Dr. Gordan Akrap: Borbe za Soledar i Bahmut ne treba promatrati izolirano nego kao dio sveukupnih procesa na ratištu koji su za Rusiju vrlo razočaravajući, a za Ukrajinu vrlo obećavajući

Nakon što su ukrajinske postrojbe oslobodile Herson, nema nekih velikih pomaka na ratištu. Krajem prošle godine svijet je sa zaprepaštenjem gledao rusko razaranje ukrajinske energetske i ine infrastrukture. Posljednjih dana dolaze dramatični izvještaji o borbama za Soledar i Bahmut. Pokušava se stvoriti dojam da u tim borbama agresor ostvaruje prednost. Tim povodom razgovarali smo s doc. dr. sc. Gordanom Akrapom sa zagrebačkog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.

Ukrajinski izvori objavili su o teškim borbama za Soledar, ali da grad drže ukrajinske oružane snage. S druge strane, ruski izvori tvrde da su taj grad zauzeli. Što se zapravo događa i što bi eventualna okupacija toga područja značila za obranu Bahmuta?

Ono što se sasvim pouzdano zna, a to sam i najavljivao, jest da ne će biti prekida ratnih djelovanja tijekom zime. Štoviše, ona će se dodatno intenzivirati. Druga činjenica koju trebamo imati na umu jest da sve zainteresirane snage pokušavaju steći stanje informacijske nadmoći kako bi postigle pozitivne i istodobno spriječile negativne učinke plasiranih dezinformacija. Neosporivo je da ruske oružane snage na tom području postižu određene uspjehe u daljnjim okupacijama ukrajinskog teritorija. Međutim, žrtve koje pri tom imaju, posebno ljudske, goleme su. Pitanje je mogu li ih oni nadoknaditi u doglednoj budućnosti jer rat ne će stati ako Rusi okupiraju čak i grad Bahmut. Naime, mišljenja sam da to područje nema nikakvu stratešku (ni vojnu ni političku) važnost. Posebno ne za Ukrajince. Više možemo govoriti o percepcijskoj važnosti za ruske snage koje se mogu „pohvaliti“ uspjehom u okupaciji, dok to može negativno djelovati na moral ukrajinskih oružanih snaga. Treba se prisjetiti ljeta kad su Rusi također imali uspjeha u okupiranju gradova Sjeverodonjeck i Lisičansk, ali opet uz znatne ljudske i tehničke žrtve. Za to su vrijeme Ukrajinci planirali i na kraju izveli protuudar kojim su oslobodili više tisuća četvornih kilometara okupiranog teritorija. Stoga se ovakve bitke, kao i druge, ne smije promatrati kao izolirani događaj nego kao dio sveukupnih procesa i trendova na ratištu. A oni su za Rusiju vrlo razočaravajući, a za Ukrajinu vrlo obećavajući.

Dok se stvara uvjerenje kako okupacijske snage imaju tempo na tom području, s druge strane malo se govori o napredovanju ukrajinskih oružanih snaga prema Kreminni?

Upravo o tome i govorim. Oslobađanje Kreminne i Rubižnja, kao i grada Svatove stvara operativnu osnovicu za još dublji prodor Ukrajinaca prema svojoj istočnoj granici s Rusijom i napredovanje prema gradu Starobilsku i oslobađanju novih nekoliko tisuća četvornih kilometara. Tad bi svi ti navodni uspjesi Rusa praktički bili poništeni jer bi Ukrajinci, uz odličnu izvještajno-sigurnosnu pripremu bojišnice, planiranje i izvedbu te logističku potporu mogli ponoviti uspjeh iz kolovoza i rujna prošle godine. A to je vrlo izgledan scenarij.

Glavni zapovjednik ruskih kopnenih snaga Oleg Saljukov stigao je u Bjelorusiju kako bi preuzeo nadzor nad vježbama rusko-bjeloruskih snaga. Može li se očekivati otvaranje nove fronte, iz smjera Bjelorusije?

