M. M. Letica: 100 godina od dolaska fašizma na vlast

Mussolinijev je fašizam, kao i Hitlerov nacizam, izvorni ljevičarski zločinački totalitarizam

Ne smijemo izjednačavati fašizam i komunizam – jer to bi vodilo aboliciji komunizma, najpogubnije ideologije u povijesti. Naime, prema britanskim podatcima, komunistički su režimi usmrtili više od 100 milijuna ljudi (Mao Ce-tung oko 60 milijuna, Staljin oko 40 milijuna, zatim i brojni drugi komunistički diktatori; što se slaže s utvrđenim i naširoko prihvaćenim podatcima o više od 100 milijuna žrtava komunizma), a prema istome izvoru Mussoliniju se stavlja na teret 250.000 života – čak 400 (!) puta manje od žrtava komunizma.

Počinjemo prisjećanjem na zamjedbu koju je 1991. izrekao akademik Dušan Bilandžić – povjesničar, politolog i političar, koji bijaše partizan i borac protiv fašizma – da svu partizansku povijest treba baciti u smeće i početi ju pisati iznova!

Kada je o fašizmu i Benitu Mussoliniju riječ, jedna od najvećih laži i bezočnih podvala – ne samo ovdašnje nego i svjetske historiografije i politologije, jer na sveučilištima gotovo posvuda prevladavaju ljevičari – jest da fašizam stoji na ekstremno desnoj strani tradicionalnoga političkog spektra. Tu ćemo laž, ali i neke druge pogrješne teorije, dekonstruirati u ovome članku.

„Marš na Rim“ i totalitarizam

Godine 2022. navršilo se stotinu godina od dolaska fašistâ na vlast u Italiji. Povijest nam kazuje da su to iznudili „maršem na Rim“, koji se dogodio 27. i 28. listopada 1922. Time su kralja Viktora Emanuela III. prisilili da postavi Mussolinija na čelo koalicijske vlade. Nedugo nakon toga, u prosincu 1922., Mussolini je ishodio ili, primjerenije rečeno, prisvojio izvanredne ovlasti za svoju vladu, osnovao Veliko fašističko vijeće te od dotadašnjih paravojnih odreda vlastitih pristaša („squadre d′azione“) ustrojio stranačku vojsku („Milizia volontaria di sicurezza nazionale“).

Važno je pritom istaknuti da Mussolini bijaše ne samo autokrat i diktator nego i totalitarist. U vezi s time uputno je napomenuti da se totalitarizam često poistovjećuje s različitim autoritarnim oblicima vladavine – što je površno i pogrješno. Naime, tijekom cijele povijesti posvuda u svijetu nailazimo na vladavine poput tiranije, despocije, diktature i slično. Takvi oblici državnoga ustrojstva posežu za silom kako bi zadržali i povećali političku moć, ali nije im stalo do širenja neke ideologije ni preodgoja podanika. Za razliku od toga, totalitarni režimi (lat. „tōtus“: ′cio, sav′) uprežu političku moć kako bi promijenili ne samo društvo i svijet nego i ljudsku prirodu. Kapilarno prožimaju sve strukture društva, smjerajući preodgojiti građane i učiniti ih jednolikim poslušnicima, kojima ne samo nadziru djelovanje nego im i oblikuju misli.

Povijest pamti tri totalitarna sustava, i sva tri u 20. stoljeću: komunizam, fašizam i nacional-socijalizam (nacizam). U 21. stoljeću javljaju se na Zapadu neke nove ideologije koje pokazuju totalitarna obilježja. Izraz „kultura otkazivanja“ (engl. „cancel culture“) – kojom nastoje preodgojiti građane uz strogu kontrolu njihovih misli i napisanih ili izgovorenih riječi – jest jedna od nakaradnih novotvorenica dobivenih posebnim lingvističkim inženjeringom opisanim u distopijama Georgea Orwella. U tome se dade nazrijeti i razabrati zla i totalitarna ćud ovodobnih ideologija.

