Za ili protiv Zdravka Mamića?

Rođen u Bjelovaru g. 1959., podrijetlom iz sela Zidine kraj Tomislavgrada, gdje mu je rođen otac, Zdravko Mamić, s članovima šire obitelji i još nekima, već desetljećima medijska je zvijezda i od mladosti angažiran i osobno povezan sa zagrebačkim Dinamom. Njegova menadžerska uloga u nogometu samostalne Hrvatske neprocjenjiva je.

U međuvremenu je Mamić postao izopćenik – osuđenik hrvatskog suda koji se na temelju dvojnoga državljanstva sklonio u susjednu Bosnu i Hercegovinu (poput svojedobno Branimira Glavaša ili Miroslava Kutle), koja ga je odbila izručiti Hrvatskoj. A uparvo sada promatramo zacijelo završnu bitku za uklanjanje njegove kontrole nad Dinamom, a i utjecaja na ukupni hrvatski nogomet.

O kolopletu svega što se događa ovdje ne ćemo govoriti. O stvarnostima skrivenima od očiju javnosti ionako ne znamo dovoljno ili ne znamo ništa. O etičkim, pravnim i proceduralnim argumentima…, ah, u ovom općem metežu i pravnom i ostalom neredu, uključujući FIFA-u, zar se o njima uopće može ozbiljno govoriti? Mamićeve zasluge za uspon hrvatskog nogometa i za uspon i plasman u domaće i strane klubove mladih nogometnih talenata nedvojbene su. Njegovom krivnjom bave se već predugo premnogi. Pa ipak, kako se u svemu što se događa snaći i kako se postaviti? Ne za ili protiv, nego kako sve to razumjeti u kontekstu samostalne Hrvatske?

Da bi se išta razumjelo, ne treba poći od Mamića – kao što ne treba polaziti od Gucića, Kutle, Todorića, Končara, Tedeschija, Rogića i nebrojenih drugih koji su u svojim područjima stekli, a neki zatim i izgubili, izrazito veliku imovinu odnosno udjele u vlasništvu gospodarskih i drugih subjekata. Nego treba poći od sredine, od miljea iz kojega su rasli i unutar kojega su uspjeli ono što milijunima ostalih Hrvata nije bilo ni moguće ni zamislivo da bi to ikada ostvarili.

Svekolika baština bivšega sustava te općih odnosa i konkretnih struktura moći iz bivše države svakako je u svemu bila važna, pa i presudna. Ignorirati nju, a govoriti o osobama, karakternim mušicama i ovoj ili onoj odgovornosti promašeno je. Nije promašeno govoriti o humusu iz kojega su takve osobe izrasle, ni o okolišu u kojemu neke od njih i danas prosperiraju, dok su druge u međuvremenu pofurene ili izopćene.

U takvim okolnostima i odnosima kakve smo naslijedili praktički nije bilo moguće gotovo nikomu tko je poniknuo „izvan sustava“ nešto veliko i krupno za sebe ostvariti. Uvijek postoje iznimke, ali u pravilu je bilo tako. Možda je i Mamić jedna od takvih iznimaka. Možda. I sam Tuđman izrastao je iz bivšeg sustava, pa makar i kao neželjen ili progonjen i zatvaran najmanje dva desetljeća prije nego što je postao hrvatskim predsjednikom. Iz istog sustava izrasli su i Tripalo, i Račan, i Mesić, i Josipović, i Šuvar, i Puhovski, i Pupovac. No razlika između onoga što je stvorio Tuđman i onoga što su stvorili ostali vidljiva je i s Mjeseca. Potonji nisu naime stvorili ništa.

Temeljnu razliku uvijek treba mjeriti po učinjenomu. Nužno je razlikovati one koji nešto stvaraju, od onih koji samo kritiziraju ili, ako se domognu vlasti ili moći, to čega se domognu – upropaštavaju. Postoje ljudi koji su u stanju nešto pozitivno stvoriti, a postoje i oni koji su u stanju samo pametovati, oponirati, kritizirati ili, dočepaju li se pozicije moći, razarati ili uprosječnjavati ono što je netko prije njih stvorio.

Ako po tom kriteriju mjerimo Zdravka Mamića, on se, bio nam simpatičan ili krajnje antipatičan, mora ubrojiti u one koji su nešto veliko stvorili. Nije sada bitno kako i koliko zakonito i pošteno, to bi se mjerilo u tom slučaju moralo isto tako primijeniti i na sve ostale – a vidimo da se na mnoge ne primjenjuje niti je izgledno da će se primijeniti.

Postoje i oni koji mu sada žele definitivno oteti „Dinamo“, od gradonačelnika Tomaševića, koji sada upravu kluba može ucjenjivati gradskim novcima za gradnju stadiona, pa naviše i našire. Oni imaju vlast, nove, medijsku potporu i ostalo. No takvi, kako se i dalje vidi po zagrebačkom smeću, da dalje ne nabrajamo, nisu u stanju ništa zamršeno razriješiti, ništa pozitivno stvoriti, ili će im za to trebati jako, jako mnogo vremena. Oni su u stanju, kao ona „napredna“ garnitura koja je preuzela vlast godine 2000., zasjesti u fotelje koje su im drugi ostavili i svima govoriti kako je sve prije njih bila „katastrofa“.

Mamić je zacijelo bio simptom mnogo čega lošega, strukturno i metodološki lošega i „nedopustivoga“,  „povijest“ će jednom izreći valjda pravičan sud. No osim što na drukčiji način ne bi mogao uspjeti, on je unatoč tomu za mnogo i mnoge zaslužan, bez njega je praktički nezamisliv i prošlogodišnji veliki uspjeh Vatrenih. On je sa strašću stvarao i sa žarom i uz nebrojene udare održavao što je stvorio. Oni koji ga obaraju – što će oni stvoriti i s koliko će žara to održavati? Sposobni su galamiti da nešto nije bilo dobro, ali stvoriti što bolje od već viđenoga – nisu? Oni uživaju, razumije se, punu medijsku i ostalu potporu. A iza svega glavni je cilj bio i ostao: preuzeti u interesu „duboke države“ tokove novca koje je prethodno u velikoj mjeri kontrolirao Mamić sa svojom uglavnom koristoljubnom kadrovskom mrežom, iz koje su se sada – nakon toliko skladnih i uspješnih godina pod njegovim pokroviteljstvom – neki “sjetili” najednom iskočiti.

Korumpiranost hrvatskoga društva jako je širokih razmjera. Ako je po raznim i brojnim aferama i korupcijskim skandalima – a i njihovim razotkrivanjima – Mamić njezino lice, mnogo je onih koji nisu ništa drugo doli njezino naličje i Mamićeva – personalna “alternativa”.

Povezani sadržaj:

Suspendirani osječki suci koji su se družili s Mamićem

Hrvatsko nebo