Crno-bijeli svijet postoji samo u pjesmama. Sjetimo se da je Ruska agresija na Ukrajinu bila maskirana vojnim vježbama Rusije i Bjelorusije u siječnju i veljači prošle godine te da su dva glavna smjera napada na Kijev išla upravo s teritorija Bjelorusije. Iako su ruski agresori na tom području doživjeli katastrofalan porez zbog čega su se morali povući i prebaciti snage na jug i istok Ukrajine, i danas je sjever Ukrajine izložen djelovanju ruskih raketnih i topničkih napadnih djelovanja. Međutim, stanje na toj granici danas je potpuno neusporedivo sa stanjem 24. veljače 2022. Rusija i Bjelorusija, zajedno, nemaju toliko pripadnika oružanih snaga da napadnim djelovanjem ugroze ukrajinske branitelje. A da ne govorimo da o mogućem iznenadnom prodoru do Kijiva i preuzimanju vlasti mogu samo sanjati. S druge strane bjeloruski predsjednik Lukašenko se, što je sasvim očito, pribojava rumunjskog scenarija i sudbine obitelju Ceauşescu. Slanjem svojih oružanih snaga u rat, njihovim očekivanim porazom i nanošenjem brojnih ljudskih gubitaka, sasvim sigurno bi potpuno uzburkao ionako vrlo napetu situaciji u Bjelorusiji i sasvim sigurno doveo do snažnih unutarnji destabilizacijskih procesa koji bi mogli pokrenuti proces demokratizacije Bjelorusije. Naime, treba znati da bjeloruska demokratska oporba koja se nalazi u neposrednom susjedstvu ima sasvim dobru i razgranatu mrežu onih koji ju podupiru, a koji i dalje žive na teritoriju Bjelorusije. To se vidjelo i iz mnogih diverzantskih akcija kojima je nanošena znatna šteta i ruskim i bjeloruskim oružanim snagama od početka ruske agresije na Ukrajinu. Skloniji sam vjerovati da Rusi ovim vojnim vježbama i stalnom prijetnjom agresijom sjevernim smjerom prema Kijivu, Žitomiru i Lutsku pokušavaju vezati dio ukrajinskih obrambenih snaga koje Ukrajina ne može angažirati na drugim dijelovima bojišnice.

U posljednje se vrijeme špekulira o velikoj proljetnoj ruskoj ofenzivi na Ukrajinu, kao i dodatnoj mobilizaciji kako bi se stvorilo dvomilijunsku vojsku. Koliko je sve to realno?

Rusija je jedva izvela i prošlu mobilizaciju tako da najave o novoj s čak do milijun osoba zvuče kao cilj koji će se vrlo teško dosegnuti. Ako ga se uopće i može dosegnuti. Kao posljedica prošle mobilizacije, došlo je do snažnog egzodusa Rusa kako izvan Rusije tako i redistribucije stanovništva unutar Rusije jer je Rusija prostrana država s vrlo slabo naseljenim područjima gdje država praktički nema nikakve oslonce za provedbu mobilizacije. A oni koji su od nje pobjegli imaju u tim krajevima od čega živjeti. I čekati promjene. Rusija već sad ima problema s opskrbom, opremom, uvježbavanjem, organiziranjem, vođenjem i upravljanjem postojećim snagama. Kad bi im se broj povećao za još milijun, to bi tek moglo izazvati unutarnji kolaps jer ruske oružane snage jednostavno nemaju logističku mogućnost održavanja tolikog broja vojnika. I to posebno ne u ovim zimskim uvjetima, za razliku od Ukrajinaca kojima višemilijunska mobilizacija nije problem. Stoga sam mišljenja kako je ovo jedna od onih informacijsko-propagandnih aktivnosti uz pomoć kojih Rusija pokušava prisiliti Zapad da odustane od daljnje pomoći Ukrajini te pristane na ruske uvjete o početku pregovora. Međutim, zna se da je to prijetnja praznom puškom vrlo stare izradbe koja više ne može izdržati teret vremena i prostora te se može samo okrenuti protiv onoga tko njome manipulira. Zapad to zna i koristi se tim izjavama za dodatnu homogenizaciju vlastitih kapaciteta i jačanje kohezije oko potrebe slanja novih i sve boljih sredstava Ukrajini.

Čak i imenovanje Valerija Gerasimova za glavnog zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini, inače načelnika glavnog stožera ruske vojske, neki dovode u vezu s proljetnom ruskom ofenzivom, prije negoli Zapad dostavi Ukrajini veliku pošiljku tenkova i oklopnih vozila…

Ovdje se treba jasno upitati: čime će Rusija i gdje pokrenuti bilo koja napadna djelovanja širih razmjera kad im prijeti najgori general s kojim se trenutačno suočavaju: general Zima. Ruske oružane snage nisu odgovarajuće pripremljene (ni ljudi ni tehnika) za zimske uvjete pa se ne će moći učinkovito suočiti s nadolazećom ukrajinskom ofanzivom. Koja je već počela i koje će se uskoro, najvjerojatnije, vidjeti i na bojišnici. Stoga sam mišljenja da će primarna zadaća generala Gerasimova biti stabilizacija bojišnice i pokušaj zaustavljanja ukrajinske ofenzive integriranjem bojišnice i angažiranjem svih mogućih resursa (iscrpljivanje vlastitih pričuva do krajnjih granica).

Ali, kako onda razumjeti poziv bivšeg zapovjednika NATO snaga za Europu Jamesa Stavridisa koji smatra kako bi Ukrajini trebalo što prije isporučiti borbene zrakoplove MiG-29 (iz Poljske) i tenkove jer je, za razliku od bitke na zemlji, u bitci u zraku Putin uspješniji?

To je već obrazac odgovora Zapada na ruske operacije utjecaja; što vi više prijetite, Ukrajina će postati sve sposobnija. Ukrajinske oružane snage vrlo su dobro opremljene, osposobljene, motivirane, organizirane i vođene. Posebno ih krasi vrlo visoka razina morala, nacionalnog zajedništva te htijenja oslobađanja Domovine. Ono kako smo se mi osjećali za vrijeme našeg Domovinskog rata. Ukrajinski državni vrh, posebno vojni i izvještajno-sigurnosni, mnogo je naučio o našem Domovinskom ratu i te naučene lekcije vrlo učinkovito primjenjuju. Uz ponavljanje jedne od ključnih naših aktivnosti koja je određivala naša djelovanja: smanjivanje žrtava na najmanju moguću mjeru i postizanje dohvatljivih ciljeva u realnim okvirima.

Nekadanji zapovjednik savezničkih snaga u Europi Ben Hodges želio bi što prije vidjeti isporuku balističkih raketa i besposadnih letjelica ATACMS Ukrajini. S druge strane, optužuje se njemačkog kancelara Scholza da taktizira s isporukama tenkova Leopard 2. Je li riječ o velikom oprezu ili doziranoj vojnoj pomoći Ukrajini, zavisno od tempa ruske agresije?

Nije bilo problem poslati Ukrajini najmodernije oružje. Čak ni u početku agresije. Međutim, time se ništa posebno pozitivno ne bi postiglo. Vjerojatno bi bilo više štete negoli koristi jer bi vrijeme koje je bilo neophodno za organiziranje i izvođenje prve obrane u prvih nekoliko dana i tjedana bilo teško izvedivo. Danas je pak situacija bitno drukčija. Ukrajinci imaju razvijene sposobnosti brze integracije novih sustava u svoje sposobnosti. Međutim, integracija zahtijeva određeno vrijeme, do nekoliko tjedan (osim u zrakoplovstvu). To bi dovelo do gubitka vremena potrebnog za korištenje vremenskih i prostornih uvjeta koji koriste Ukrajini u operacijama za oslobađanje Ukrajine. Sasvim sigurno se dio pripadnika ukrajinskih oružanih snaga već neko vrijeme nalazi na pripremi korištenja novih sustava. Kad budu dopremljeni, odmah će biti stavljeni u funkciju.

Ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov izjavio je da je Ukrajina postala članica NATO-a „de facto, a ne de jure“ i da se nada da će njegova zemlja uskoro formalno pridružiti Zapadnom obrambenom savezu. Treba li se bojati nakon toga jačeg rasplamsavanja ruskih napada na Ukrajinu ili je to samo konstatacija stanja?

Informacijski i medijski rat nije počeo ruskom agresijom. Bio je jasno vidljiv i prije agresije. Intenziviranjem i jačanjem prijetećeg narativa s jedne strane, dolazi do istih takvih intenziviranja s druge strane. Realno, teško je očekivati da će Ukrajina, u dogledno vrijeme, postati saveznica-članica NATO saveza. Skloniji sam vjerovati da će se rat završiti za zelenim stolom s dogovorom u skladu s uvjetima Ukrajine, gdje će Ukrajina biti vojno neutralna država, ali kojoj će jamstvo sigurnosti i neovisnosti biti NATO savez. Na takav će način Ukrajina biti de facto, ali ne i de iure zemlja saveznica. Treba ipak reći i da je Ukrajina već dulji niz godina integrirana sa svojim sposobnostima u različite procese u kojima sudjeluje zajedno s drugim članicama NATO saveza. Ukrajina je sudjelovala i u mirovnim misijama NATO saveza. To ne treba biti ništa čudno jer je NATO savez, pored zemalja članica-saveznica, slične aktivnosti pokrenuo s većim brojem drugih zemalja sa gotovo svih kontinenata. NATO savez je u ovom ratu pokazao da je ne samo jamac obrane nego samostalnosti i suvereniteta kako država tako i naroda. Ne treba niti zamišljati što bi Rusija napravila baltičkim državama da one danas nisu u NATO savezu. To gledište Rusije ključan je problem s kojim se danas suočavamo: agresija nije odgovor na različitosti u gledištima. One se trebaju, kako to EU traži, rješavati u duhu demokracije, tolerancije i suradnje.

U Hrvatskoj se povremeno pokušava nametnuti narativ kako u Ukrajini ratuje SAD s Rusijom, a visoku cijenu plaćaju Ukrajinci i Europa. Koja je svrha plasiranje takvih teza?

Na to je pitanje teško dati odgovor. Potrebno je analizirati primarni i sekundarni izvor, identificirati informacijsko okružje tih koji tako govore, utvrditi njihove interese. Tad se može utvrditi i razlog zašto se šire te dezinformacije (pok. prof. M. Tuđman je uveo hrvatsku riječ protuobavijest, umjesto dezinformacija). Naime, treba razlikovati one koji takve protuobavijesti šire namjerno od onih koji se ponašaju kao „rezonantne kutije“.

Kako biste ukratko opisali ovaj rat?

Vrlo jednostavno: Rusija je izvela neopravdanu agresiju na suverenu državu s ciljem njezina brisanja s popisa suverenih i samostalnih država. Ukrajina se pripremala za taj scenarij jer nije htjela doći u situaciju iz 2014., kad se država praktički raspala. Ukrajina je zatražila i dobila pomoć svojih prijatelja i partnera u jačanju vlastitih, naglašavam, obrambenih sposobnosti. Ruski sustav sam je kriv što je imao potpuno pogrješne procjene o svim bitnim čimbenicima koji utječu na odluku o pokretanju agresije.

Srbijanska promidžba u posljednje vrijeme pokušava svijet razuvjeriti da Srbi, kako ih se smatra, nisu Mali Rusi, nego su to Hrvati. U prilog tome tvrdi se da su veća ruska ulaganja u Hrvatsku negoli u Srbiju. Je li to pokušaj izvlačenja iz „ruskog zagrljaja“ ili pokušaj prebacivanja „etikete“ na susjeda?

Naš bi narod rekao: okreću pilu naopako. Srbi se nalaze u vrlo čistom i ne baš prijateljskom ruskom zagrljaju. Sjetite se situacije u Beogradu nakon održanih izbora 2020., kad je došlo do ozbiljnih nereda i nasilja na ulicama Beograda. U međuvremenu je utvrđeno da su ih pokrenuli ruski i proruski instrumenti koji imaju snažnu potporu dijela društva, Srpske pravoslavne crkve, ali i dijela političke scene Srbije. Pokušaj sličnih aktivnosti u Hrvatskoj vrlo je jednostavno spriječen. Ali ne silom, nego širenjem istine, integriranim djelovanjem cijelog društva jer je činjenica da su ti zlonamjerni procesi vrlo brzo prepoznati kao instrument ruskih nastojanja za destabiliziranjem Republike Hrvatske. S druge strane je prirodno da kapital ide tamo gdje se brže i sigurnije može povećati. Hrvatska je u EU-u, NATO savezu, Hrvatska je u schengenskom prostoru, Hrvatska ima euro, Hrvatska ima bezvizni režim s ključnim svjetskim državama. A gdje je Srbija u svemu tome? To pitanje postavlja i kapital. Osim onog kapitala koji je špekulativne naravi ili kojim upravlja politika. Srbi zaboravljaju na ruski kapital i rusko vlasništvo u naftnoj industriji Srbije, kao i brojne probleme koje imaju s kineskim investicijama u Srbiji.

Kako gledate na izjavu Aleksandra Olenika, koju su prenijeli tamošnji mediji, da Srbija „širi ratnu propagandu“ te „aktivno sudjeluje u regrutiranju plaćenika“ na strani Rusije?

Izjava koja ima uporište u stvarnosti. To će biti jedna od ključnih tema koju ćemo otvoriti i vrlo ozbiljno analizirati na sljedećem zagrebačkom sigurnosnom forumu (listopad 2023.), gdje ćemo analizirati nazočnost stranih državljana u ratu u Ukrajini na ruskoj strani kao i njihovu distribuciju i djelovanje u procesima zazivanja kriza u državama gdje je političko i vjersko vodstvo blisko ruskom političkom i vjerskom vodstvu.

Običan čovjek dok traje rusko brutalno razaranje Ukrajine pomalo s nepovjerenjem i nevjericom gleda na UN. Zar su toliko nemoćni i nemaju rješenje kako zaustaviti agresiju na Ukrajinu, dok svijet hoda rubom ponora? 

Ovaj je rat, kao i neki drugi u prošlom stoljeću, pokazao da Vijeće sigurnosti UN-a nema preventivni odgovor na izazivanje krize, sukoba i rata kad je glavni akter jedna od stalnih država članica Vijeća sigurnosti. Međutim, postojeća sigurnosna arhitektura, u ovom slučaju i NATO i EU pokazuje opravdanje svog postojanja. Istovremeno, ova agresija dovela je do nužnost promjene promišljanja pitanja sigurnosti. Naime, sigurnost nije danost koja se stvara sama od sebe. Sigurnost je stanje, proces i osjećaj u koji se stalno mora ulagati i koje mora postati primarna mjera učinkovitosti svih budućih procesa. Uvjeren sam, a to i govorim već dulje vrijeme, da idemo prema potrebi izdvajanja bar tri posto BDP-a za potrebe, prema postojećim pojmovima i definicijama, obrane. Međutim, pitanje obrane i sigurnosti znatno je kompleksnije u modernim sukobima i ratovima. Sigurnost društva i države više ne smije počivati samo na državnim represivnim instrumentima. Koncept domovinske sigurnosti, sa snažnim, punim i nadopunjujući integriranjem sposobnosti, znanja i vještina koja imaju drugi sektori društva (akademska zajednica, privatni sektor, civilno društvo) jamči sigurno i otporno društvo. Oni koji će se oslanjati samo na oružane snage, izgubit će svaki sukob i rat s kojim će biti suočeni.

Razgovarao: Marko Curać

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo