Šiljo: Dodik je vjeran vazal i Putina i ideje velike Srbije, te želi da se ‘ovdje’ opet zarati!

Dodik ne želi ’prevejanu’, nego otvorenu velikosrbijansku i velikorusijsku igru. On sada želi obaviti uslugu za Putina, kojemu je bezuvjetno odan, kao što bi Vučić Putinu, a Porfirije moskovskom kolegi Kirilu, što po bratsko-slavenskoj, što po bratsko-pravoslavnoj poveznici, trebali biti odani i privrženi. A ne zna se jesu li. Svi bi Putinu u „ovom teškom času“ trebali pomoći tako da se zapadna skrb za Ukrajinu dijelom preusmjeri na neko drugo područje. A pomoći mu mogu samo tako da izazovu još jedno ratno žarište na europskom kontinentu. Dodik je u tom pogledu vjeran i dosljedan, a ostali politički i crkveni veliki Srbi čini se da nisu, ili se (još) ne usude pokazati pred svima da jesu. Zato Vučić danas u Istočno Sarajevo ne dolazi niti šalje „dijaloškog“ Dačića ni „ratobornog“ Vulina, nego samo privatno izaslanstvo – svoga sina. (P. S. Naknadno je javljeno da ipak dolazi i čovjek “dijaloga”: ministar vanjskih poslova Dačić!)

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dao je posljednjih dana niz problematičnih, a dijelom i naoko suludih izjava. Neke od njih bile su povezane s proslavom Dana Republike Srpske, današnjim ponedjeljkom, 9. siječnja, koji je prijeporan zbog toga što je na taj dan proglašen entitet čije su vlasti pokrenuli široko etničko čišćenje ne-Srba, stvaranje logora i agresivne vojne akcije s ciljem širenja teritorija „Republike Srpske Bosne i Hercegovine“ na otprilike tri četvrtine ili više ukupnoga teritorija avnojske Republike Bosne i Hercegovine. A budući da su prethodno „bratske“ srbsko-jugoslavenske vojne i paravojne snage bile zauzele nešto manje od trećine ozemlja avnojske Republike Hrvatske, svakomu je razvidno da se sve to trebalo povezati i stopiti u jedinstven teritorij treće Jugoslavije odnosno „Velike Srbije“.

Danas je drugi geopolitički okvir i kontekst unutar kojeg Dodik udara na BiH i ujedno na Hrvate

Danas je drugi i bitno drukčiji i geopolitički okvir i politički kontekst unutar kojega Dodik, koji nije sudjelovao u tadašnjim politikama i vojnim velikosrbijanskim osvajanjima, nego je protagonist bio Radovan Karadžić, nešto hoće postići svojim izjavama i potezima. U kojemu udara na BiH i ujedno, istodobno na Hrvate.

Kada je njegova većinska Skupština Republike Srpske (RSK) nedavno potvrdila prethodnu odluku po kojoj sva vojna i državna  imovina na ozemlju pripada RSK-u, a ne saveznoj državi, to se još moglo razumjeti kao legitimnu borbu za prava koja je tom entitetu, navodno, dao Daytonski sporazum. Jest ili nije, to je stvar ovlaštenih pravnih tumačenja i, naposljetku, političkih odluka.

No kada je Dodik u nedjelju, 8. siječnja opetovao: „Došlo je vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi“, te u svom govoru ustvrdio da je Tuđman u programskom smislu bio „Pavelićev nasljednik“, iskočio je iz daytonskoga i razumljivoga okvira te preskočio u poznati nam svijet velesrbskih i svrsrbskih fantazmagorija, u nadrealni svijet velikodržavnih, mitskih, osvajačkih, šovinističkih aspiracija i aplikacija. Dobro nam poznatih unatrag posljednjih 170 godina, a osobito iz razdoblja raspada Jugoslavije i Domovinskog rata.

Može li Čović nagovoriti Plenkovića da Dodika pozove, a Dodika da dođe u Zagreb na pravoslavni „mali Božić“?

No i to mu je bilo malo: osim što je dodijelio odličja ruskom predsjedniku Putinu i svesrbskom patrijarhu Porfiriju, Dodik je ponovio i svoju i drugih takvih tezu o Hrvatima kao „pokatoličenim Srbima“. Dapače, nije se ustručavao otvoreno reći kako su obje Jugoslavije – ona stvorena 1918. i ona modificirana 1945. – bile protusrbske „prijevare“ te kako žali što već 1918. nije stvorena velika Srbija.

