Osam argumenata za ukidanje Republike Srpske

„Najvažniji argument za ukidanje RS-a sa sigurnosnog stajališta jest činjenica da je RS svojevrsna tempirana bomba koja može zapaliti regiju bivše Jugoslavije“, napisao je uz ostalo u svojoj analizi Matija Šerić na portalu geopolitika.news 18. prosinca. On je u prilog svojoj tvrdnji naveo i niz razloga, među kojima su „ratni zločini i genocid“, „zemljopisna besmislenost“, „demografska katastrofa“, „gospodarski slom“ i drugi. 

„Dana 23. srpnja 1992., rođak g. Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. srpnja 1992., g. Atliju je probudila eksplozija. Roditelji g. Atlije su se sklonili u podrumu susjedove kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje topništva i pješaštva se nastavilo tijekom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svatko ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su se povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

„Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su g. Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. “Pero je plakao,” izjavio je g. Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao obraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. G. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.” S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je također bilo razbacano 67 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvero invalida.“

Ratni zločini i genocid

U gornjim redcima citiran je djelić svjedočenja bosanskog Hrvata iz Briševa, Ive Atlije, pred Međunarodnim kaznenim sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) o strašnom masakru koji se dogodio u Briševu 24. i 25. srpnja 1992. Najveći je to ratni zločin nad Hrvatima u BIH. U selu nedaleko Prijedora na monstruozan način ubijeno je 67 Hrvata a zločine su počinili  pripadnici 5. Kozaračke i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem nosova, spolnih organa, ušiju. Selo Briševo nije predstavljalo nikakvu prijetnju vlastima novonastale tvorevine tada pod imenom Republike srpskog naroda u BIH (od kolovoza 1992. Republika Srpska). Ondje nisu postojale nikakve hrvatske vojne formacije, niti HOS niti HVO, koji bi predstavljali bilo kakvu prijetnju srpskom stanovništvu. Dakle, masakr se dogodio iz čiste mržnje prema hrvatskom narodu i svemu hrvatskom.

Opća skupština UN-a je 9. listopada 1948. donijela Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida prema kojoj je genocid „zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. “Iz predmetne UN-ove definicije jasno je kako masakr u Briševu ima sva obilježja genocida, premda je međunarodna zajednica kao genocid u BIH definirala jedino masakr u Srebrenici gdje je u nekoliko dana u srpnju 1995. pobijeno više od 8.000 tisuća bošnjačkih civila i vojnika.

O genocidu u Srebrenici se puno zna, međutim Briševo se može navesti kao jedan relativno nepoznat ali klasičan primjer obrasca kako se rađala Republika Srpska. A rađala se i nastajala kroz sustavne ratne zločine, masakre civila i vojnika, masovna silovanja, progone, logore, etničko čišćenje i druge strahote. Upravo se sustavni ratni zločini i genocid mogu navesti kao prvi argument za ukidanje Republike Srpske – manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta koji po svim zdravorazumskim kriterijima humanosti ne bi smio postojati. Zašto? Razloga ima pregršt.

Zločini poput onog u Briševu bili su modus operandi srpskih vlasti u BIH tijekom cijelog rata od 1992. do 1995. Iako je RS formalno uspostavljena u siječnju 1992. može se konstatirati kako je njezino krvavo nastajanje krenulo još i ranije, najkasnije u listopadu 1991. Naime, tada je JNA spalila i opljačkala hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Bio je to pothvat u sklopu velikosrpskog rata protiv Hrvatske, ali budući da je Ravno dio BIH, tako se krenula stvarati osnova za stvaranje srpske paradržave i u toj zemlji. Ni u Ravnom nije bilo nikakvih hrvatskih vojnih formacija ali to nije spriječilo razaranja.

Ravno je bio početak a potom su uslijedili drugi ratni užasi. Pokolji u Prijedoru (Kozarac, Korićanske stijene), Bijeljini, Foči, Višegradu, Bratuncu ili Doboju nisu bili nikakav izuzetak nego pravilo. Zanimljivo je kako je međunarodna zajednica za vrijeme rata smatrala da se u Prijedoru dogodio genocid ali nakon rata odbila ga je kao takvog kvalificirati. Osnivani su logori smrti od kojih su najpoznatiji Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača. U Banjoj Luci, u kojoj se ni dana nije ratovalo, ubijeno je oko 220 Bošnjaka, a protjerano je 75.000 Bošnjaka i Hrvata. Porušene su i sve džamije. U siječnju 1994. Foča u kojoj je prethodno protjerano više od 20 tisuća Bošnjaka, ubijeno oko 3.000, a uništeno 13 džamija (uključujući Aladža džamiju pod zaštitom UNESCO-a) preimenovana je u Srbinje. U gradu je postajao i poseban logor za silovanje bošnjačkih žena i djevojčica. Procjenjuje se da su srpske snage u ratu silovale između 20 i 50 tisuća žena što je bio poseban oblik agresije ugrađen u koncept velikosrpske politike.

Opsada Sarajeva je najduža opsada jednog grada u povijesti. Trajala je 1425 dana, duže i od „slavne“ nacističke opsade Lenjingrada koja je trajala 872 dana. Tijekom opsade glavnog grada BIH ubijeno je više od 10 tisuća ljudi uključujući i 1.601 dijete. Ukupno je s teritorija Republike Srpske tijekom rata protjerano više od 400 tisuća Bošnjaka i 153 tisuće Hrvata. VRS je srušila ukupno 534 džamije, a oštetila 249. U pogledu katoličkih crkava, srpske trupe su uništile 117 crkava, a oštetile 40. Također, porušeno je osam katoličkih samostana, a devet ih je oštećeno. CIA je 1995. procijenila kako su srpske snage odgovorne za 90% ratnih zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Iz svih navedenih brojki vidljivo je kako je Republika Srpska nastala ognjem i mačem, točnije oružanom moći JNA i kasnije VRS koja je preuzela njezino cjelokupno naoružanja, opremu i sve druge vojne efektive pomoću kojih se provodila oružana pobuna srpskog rukovodstva na Palama na čelu s Radovanom Karadžićem i SDS-om. Uz pomoć tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, VRS je uspjela zauzeti oko 70% teritorija BIH tijekom 1992. što će održati većinu rata. Zahvaljujući uspješnim operacijama HV-a, HVO-a i ABIH tijekom 1995. srpske snage su potkraj te godine bile pred slomom (prijetio je unutar srpski sukob), ali je Republiku Srpsku spasio Daytonsko-pariški sporazum zahvaljujući kojemu je ona legalizirana kao jedan od BIH entiteta s 49% teritorija (kasnije je pala na 48% zbog nastanka Distrikta Brčko). Čak i ako prihvatimo načelo da je aktualna RS legalna od prosinca 1995. i da svi horori koji su se dogodili ranije nisu njeno naslijeđe (što je prilično bijedan argument jer je priznato svo ratno naslijeđe) argumenata za njeno ukidanje ima dovoljno.

Zemljopisna besmislenost

I letimičan pogled na geografsku kartu dovoljan je da se uvidi zemljopisna besmislenost iliti paradoks zemljopisnog položaja Republike Srpske koji predstavlja drugi argument za njeno ukidanje. Entitet posjeduje nerazmjerno dugačke i nepravilne granice. Ponegdje su jako izdužene a negdje uvučene pa se na nekim mjestima stvaraju uski pojasevi, tzv. „srpski džepovi“: Šipovo-Mrkonjić Grad-Gornji Ribnik, Doboj, Istočno Sarajevo. To nije čudno budući da granica RS-a nije nastala kao rezultat praćenja planinskih lanaca ili sljevova rijeka nego se dobrim dijelom radi o praćenju ratnih crta razgraničenja. Nikada takve unutarnje granice u višestoljetnoj povijesti BIH nisu postojale. Ukupna dužina granice RS iznosi 2170 km, a kada bi cijeli entitet imao oblik kruga dužina granice iznosila bi samo 561 km. Ne postoji država s takvom granicom u svijetu čiji je zapadni dio izdužen u smjeru zapad-istok a istočni u smjeru sjever-jug. Vidi se kako se radi u neprirodnoj i umjetnoj granici.

Granice RS-a cijepaju i Bosnu i Hercegovinu. Ni sama RS nije cjelovita jer joj je kontinuitet prekinut u Brčko distriktu. Srpski entitet u sebi ima dijelove Bosanske krajine, srednje i istočne Bosne, dio Semberije, dio Posavine te istočni dio Hercegovine. Ne posjedovanje niti jedne od tih regija u cijelosti pokazuje kako je RS neodrživa u geografskom smislu što generira sve ostale probleme od prometa, gospodarstva do svakodnevnog života. Tako npr. prostori Mrkonjić Grada i Šipova prirodno gravitiraju Jajcu, Travniku i ostatku srednje Bosne, ali zbog entitetske granice stanovnici tih gradova u stvarnosti gravitiraju prema Banjoj Luci. U istočnoj Hercegovini prirodna gravitacija stanovništva usmjerena je prema Mostaru kao prijestolnici Hercegovine, ali u stvarnosti tamošnja populacija gravitira prema Trebinju i Nevesinju i ondje ostvaruje svoje poslovne, obrazovne, zdravstvene, kulturne i druge potrebe. Na djelu je političko-geografska lakrdija par excellence.

Demografska katastrofa

Treći argument je ukinuće Republike Srpske je njezina demografska katastrofa. Ranije ove godine objavljeno je kako manji BIH entitet već dva desetljeća ima negativan prirodni priraštaj. Prema podacima statističkog zavoda RS-a tijekom 2021. rođeno je ukupno 8.634 djece, a preminulo je 18.732 osobe. Tj. umrlo je više od dvostruko više osoba nego što je rođeno – manji je entitet tako izgubio 12 tisuća stanovnika kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Kad se u obzir uzme i emigracija demografski saldo još je gori.

Dobar primjer demografske propasti je Bijeljina. Prema podacima Eurostata iz Bijeljine se u razdoblju od 2013. do 2021. iselilo više od pet tisuća osoba. Grad koji sa širim područjem ima više od 100 tisuća stanovnika ne može doseći brojku od tisuću novorođene djece godišnje. U Bijeljini je stopa fertiliteta mizernih 1,44 djece po ženi, a da bi natalitet bio na pozitivnoj nuli, i da bi grad prosperirao, trebalo bi dostići stopu fertiliteta od 2,1 djece po ženi. U matične knjige bivaju upisana i djeca koja su rođena u dijaspori a takvih je tijekom 2021. bilo 267. Kad krene upis u prvi razred osnovne škole vidi se da je svake godine upisano sve manje djece. Bijeljina kao grad provodi određene demografske mjere kao što su jednokratna novčana pomoć, mjesečna pomoć nezaposlenim rodiljama u trajanju od jedne godine, subvencije za predškolske ustanove ali mjere ne daju rezultata.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. RS je ukupno imala 1.170.342 stanovnika. Danas ima manje samo je pitanje koliko. Prema procjenama koje je iznio zastupnik SDS-a Davor Šešić u Narodnoj skupštini RS-a, taj entitet nema više od 850.000 stanovnika, a kako vrijeme prolazi po svemu sudeći imat će ih i još manje. Prema Šešićevim procjenama od 1996. do 2013. RS je napustilo oko 330.000 osoba, a od 2013. do 2020. godine dodatnih 125 tisuća. Nisu problem samo negativni demografski trendovi nego i struktura osoba koja odlazi. Većinom su to visoko obrazovani i radno sposobni ljudi u punoj snazi. Osim što oni odlaze, s njima odlaze i njihova sadašnja i buduća djeca koja će se rađati negdje u dijaspori.

Problem nije samo broj nego i dobna struktura stanovništva. Prema spomenutom popisu iz 2013. više od 50% stanovništva je bilo starije od 50 godina (više od 540 tisuća), a najbrojniju dobnu skupinu činilo je stanovništvo sa 64 godine (19.555). RS ima nepovoljan indeks starenja, odnosno veći je broj ljudi sa 65 i više godina nego mlađih osoba do 15 godina. Idealna vrijednost indeksa starenja je 1, a RS posjeduje 0,4 što je vrlo nepovoljan koeficijent. Iako RS ima negativni prirodni prirast od 2002. posljednjih godina stanje je alarmantno. U većini općina prosjek dobi stanovništva je veći od 40 godina. Poglavito je upečatljiv podatak vlade RS-a kako od 1996. do danas niti jedna općina nije u kontinuitetu imala stopu fertiliteta od 2,1 djeteta po ženi. Također, zaključeno je kako je upitno može li se demografska obnova provesti u 23 općine/grada.

Gospodarski slom

Kako bi se demografska slika popravila potrebno je da krenu snažnija strana ulaganja i otvori se veliki broj novih tvrtki. Međutim, tu dolazimo do četvrtog argumenta za ukidanje Republike Srpske a to je i njen gospodarski krah. RS se sastoji od 64 jedinice lokalne samouprave (10 gradova i 54 općine), a to toga broja čak 35 općina je nerazvijeno ili izrazito nerazvijeno. Neke od njih su Kalinovik, Nevesinje, Jezero, Čajniče, Lopare, Istočni Stari Grad. Generatori ekonomske nerazvijenosti su već spomenuti negativni demografski trendovi, mali općinski proračuni, premali broj poduzeća. Stanje je još gore kad se gleda teritorijalno, jer ispada da oko 50% površine RS-a s oko 250 tisuća stanovnika pripada nerazvijenim ili izrazito nerazvijenim općinama. Proračuni svih tih općina su manji od proračuna Banja Luke koja najbolje stoji gospodarski i demografski ali i to je puno premalo.

Ekonomski pokazatelji RS-a nikako nisu povoljni. U listopadu 2022. prosječna neto plaća iznosila je 1.198 KM (612,53 €). U odnosu na isti mjesec prošle godine, prosječna neto plaća nominalno je viša za 16,7%, a realno za 1,0%. Istovremeno, u listopadu je inflacija iznosila 15,5% što upućuje na pad ionako lošeg životnog standarda. Prosječna neto plaća u RS-u skoro je upola niža od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj (1024 €), niža je od država kao što su Crna Gora (720 €), Srbija (641 €), Bugarska (709 €), Rumunjska (819 €). Godine 2021. BDP RS-a iznosio je 12,5 milijardi KM, a u Federaciji BIH bio je čak dvostruko veći – 25,1 milijardi KM, u Distriktu Brčko 944 milijuna KM.

Gorući problem je zaduženost. Upravo se na primjeru zaduženosti može vidjeti da je RS ekonomski neodrživa bez zajednice s FBIH i Distriktom Brčko. U dokumentu Ministarstva financija i trezora BiH pod nazivom „Informacija o stanju javne zaduženosti BIH na dan 30.06.2022. godine“, navedeno je da javni dug RS-a iznosi 6 milijardi i 60 milijuna konvertibilnih maraka. Podatak da FBIH ima javni dug 6,6 milijardi KM može zavarati jer premda je dug Federacije veći kad se uzme u obzir njeno dvostruko veće tržište, dvostruko veći broj stanovnika i BDP, on je ustvari manji. Vanjski dug RS-a iznosi 4,1 milijardu KM. Ukupnijavni dug čini otprilike oko 50% BDP-a. Po glavi stanovnika iznosi više od 5.000 KM, dok je u Federaciji BIH skoro upola manji i iznosi 2.800 KM po stanovniku.

RS čeka financijski vrlo neizvjesna 2023. jer sljedeće godine dospijevaju na naplatu rate kredita teške oko 1,1 milijardu maraka, što čini gotovo petinu entitetskog proračuna od 5,3 milijarde KM. Pitanje je kako će se naći novac za naplatu javnog duga, ali nesumnjivo je kako će vlasti na čelu s Miloradom Dodiku posegnuti za novim kreditima na međunarodnom financijskom tržištu. To je već učinjeno prodajom obveznica RS-a na Londonskoj burzi u proljeće 2021. misterioznim kupcima. Međutim, novo zaduživanje nije rješenje i pokazatelj je neodrživosti financijskog sustava kao takvog. Tragikomično je da Dodik izjavljuje „Mi sada se zadužujemo, a dugove će vraćati neke nove generacije“. Pitanje svih pitanja je koje će to nove generacije vraćati dugove kad broj novorođenih opada iz godine u godinu?

Jedino rješenje su strani investitori kojih nema dovoljno jer su sputani raširenom korupcijom u strukturama vlasti RS. Potencijalni investitori, dobrim dijelom domaći ljudi koji su otišli u inozemstvo, trebali bi biti oslobođeni poreza na dobit. Šire gledano, kako bi se omogućio gospodarski razvoj potrebno je stvoriti pozitivnu klimu za razvoj privatnog poduzetništva i svesti poreze na minimum kako bi zaposlenici mogli primati veće plaće. Veće plaće značile bi i veći broj djece prije ili kasnije. Međutim, pozitivni pomaci nisu na vidiku.

Diskriminacija “nesrba”

Kao peti argument zašto RS ne bi trebala postojati jest sustavna diskriminacija “nesrba”. Prema Ustavu Republike Srpske Bošnjaci i Hrvati, uz Srbe čine jedan od konstitutivnih naroda i, kao takvi, trebali bi imati jednaka prava, ali stvarnosti ih nemaju i RS funkcionira kao entitet srpskog naroda. Prvo i najvažnije, najvećem broju osoba koji su napustili to područje tijekom rata nije omogućen povratak. Prema popisu stanovništva iz 2013. u RS je živjelo 81,51% Srba, 13,99% Bošnjaka i 2,41% Hrvata. Vratilo se samo oko 20 tisuća Hrvata i nešto više od 100 tisuća Bošnjaka. Naravno, mnogima je povratak onemogućen kroz spaljenu i uništenu imovinu, zastrašivanje, poticanje prodaje i razmjene zemljišta. Premda više nema ratnog terora, “Nesrbima” nije nimalo lako jer je diskriminacija vrlo nazočna u svim područjima života a poglavito kod zapošljavanju u javnim institucijama.

Ne poštuje se proporcionalna zastupljenost etničkih skupina. U MUP-u RS-a uobičajeno je da iz godine u godinu radi sve manji broj Hrvata i Bošnjaka. Podaci iz 2019. pokazuju kako u MUP-u zaposleno 93% Srba -12% više Srba nego što ih je bilo na teritoriju RS-u prema popisu stanovništva iz 2013. i 30% više u odnosu na popisu stanovništva iz 1991. koji je potrebno primjenjivati jer Aneks 7. Daytonskog sporazuma o povratku izbjeglica nije ispoštovan. A neće nikada ni biti sve dok RS postoji. Problem predstavlja i korištenje bosanskog i hrvatskog jezika u školama. Tako je npr. početak školske godine 2021/2022. obilježila vijest da su učenici područne škole „Liplje” kod Zvornika, zajedno s roditeljima, stupili u štrajk jer im je ponovo „onemogućeno izučavanje bosanskog jezika, te je u školske knjige upisan naziv jezik bošnjačkog naroda”. Već godinama učenici iz Konjević-Polja, zbog nemogućnosti da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, pohađaju nastavu u Edukativnom centru u Novoj Kasabi. Hrvatski učenici mogu učiti hrvatski jedino u crkvenim institucijama.

Svođenje Srba na premali teritorij

Pomalo ironično, premda Republika Srpska na papiru zauzima 48% teritorija BIH ona ne zauzima sva područja na kojima je srpski narod živio stoljećima. RS zapravo reducira srpski narod na pola BIH iako je on po zakonu bio i ostao konstitutivan u cijeloj zemlji. Budući da je RS Daytonskim sporazumom izgubila određene teritorije sa značajnim udjelom Srba, tamošnji Srbi napustili su područja Federacije BIH gdje ih je prije rata bilo mnogo kao što su Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica, Hercegbosanska županija. Kada je prema entitetskoj crti većina Sarajeva pripala FBIH (uključujući općine s velikim brojem Srba Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Ilidža, Rajlovac i Grbavica) procjenjuje se da je oko 150 tisuća Srba napustilo glavni grad BIH. Bila je to vrsta etničkog čišćenja vlastitog naroda u miru koji nije želio živjeti izvan granica srpske države. Srba je u FBIH deset puta manje nego prije rata, broj im se smanjio s oko pola milijuna na 50-ak tisuća, čine oko 2,5% entitetskog stanovništva. Srba je ostalo u tragovima u FBIH. Stotine nekada srpskih sela zjape prazna, a mnogobrojne crkve i manastiri nisu obnovljeni od rata. Pokazuje se kako (velikosrpska) politika RS-a nije dobra jer po inerciji tjera Srbe izvan nje u podređeni položaj.

Tempirana bomba koja može zapaliti regiju

Najvažniji argument za ukidanje RS-a sa sigurnosnog stajališta jest činjenica da je RS svojevrsna tempirana bomba koja može zapaliti regiju bivše Jugoslavije. Bilo kakvo srljanje Banja Luke u secesionizam, provodio se on putem olovke (referendumi i srodni secesionistički akti) ili putem nasilnog izdvajanjem oružjem, donosi nestabilnost i nemir na ove prostore. U više navrata Dodik i drugi visoki dužnosnici RS-a isticali su kako je smisao postojanja te tvorevine raspad BIH i pripajanje Srbiji. Trenutno, geopolitičku situaciju u ovom dijelu svijeta diktiraju NATO i EU te nije moguće niti odcjepljenje Republike Srpske a još manje njeno pripajanje Srbiji. Međutim, ako dođe do promjene u geopolitičkoj slici svijeta i eventualne reforme ili raspada NATO-a i EU ili nečeg trećeg, jasno je da bi RS krenula u secesionizam. Svatko tko zna nešto o politici svjestan je kako ne postoji mogućnost mirnog raspada BIH i da u najboljem slučaju slijedi cijeli niz incidenata, a veća realnost je izbijanje novog bosanskog rata.

Egzistencijalna prijetnja Republici Hrvatskoj i ostatku regije

Tako dolazimo do posljednjeg argumenta za ukidanje Republike Srpske: srpski entitet predstavlja egzistencijalnu prijetnju Republici Hrvatskoj i ostatku regije. Nastavno na spomenuti secesionizam, novi bosanski rat bi do temelja uzdrmao sve zemlje regije jer bi sve one na neki način bile u njega uvučene. Bilo kakvi oružani incidenti i sukobi u BIH uništili bi hrvatski turizam i otjerali strane ulagače iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i šire.

Naposljetku, čak i da se to ne dogodi i RS se mirnim putem pripoji Srbiji, to bi stvorilo (krnju) Veliku Srbiju. Takva Velika Srbija koja bi u sebi sadržavala 48% teritorija BIH predstavljala bi po život opasnu prijetnju ostatku BIH, Hrvatskoj, Crnoj Gori ali i Kosovu. Srbija bi tako prešla Drinu, popela se na Trebević i Jahorinu, izbila na Savu i došla u dubrovačko zaleđe. Proširena Srbija mogla bi na anektiranim dijelovima BIH napraviti vojne baze koje bi predstavljale početne točke za nove ratove, tj. nova osvajanja još dijelova BIH a potencijalno i Hrvatske. Također, ne treba zaboraviti kako RS graniči s Crnom Gorom u dužini od 225 km i Beograd bi mogao još snažnije uznemiravati tu zemlju koju Vučićeva klika ubraja u srpski svijet. Pobjeda velikosrpske ideje u BIH dodatno bi nadahnula velikosrpske ideje u regiji i pokrenula kosovsku bačvu baruta. Premda danas takav scenarij zvuči znanstveno-fantastično zbog aktualne geopolitičke situacije na ovim prostorima, u nekoj dalekoj budućnosti takav scenarij nije nemoguć. Mnogi su sumnjali da će se ratovi 1990-ih dogoditi jednako kao i rat u Ukrajini ali oni su se nažalost dogodili.

Međutim, novi ratovi i sukobi sigurno se neće dogoditi ako se Republika Srpska ukine na vrijeme i to diplomatskim putem. Idealno bi bilo za zelenim stolom tijekom nekih novih pregovora o političkom uređenju Bosne i Hercegovine. Ovakva BIH u poluraspadnutom stanju, nažalost, neuspješna je i besperspektivna zemlja iz koje su odavno pobjegli najbolji kadrovi, a u središtu svakog problema prije ili kasnije pojavi se RS. BIH treba sveobuhvatno restrukturiranje. To podrazumijeva ukidanje entiteta RS i FBIH te federalizaciju cijelog teritorija, zajamčena prava svim konstitutivnim narodima i građanima. Ne i manje važno, BIH ujedno mora biti zemljopisno smislena, demografski i gospodarski prosperitetna zemlja.

Geopolitika.news/Hrvatsko nebo