Vratimo se totalitaristu Mussoliniju, kojega su zvali „Duce“ (Vođa). Svu je vlast bio okupio i nagomilao u svojim rukama te je novim izbornim zakonom osigurao fašističkoj stranci dvotrećinsku većinu. K tome se dao u silovit obračun s oporbom, a fašističkim zakonima („leggi fascistissime“) smanjio je ili čak dokinuo politička prava i elemente bilo kakve demokracije. Zabranio je stranke koje nisu fašističke, krajnje ograničio slobodu tiska i govora.

Glavni je cilj ovoga članka da filozofijskom i politologijskom raščlambom poduprtom povijesnom faktografijom, ne pretendirajući na iscrpnost, podastre odgovor na pitanje: Je li fašizam niknuo iz gnjiležnoga humusa lijevih ili desnih filozofskih ideja i političkih programa?

Odgovor nije ni jednostavan ni jednoznačan, ali ćemo vidjeti da mnoštvo argumenata svojom pretežitošću jasno pokazuje prema jednoj strani političkoga spektra.

Gotovo svi prvi fašisti bili su marksisti

U izvrsnoj knjizi „Velika laž“, podnaslovljenoj „Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“, autor Dinesh D′Souza ističe da su samozvani antifašisti podmetnuli etiketu fašizma desnici te smo svjedoci, kako čitamo na ovitku knjige, „situaciji u kojoj stvarni fašisti glume da su antifašisti i istodobno optužuju stvarne antifašiste da su fašisti“. D′Souza citira knjigu „The Ideology of Fascism“ autora Anthonyja Jamesa Gregora, gdje uz ostalo čitamo: „Sam taj pokret nije bio konzervativan. Bio je revolucionaran. Njegova jasna namjera bila je uništiti sve društvene, ekonomske i političke stečevine klasičnog liberalizma.“ S time se slaže i Stanley G. Payne, koji u knjizi „A History of Fascism“ ističe: „Nukleus koji je na kraju utemeljio fašizam u Italiji nije nastao od desnih nacionalista, nego od jednog dijela transformirane revolucionarne ljevice.“ (Citati su preuzeti iz knjige: D. D′Souza, „Velika laž“, prev. Neđeljka Batinović, Benedikta, Velika Gorica, 2019., str. 65.) U posvemašnjoj koherenciji s prethodno rečenim nalazi se i tvrdnja Waltera Laqueura: „Fašizam po nadahnuću nije uopće bio konzervativan, nego je namjeravao stvoriti jedno novo društvo s novom vrstom ljudskih bića“ (W. Laqueur, „Fascism: Past, Present and Future“, Oxford University Press, New York, 1996., str. 13).

Premda politolozi običavaju smatrati fašizam ekstremno desnim političkim usmjerenjem, brojni fašisti i teoretičari fašizma osporavali su vjerodostojnost takvim klasifikacijama. Jer nije moguće utemeljenim argumentima zanijekati snop autentičnih povijesnih podataka da su fašističke stranke – a gotovo jednako vrijedi i za Hitlerov nacional-socijalizam – u svojoj bîti radničke partije koje se zauzimahu za prava i interese radništva, odnosno promicanje socijalnih politika što idu u korist širokih slojeva stanovništva. Uostalom, Mussolinijeva biografija – ako nije ideološki prilagođena i tendenciozno frizirana – nepobitno govori da je bio i do smrti ostao ljevičar. „Gotovo svi prvi fašisti bili su marksisti“, ustvrdio je A. J. Gregor u knjizi „The Faces of Janus“ (Yale University Press, New Haven, 2000., str. 20).

Mnogi su skloni ustvrditi da u ideologiji fašizma možemo razaznati elemente i ljevice i desnice (ili, ovisno tko što želi istaknuti, i desnice i ljevice), a to je istina, nije to moguće vjerodostojno zanijekati. Ali k tome treba reći da se elementi svojstveni desnim političkim programima i strankama – monarhistički i aristokratski, teokratski i klerikalni, reakcionarni i kontrarevolucionarni, konzervativni i tradicionalistički – nalaze u ideologiji fašizma na margini, među iznimno malim brojem pripadnika i pobornika ovoga pokreta. Fašizam je – ne podliježe razboritoj sumnji – ponajvećma lijeva politička ideologija.