Karte su što se tiče Dodikova stava spram Jugoslavije, velike Srbije, Hrvatske i ostalih sada sve na stolu, i sve su okrenute tako da ih svi mogu vidjeti – kao u pokeraškoj igri otvorenim kartama. Čović, Krišto, Jerković, Plenković, Grlić-Radman i ostali mogu i dalje duboko zabijati nos u mostarsko, panonsko ili koje drugo blato, no onima koji nos ne zabijaju u blato sve je posve razvidno. Čović može doduše sugerirati Plenkoviću da pozove Dodika u Zagreb na „vlašku“ Novu godinu, odnosno na njihov „mali Božić“, uz posredovanje Pupovca ili možda Milanovića, kako bi nakon s Dačićem i s njim Plenković uspotavljao „dijalog“ u dobroj vjeri i s dobrim namjerama. No za razliku od „dijaloškoga“ tandema Dačić-Vučić, nije osobito izgledno da bi inokosni Srbin Dodik uopće htio doći, a još manje da bi bio „dijaloški“ raspoložen. Osim ako ga njegov politički i osobni prijatelj i koalicijski partner Čović ne bi prethodno za to pripremio ili ga nekako pripitomio.

Dok se očekuju reakcije i daljnji krupni, protokolarni ili kozmetički potezi spomenutih i nespomenutih, od onih iz bosansko-bošnjačkog, „građanskog“, neojugoslavenskog i neosocijalističkog Sarajevo pa do zastupnika višnje zapadno-međunarodne volje u „mračnom vilajetu“ Christiana Schmidta, samo ćemo malo dublje zagrebati ispod Dodikove retoričke površine. Njegove izjave čine se naime suprotne logici sadašnjega stvarnoga političkog stanja. A ono je takvo da on sa svojom strankom SNSD vlada RSK-om, ali i sudjeluje u koalicijskoj vlasti s uglavnom bošnjačkim ljevičarskim strankama i s HDZ-om BiH kao partnerima, dakle i sa stranačkim čedom „Pavelićeva nasljednika“ Tuđmana, te ima svoju Cvijanovićku u tročlanom/troglavom Predsjedništvu BiH? Dodik svojim izjavama izokreće tu realnu i perspektivnu situaciju naglavce i time ju hoće potopiti. Zašto?

Dodik bi htio da se u BiH, a zatim i na širem planu opet „zagužva“, to jest zarati

Muhamed Švrakić, predsjednik Udruženja Zelene beretke iz Sarajeva, kaže da je na današnju središnju proslavu ustavno zabranjenog „državnog“ praznika RSK-a, ovaj put u „Istočnom Sarajevu“, najavljen i dolazak čak triju tisuća ruskih „dragovoljaca“ koji su se na strani Srba borili tijekom rata u BiH. Ako u tomu ima neke istine, a nedvojbeno ima, tada Dodikove najnovije poteze možemo razumjeti i kao hotimično provociranje ostalih kako bi se u Bosni i Hercegovini, a zatim i na širem planu ponovno zagužvalo, to jest zaratilo. To u ovom trenutku doduše ne odgovara ni beogradskim dahijama Dačiću, Vulinu i Vučiću, zato što oni i dalje vode igru mačke i miša alias pokerašku igru poluotvorenim kartama ’nesvrstanog’ iscrpljivanja i Zapada i Moskve.

Dodik ne želi ’prevejanu’, nego otvorenu velikosrbijansku i velikorusijsku igru. On sada želi obaviti uslugu za Putina, kojemu je bezuvjetno odan, kao što bi Vučić Putinu, a Porfirije moskovskom kolegi Kirilu, što po bratsko-slavenskoj, što po bratsko-pravoslavnoj poveznici, trebali biti odani i privrženi. A ne zna se jesu li. Svi bi Putinu u „ovom teškom času“ trebali pomoći tako da se zapadna skrb za Ukrajinu dijelom preusmjeri na neko drugo područje. A pomoći mu mogu samo tako da izazovu još jedno ratno žarište na europskom kontinentu. Dodik je u tom pogledu vjeran i dosljedan, a ostali politički i crkveni veliki Srbi čini se da nisu, ili se (još) ne usude pokazati pred svima da jesu. Zato Vučić danas u Istočno Sarajevo ne dolazi niti šalje „dijaloškog“ Dačića ni „ratobornog“ Vulina, nego samo privatno izaslanstvo – svoga sina.

(P. S. Naknadno je javljeno da ipak dolazi i čovjek “dijaloga”: ministar vanjskih poslova Dačić!)

Dodik je, nedvojbeno, ostao vjeran vazal i Putina i ideje velike Srbije, te želi da se opet zarati!

Šiljo, Hrvatsko nebo