji su jezičac na vagi Istoka i Zapada. Uz političku prevagu, oni mogu biti posrednici, kao, primjerice, u pronalasku trajnog rješenja hrvatskog poluotoka Prevlake na ulazu u Boku kotorsku.

Vremena za djelovanje i okupljanje Hrvata u Crnoj Gori sve je manje. Jedan dio njih već se asimilirao zbog svoje malobrojnosti, straha, teške povijesti, osobito one u Domovinskome ratu, kada se iz njihove Crne Gore izvršila agresija na njihovu matičnu domovinu. Iako su danas druga vremena, suočeni su s drugim bitkama. Osobni i povijesni hrvatski identitet “otima” im država. Primjerice, Bokeljska hrvatska mornarica, koja je u 18. stoljeću imala moćnu flotu od 300 brodova, često se ističe kao crnogorska. Zanemaruje se kako su katedrala sv. Tripuna iz 1116., crkve i spomenici dokaz dvanaeststoljetne prisutnosti Hrvata na tom prostoru. Primjerice, ban Petar Zrinski 1654. doplovio je do Perasta na svome brigantinu samo dva tjedna nakon pobjede nad Turcima. Tom prigodom Zrinski je tamošnjem vitezu darovao sablju.

Iako su najmalobrojnija autohtona nacionalna manjina, čak 60 posto ukupnoga kulturnog blaga Crne Gore potječe od Hrvata. To povijesno nasljeđe veliki je ulog za budućnost. Ako ih se osnaži, mogu biti predvodnici europske lokomotive prema Istoku. Nije financijska pomoć jedina koja im je potrebna. Iz svih sfera – od politike, religije, gospodarstva, medija… trebaju vjetar u leđa. I ne samo iz Zagreba već i iz Bruxellesa, ali i od Hrvata iz BiH. Osobito Hercegovci, zbog blizine, ali i brojnih drugih mogućnosti, trebaju pokazati kako znaju pomagati novcem, građevinskim materijalom, kazališnim predstavama, znanjem, iskustvom… Bit će to mnogo više od materijalnoga i kulturnoga. I treba jasno kazati da svehrvatsko zajedništvo ne može graditi samo Zagreb. U uzajamnom umrežavanju svatko može isplesti dio nacionalne mreže.

Hrvatima u RH i dijaspori kao da danas nedostaje dovoljno senzibiliteta i poštovanja prema tom hrvatskom izvorištu kulture i povijesti u susjednoj državi. Osobito prema Boki kotorskoj koja se naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca. Iz kojeg potječu sv. Leopold Bogdan Mandić, blaženi Ozana Kotorska i Gracija iz Mula. Za službenicu Božju Anu Mariju Marović vodi se postupak da se proglasi blaženom i svetom. Prema nekim tvrdnjama, i otac pape Siksta V. ima podrijetlo iz Boke kotorske. I još velikana rođeno je ili ima korijene u državi koja je ime dobila po gustim, tamnim šumama.

Proslava Dana Hrvata u Crnoj Gori imat će duboki smisao ako potakne snažnije osvjetljavanje važnosti te malobrojne zajednice. Njihov status u emocijama nacije, osobito u javnosti, mora se nametnuti kao o položaju Hrvata u BiH. Umnogome će to ovisiti o političkome sluhu sunarodnjaka u svijetu. Ali i o EU. U protivnome, Bokeljska mornarica postat će crnogorska, a Hrvati – Bokelji ili crnogorski katolici. A Crna Gora europska crna točka. Iz tog balkanskog mraka Hrvati će vidjeti tek europski svjetionik na susjednoj Prevlaci.

Jozo Pavković/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo

VEZANO

Šiljo: Hrvatska bi ponudom ulaska u „Hrvatsku Federaciju“ pomogla Crnoj Gori othrvati se ‘Otvorenom Balkanu’ i „unutarnjoj agresiji“ te joj otvorila prečac do članstva u EU-u!

Šiljo: Zašto sam bacio ’šok-bombu’ s idejom o hrvatsko-crnogorskoj federaciji?