Mussolini – socijalist protiv imovine Crkve

Rođen 1883. u gradu Predappio u Italiji, Benito Mussolini od rane mladosti bijaše marksist. Nakon školovanja radio je kao učitelj u Švicarskoj gdje se pridružio socijalistima. Godine 1905. vratio se u Italiju i nastavio politički djelovati kao novinar socijalist. Mussolinijeve novine „La Lotta di Classe“ („Klasna borba“) postigle su znatan uspjeh te je 1912. postavljen za urednika službenih socijalističkih novina „Avanti!“, kojima je u kratkome vremenu uzmogao udvostručiti prodaju. Mussolini je isprva zastupao stajalište da Italija ne treba ulaziti u Prvi svjetski rat, ali se predomislio te dragovoljno prijavio u vojsku. Nezadovoljan ishodom rata i socijalnim stanjem u zemlji, osnovao je s lijevim internacionalistima i ratnim veteranima 1919. pokret „Fasci Italiani di Combattimento“, iz kojega će 1921. nastati fašistička stranka nazvana „Partito Nazionale Fascista“. Mussolini je u parlament ušao u savezu s liberalima.

O tome je li Mussolini bio desničar ili ljevičar, više nego jasno govori njegov politički program iz 1919., u kojemu se zauzima za obuhvatne reforme usmjerene zaštiti radništva. Reforme uz ostalo sadržavaju zahtjev 8-satnoga radnog vremena, zajamčene minimalne plaće, sudjelovanje radnika u odlučivanju o ustroju i djelovanju poduzeća (predoblik radničkoga samoupravljanja), smanjenje starosne dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 55 godina i drugo. Uz to su fašisti zahtijevali nacionalizaciju crkvene imovine, uvođenje visoke stope oporezivanja na prihode industrijalaca i drugih kapitalista, čime bi se postigla „djelomična eksproprijacija bogatstva“ (Il programma di San Sepolcro. Fasci di combattimento. 1919). Sve navedeno moglo je ući u program bilo koje komunističke partije.

Fašizam je modificirani oblik socijalizma

Na Mussolinija je snažno utjecao njemački filozof Max Stirner, predstavnik radikalnoga krila hegelovske ljevice, koji je naučavao da svjetska povijest evoluira od idealizma prema egoizmu. Još važnijim Mussoliniju pokazao se talijanski filozof Giovanni Gentile, potpuni ljevičar, sljedbenik (ali i djelomični kritičar) Hegela, Fichtea, Marxa i Bergsona.

Gentile je bio Mussolinijev blizak suradnik, ministar obrazovanja u fašističkoj vladi i predsjednik Nacionalnoga fašističkog vijeća za kulturu. Zastupao je komunitarizam, čime se suprotstavljao radikalnomu individualizmu, a fašizam je smatrao modificiranim oblikom socijalizma, takvoga koji je rođen ne samo iz materijalne oskudice i klasne borbe nego i narasle nacionalne svijesti. Gentile je, kako u već spominjanoj knjizi „Velika laž“ kaže Dinesh D′Souza, smatrao fašizam rezultatom revolucionarne borbe, kakvu današnji mediji nazivaju „prosvjed“ i „aktivizam“. „Čini se da je Gentile bio nepriznat prethodnik uličnog aktivizma antife i drugih ljevičarskih skupina“, primjećuje D′Souza i za Gentilea nadalje kaže: „Nije on bio zao čovjek. Odbacivao je antisemitizam i surađivao sa Židovima i onda kada je to u Italiji postalo kontroverzno, nakon što je Mussolini sklopio savez s Hitlerom. Odbacivao je mnoge fašističke metode prisile, tvrdeći da država, iako je svemoćna, treba građane privoljeti, a ne prisiljavati. Takvu je državu nazivao ′skrbnička država′. Godine 1944. u njegov su stan upali pripadnici jedne suparničke ljevičarske frakcije i pucali mu ravno u glavu“ (str. 84, 86). Treba istaknuti da Giovanni Gentile bijaše vodeći filozof fašizma, znatno humaniji od onoga što je fašizam bio u zloćudnoj svojoj bîti.

Zlo – uzdizanje partikularnog na razinu općeg

Budući da je nemoguće zanijekati uronjenost Mussolinija i drugih fašista u lijeve političke ideje, mogu se čuti i pročitati stajališta da su oni – odbacivši internacionalizam u korist nacionalizma i fašizma – prestali biti ljevičari. Tu svjedočimo poistovjećivanju desnice, nacionalizma i fašizma te, s druge strane, ljevice, internacionalizma i antifašizma. Jedva da ima veće opsjene! Pojmovnim instrumentarijem njemačkoga filozofa i matematičara Gottfrieda Wilhelma Leibniza možemo ustvrditi da nacionalizam nije ni dovoljan ni nužan uvjet za bivanje fašistom. Nadalje, zašto bi nacionalizam bio svojstven samo političkoj desnici? Doista nije jasno na osnovi kojih pokazatelja bismo mogli ustvrditi da je fašist Mussolini bio veći nacionalist od nekih protivnika fašizma, primjerice Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Nacionalisti bijahu i premnogi ljevičari i revolucionari; tako je Fidel Castro često isticao krilaticu „Patria o Muerte!“ (doslovno: „Otačbina ili Smrt!“; lat. „pater“: ′otac′). Nacionalisti su bili i Ernesto Che Guevara, Mao Ce-tung, Pol Pot i drugi okorjeli ljevičari.

S druge strane imamo Katoličku crkvu, koju (uz iznimku nekih strujanja u Južnoj Americi, ali i drugdje) obično svrstavaju uz desnicu, a Crkvi je stran svaki nacionalni ekskluzivizam jer je ogledni primjer internacionalne, globalne, uključive organizacije.

Fašizam je inkarnacija zla, a za zlo možemo reći da je uzdizanje partikularnoga na razinu općega. Mussolini je socijalistički internacionalizam zamijenio ekskluzivnim nacionalizmom na kojemu je izgradio ideologiju fašizma, a onda je taj partikularizam nastojao učiniti sveprožimajućim i sveopćim, što je u naravi svih totalitarizama. I tako se zatvorio krug zla.

Mussolini – ljevičar do posljednjeg daha

Uz to su neki skloni reći da Mussolini nije bio ljevičar jer se borio protiv marksista, komunista i tradicionalnih socijalista. Ali žestoka suparništva pokazuju da se krvavi sukobi nerijetko događaju među ideološki sličnima: boljševici su uklonili menjševike, a riječ je o dvama krilima iste Ruske socijaldemokratske radničke partije; Hitler je u „Noći dugih noževa“ proveo smrtonosnu čistku pripadnika SA („Sturmabteilung“), paravojne nacističke organizacije koja je odigrala ključnu ulogu u dovođenju Hitlera na vlast, a on ih je potom uklonio kao rivale; mafijaški se klanovi međusobno obračunavaju ne zbog ideoloških razlika, nego radi prevlasti na nekom području interesa.

Mussolini je u mladosti postao ljevičar i to je ostao do kraja života, do konca travnja 1945., nakon čega se beživotno mu tijelo, obješeno naglavačke, zanjihalo na trgu u Milanu. Bijaše on ljevičar doslovno do posljednjega daha. Dokaza ima napretek. Kada su se savezničke snage 1943. iskrcale u Italiji, država je kapitulirala i Mussolini zbačen s vlasti. Iz zatvora ga je spasio Hitler i postavio na vlast u sjevernom dijelu Italije, koji je još zaposjedala njemačka vojska. O tome Dinesh D′Souza u knjizi „Velika laž“ piše:

„I, što je [Mussolini] uradio? Uspostavio je, kako je sam rekao, jedinu pravu socijalističku vladu na svijetu, uz moguću iznimku Sovjetskog Saveza. Pokušao je uvesti ono što je on nazivao ′pravi socijalizam′, koji, kako je govorio, nije mogao uspostaviti u Italiji zato što su ga u tome sprječavali ′plutokratski elementi i dijelovi svećenstva′“ (str. 92).

Treba istaknuti da bît fašizma (kao i nacional-socijalizma) čine socijalizam, kolektivizam i etatizam. Važnost etatizma izrazio je S u knjizi „Podrijetlo i doktrina fašizma“ rekavši da za fašizam „država i pojedinac jesu jedno“.

Često se u vezi s time može čuti i pročitati da po državnomu korporativizmu pridolazi fašizam na desnu stranu političkoga spektra. To je još jedna nesuvislost i krivotvorenje stvarnosti. Jer u državnome korporativizmu gubi se razlika između državnog, javnog i privatnog, što je u suprotnosti s političkim i gospodarskim liberalizmom te je najvećim dijelom svojstveno upravo socijalističkim društveno-ekonomskim ustrojima.

Abolicija komunizma – najsmrtonosnije ideologije u povijesti

Nedavno je „Večernji list“ objavio „specijal“ naslovljen „100 godina fašizma“, koji objedinjuje tridesetak članaka različite kvalitete i objektivnosti. Sve u svemu, izrekao bih odmjerene pohvale tomu izdanju. Zadržavam se na članku „Fašizam i komunizam – postoje sličnosti, no izjednačavanje je opasno“. Autor Dino Brumec protkao je članak stajalištima Steve Đuraškovića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Profesor Đurašković teži nepristranosti i objektivnosti kada osporava uvriježena stajališta da je „komunizam plemenita ideja, ali krivo provedena“ i ispravno kaže da su „i fašistički i komunistički zločini podjednako bili cilj za ostvarenje fašističkog i komunističkog društva“. No kritički osvrt iziskuje sljedeća Đuraškovićeva tvrdnja, još uvijek zarobljena ideološkim okovima, površna i nekoherentna, protuslovna unutar sebe: „Međutim, ovo ne znači aboliciju komunističkih zločina: njih treba procesuirati te se društvo s njima treba suočiti. Samo je pogubno izjednačavanje fašizma i komunizma jer na kraju vodi društvenoj bar djelomičnoj aboliciji fašizma. Ta je posljedica krajnje opasna.“ Tako govori profesor Stevo Đurašković.

Slažem se da ne smijemo izjednačavati fašizam i komunizam, ali iz suprotnoga razloga – jer to bi vodilo aboliciji komunizma, najpogubnije ideologije u povijesti. Naime, prema britanskim podatcima, komunistički su režimi usmrtili više od 100 milijuna ljudi (Mao Ce-tung oko 60 milijuna, Staljin oko 40 milijuna, zatim i brojni drugi komunistički diktatori; što se slaže s utvrđenim i naširoko prihvaćenim podatcima o više od 100 milijuna žrtava komunizma), a prema istome izvoru Mussoliniju se stavlja na teret 250.000 života – čak 400 (!) puta manje od žrtava komunizma – čime je „plasiran“ na 18. mjesto, znatno iza ovdašnjega diktatora i zlotvora Tita, koji s 570.000 smaknutih političkih protivnika zauzima 13. mjesto (neki ga stavljaju i među prvih deset, ali nisu mi dostupni ti podatci). Pribroje li se i neki režimi koji su imali elemente fašizma, ne će se bitno promijeniti odnosi: Francisco Franco poslao je u smrt oko 35.000 političkih protivnika, a Augusto Pinochet oko 3.000. Čak i s Hitlerovih 30 milijuna žrtava, nacifašizam nije prouzročio ni upola toliku pogibelj kolika je ostala iza komunističkih režima. Brojevi su grozomorni, to većma što je i jedan nevino ubijen čovjek previše. Riječ je o približnim, ali vjerodostojnim podatcima (From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world).

Doista je opasno uspoređivati dvije lijeve političke pošasti, komunizam i fašizam, jer je unatoč svim uljepšavanjima i resemantizacijama crvena zvijezda petokraka simbol najvećih zločina u povijesti čovječanstva – petokraka koju i danas možemo vidjeti na Brezovici, u Kumrovcu i drugdje. Samozvani „antifašisti“ koji upozoravaju na zlo fašizma i u isti mah promiču komunizam – bivaju dosljednima i vjerodostojnima kao i epidemiolozi koji bi govorili o opasnosti od kolere, a ciljano širili kugu.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo