Hrvati su sebe sebi davno ‘objasnili’

Misionari ‘gospodara’ povijesti nisu zaboravili svoje zadaće u važnoj priči o, navodnom, hrvatskom udjelu u ‘dijeljenju’ BiH. U iskrivljenom prikazivanju stvarnih događaja u ratu 1991.-1995., napadače izjednačavaju sa žrtvama njihove agresije, a pravi put im je samo ‘nepodijeljena’, versailleska država. Na početku teksta o novim provokacijama, prisjetit ćemo se jedne važne bilješke bivše britanske premijerke. M. Thatcher je u svojoj knjizi Državničko umijeće navela riječi N. Malcolma: “Kad se danas prouči povijest ovoga rata (u BiH, op.a), vidi se da su stvarni razlozi ratnih razaranja u Bosni pristigli u tu zemlju izvana, i to na dva načina: prvo kroz političku strategiju srpskoga vodstva, a zatim kroz nerazumijevanje i kobno uplitanje zapadnih vođa.”

U prosincu 2022. mediji u Hrvatskoj donose vijesti i komentare o tome kako je dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens pronašao dokumente koji otkrivaju da je Franjo Tuđman 1991. zagovarao podjelu BiH. A ‘zagovaranje’ podjele sastoji se u Tuđmanovu prikazivanju što je BiH Hrvatima i Hrvatskoj, kako bi se uklonilo ‘kobno nerazumijevanje’ istine da je BiH i zemlja Hrvata. I to ne od jučer nego više od tisuću godina. Tu zemlju danas nastanjuju i drugi narodi. O tome je, prema objavljenim dokumentima, F. Tuđman govorio i za vrijeme njegova prvoga susreta s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom u srpnju 1991. Tuđmanov govor o BiH, re-konstruktori povijesti danas prikazuju ‘dijeljenjem BiH’.

Onemogućen Genscherov let u Zagreb

Nekima je u našoj zemlji čak tretman gosta, pri tome posjetu, važniji od Tuđmanova govora o BiH, pa u naslov ‘vijesti’ stavljaju kako je Tuđman tada u Njemačkoj bio diplomatski neadekvatno dočekan. Svi su znakovi da ti naslovi imaju neku drugu svrhu, a ne prikaz povijesnih činjenica i stvarnih zbivanja. Zbog toga ćemo u ovom tekstu pokušati, vrlo sažeto, prizvati u sjećanje i ono što ‘misionari’ uporno nastoje prikriti. Prikaz činjenica će pokazati i zašto ih pokušavaju prikrivati hrpama nevažnih zapisa. Čini nam se da je upravo to prikrivanje i dodatno zamagljivanje glavni razlog interesa za ‘otkriće’ novinara M. Martensa u Njemačkoj. Možda aktualne prilike na jugoistoku Europe i rat u Ukrajini znatno utječu na nove pokušaje promjene prikaza o raspadu SFRJ i osvajačkim velikosrpskim pohodima. Što bi, recimo, prikazivanje dočeka F. Tuđmana u Njemačkoj 1991., ‘malo iznad uvrjedljivoga’, moglo značiti u usporedbi s međunarodnim priznanjem hrvatske samostalne države, nekoliko mjeseci kasnije?

Nekoliko dana nakon usvajanja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, 25. lipnja 1991., međunarodna je zajednica Brijunskom deklaracijom utvrdila tromjesečni rok odgode njezine primjene, pa tek početkom listopada 1991. Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze s ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Tuđman je u Njemačku putovao nakon usvajanja spomenute Ustavne odluke. Prisjetit ćemo se da, primjerice, ni njemački politički vrh nije u to vrijeme imao usuglašen stav o prilikama na jugoistoku Europe. Njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, i kasniji kancelar G. Schröder, nisu 1991. imali iste poglede prema očiglednom raspadu Jugoslavije. Schröder je bio sklon ubrzanju ‘jugoslavenske dezintegracije’. Genscher je 1. srpnja 1991. bio u Beogradu. Sutradan je htio otputovati u Zagreb. Međutim od toga posjeta nije bilo ništa, jer JNA nije dopustila njemačkom zrakoplovu ‘da sigurno sleti na Pleso’. Bilo je to nekoliko dana prije Tuđmanova odlaska na sastanak s njemačkim državnim vodstvom. Genscher je bio ‘zaprepašten’ onemogućavanjem leta u Zagreb, ‘vidio je tko ima moć’. Dobro je zadržati u pamćenju i tu sliku kako bi se lakše razumjela ubrzana mijena u odlučivanju o konačnom raspletu.

‘Podjele’ podijeljene zemlje

Dva tri mjeseca nakon toga, koncem rujna 1991. na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, američki je državni tajnik J. Baker, uz ostalo, rekao: “jasno je da srpsko vodstvo aktivno podržava i ohrabruje uporabu sile u Hrvatskoj srpskih paravojnih postrojbi i jugoslavenske vojske. Očito je da srpsko vodstvo i jugoslavenska vojska zajednički djeluju u cilju stvaranja ‘male Jugoslavije’ ili ‘velike Srbije, bez Slovenije i umanjene Hrvatske.” Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je Rezoluciju o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je već vrlo naoružanom srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u nenaoružanoj Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. (Teško bismo, prije samo nekoliko mjeseci, razumjeli odluku o embargu na naoružavanje Ukrajine i Rusije).

S čuđenjem se čovjek pita otkud, nakon trideset godina, interpretacije događaja iz 1991. koje žele zamagliti njihovu pravu narav. F. Tuđman je imao, i tada, pravo i dužnost tumačiti povijesnu zbilju i povijest Hrvata u BiH. To svakako ne će dobronamjerniku značiti zauzimanje za ‘podjelu’ zemlje. Prikaz povijesne zbilje nikako ne znači ‘podjelu’. Godine 1991., F. Tuđman je i u Hrvatskoj imao velikih briga. Trebalo je spašavati narod i zemlju od napadaja naoružane osvajačke sile. Na udaru osvajačkoga velikosrpstva našli su se i krajevi nastanjeni Hrvatima u BiH. Kad su Srbi početkom listopada 1991. razorili selo Ravno u Hercegovini, tamošnji su Hrvati molili vlasti u Sarajevu za pomoć. “Nije to naš rat”, odgovorio im je A. Izetbegović. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli više od 60% BiH. ‘Čudno’ je da na ta osvajanja, ubijanja i razaranja nimalo nije utjecao neki ‘tajni dogovor’ (u četiri oka) predsjednika Hrvatske i Srbije, o podjeli BiH (u ožujku 1991.).

Kazne za nedopušteni govor

Naglašavamo kako je nesporno i neporecivo da nije Tuđman podijelio BiH nego ju je ‘dijelila’ međunarodna zajednica: svojim nedjelovanjem i svojim neadekvatnim djelovanjem. Tuđman je i Hrvatima i Bošnjacima Muslimanima u BiH, i u ratno vrijeme, nastojao pomoći najviše što je mogao u obrani od velikosrpske agresorske sile. Kasnije su međunarodne instance Srbima priznale rezultate agresije i etničkoga čišćenja (protjerali su 220.000 Hrvata i oko 500.000 Bošnjaka Muslimana). I veliki dio bosanskih Srba napustio je svoje domove na području Federacije, pod prisilom, u strahu od odmazde, ili na poziv svojih političara. Danas se podijeljena država BiH sastoji od dva entiteta: srpskoj jedinici pripalo je 49% iako je tada u BiH živjelo 31% Srba. Sve su to posljedice srpske politike, kraljevske, četničke i memorandumske koje su htjele osvojiti BiH i uspostaviti srpsku granicu zapadno od te zemlje. U ljeto 1991. F. Tuđman nije imao oružja za obranu Hrvatske, a kamoli za osvajanja (i to zemlje koju je sa S. Miloševićem već, navodno, podijelio). Gdje je Tuđmanov dio podijeljene BiH? Kako se zove ta zemlja?

I Tuđmanovi politički oponenti u Hrvatskoj javno su iznosili da “nije Tuđman nametnuo tezu o podjeli Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH, ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje.” Danas se ‘eksperti’ za jugoistok Europe trude oko toga da bi novim mamcima pokušali izvući Srbiju iz Putinova naručja. Valjda zamišljaju da bi tomu mogao pridonijeti pokušaj ponovnoga izjednačavanja krivnje za rat devedesetih prošloga stoljeća. Lako je pokazati da od toga ne će biti ništa, jer polaze od neistinitih pretpostavki. Novinar FAZ-a ističe kako je vidio službene bilješke o tomu da su Nijemci 1991. odlučili za Tuđmana pripremiti ‘najmanji mogući protokol’, koji opisuje kao “samo malo iznad nivoa uvrjede”. Nije bilo crvenog tepiha, počasne garde niti hrvatskih zastava. Piše da je uobičajeno bilo da posjetitelji Bonna spavaju u rezidenciji njemačke vlade, ali Tuđmanu to nije bilo ponuđeno, već je spavao u hotelu. Njemačko je ministarstvo vanjskih poslova naglašavalo kako se ne smije nikako dozvoliti da se Tuđmanov susret s Kohlom tumači kao priznavanje neovisnosti Hrvatske. Dobro, ako je tako bilo, je li to njemačka sramota ili uspjeh u ‘zaustavljanju’ Tuđmana? Tuđmana nisu ni osramotili, ni zaustavili.

Najava ‘otrježnjujuće historiografije’

Odmah se u debatu o svemu tomu uključio povjesničar iz Zagreba (T. Jakovina) koji tumači kako je Tuđman tada u Bonnu najviše govorio o podjeli BiH, ali su njemački političari odlučno odbijali bilo kakvu ideju o tome. U argumentaciji je Tuđman, piše dalje povjesničar, ‘koristio povijesnu argumentaciju’, koje su se ‘grozili zapadni sugovornici’. Naravno, što će njima argumenti. Povjesničar zna čega se ‘zapadni sugovornici’ najviše groze. Kaže da je ‘Njemačka dugo podržavala Jugoslaviju’, a uz to se već odvijao intenzivan proces ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke: “mi se ujedinjujemo, a u Jugoslaviji bismo trebali podržati razdvajanje?” (Ma, dajte, mi jedno, a oni drugo! Nečuveno.) Tako je Tuđmanov dolazak u Njemačku u srpnju 1991. razumio povjesničar. Tko se, dakle, prema povjesničarevu razumijevanju, u Njemačkoj ujedinjuje? Nijemci. Tko se u Jugoslaviji pokušava ‘razdvojiti’? Jugoslaveni. A tko su Jugoslaveni? Kakva je uloga današnjih jugoslavena u životu hrvatske države i u pisanju povijesti? Odgovor je na to pitanje samo naoko jednostavan.

Povjesničar piše kako je silno zainteresiran da izvori iz Berlina potvrde ono što je već napisao na temelju razgovora s B. Lončarom. Očekuje ‘bombastična’ otkrića, jer, tumači dalje, da se bez ‘otrežnjujuće historiografije’ ne ćemo moći objasniti, razumjeti. (?) Prevedimo dio te rečenice: ‘bez nje se nećemo moći objasniti’. Valjda bi to trebalo značiti da bez ‘otrežnjujuće historiografije’ nikad sebe ne ćemo moći ‘objasniti’, razumjeti, a ‘bez jasnog pogleda na prošlost nećemo nikad razumjeti svijet’. Što znači ‘sebe objasniti’? Valjda, odgovoriti na pitanje: tko sam. Sebe ‘objasniti’ sebi? Ili nekomu drugom? Povjesničar, sažeto govoreći, iznosi da mi (valjda Hrvati) ne razumijemo svijet, pa se trebamo okrenuti slutnji nadolaska ‘otrežnjujuće historiografije’ koja će donijeti prosvjetljenje. Netko će, kako najavljuje, učiniti nešto da, konačno, i Hrvati razumiju svijet.

Pokušavali su oteti tuđe

A tu ‘otrežnjujuću historiografiju’ pišu njegovi mentori. Ima dosta ljudi po svijetu koji su uvjereni da je samo svijest o sebi, o svom identitetu, o svojim pravima i slobodama, svojoj baštini i nadama, donijela Hrvatskoj olujne pobjede. A na tim su stazama, u miru i slobodi, nove hrvatske generacije, koje čista srca, u ljubavi i odlučnosti nastupaju za Hrvatsku. Hrvati su sebe sebi davno ‘objasnili’, a to je objašnjenje već puno puta obišlo zemaljsku kuglu i doprlo do mnogih umova i srca. A ‘otrežnjujuća historiografija’? Pustimo to, neka o tomu misle povjesničari. (Povjesničar tomu svom iskazu, na kraju, u stilu gđe Rudan, dodaje da je uspjeh u sportu dobar (‘sjajan i koristan’), ‘ali samo on nije dovoljan’. Za sad, kako mu se čini, imamo samo dobar i koristan sport. Naglasak je na riječi ‘samo’. Malo, premalo za zemlju Hrvatsku, osim ako povjesničar ne želi povrijediti hrvatske ne-jugoslavene i reći im da imaju samo – sport).

I pored toga što je otkriveno u zaštićenim arhivima, kao da novinar i povjesničar nekako previđaju kako se hrvatska stvarnost 1991. ne može svesti samo na dvojbe o BiH, jer je Hrvatska u to vrijeme već bila suočena sa srpskom agresijom. Ali netko je danas, zbog nekoga važnog razloga, odlučio ponovno otvoriti raspravu o navodnoj Tuđmanovoj ‘podjeli BiH’. Tko zna želi li se time prikriti prave razloge sukoba u ondašnjoj državi, kako se ne bi vidjelo da zapravo ponovno žele uspostaviti ravnotežu između važnih protagonista na tadašnjoj europskoj sceni: jedna je strana napadala, a druga se branila. Srbija i Hrvatska. Sad bi, ponovno, htjeli konstruirati drukčiji ‘narativ’, iako su mnogi dosadašnji slični pokušaji brzo i potpuno propadali. Istina oslonjena na činjenice, zna biti dosta otporna. Ponovno se vraćaju toj zadaći, nadajući se da još uvijek mogu preusmjeriti srpske lađe koje već plove prema nekim drugim lukama.

Istočno od zamišljene zapadne granice

Najava novih izvora, koje će eksperti tek ponuditi, o tomu kako je sredinom 1991. Tuđman ‘dijelio’ BiH upućuje na veće intervencije u geopolitički prostor jugoistoka Europe. Nakana je dosta prozirna: S. Milošević je htio dio Hrvatske, a Tuđman dio BiH. To bi, kako im se čini, mogao biti vrlo efikasan način za uspostavu ‘ravnoteže’ i svega što iz toga slijedi. Protagonisti ne vode računa da je taj recept već iskušavan, ali je ostao neučinkovit. Puno je papira ispisano, ali time laž nije postala istinom.

Dakle, novinar je otkrio građu koja dokazuje kako sredinom 1991. SR Njemačka nije bila protiv Jugoslavije. F. Tuđman je ponovno tumačio kako je BiH i hrvatska zemlja. Može li se ta činjenica nekako pobiti? Bit priče o BiH, koju pokušavaju ispustiti, jest u tomu što se ta zemlja prostire baš na prostoru koji bi granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag (p)ostao dijelom Velike Srbije. Projektirana zapadna srbijanska granica pokazuje da se istočno od nje nema što dijeliti, to je trebala biti Srbija. Velika Srbija.

U ljeto 1991. kad je F. Tuđman otišao u posjet SR Njemačkoj, već smo za sobom ima propali Kongres SKJ, podjele među komunistima i socijalističkim republikama, pobunu Srba u Hrvatskoj i prve udare JNA protiv Hrvata. Redarstvenici MUP-a RH upali su koncem ožujka 1991. u zasjedu pobunjenih Srba kod Plitvica. Toga proljeća održan je i hrvatski referendum o budućnosti. Pred političarima su bili različiti prijedlozi o ‘razlazu’. Hrvatski je Sabor, na temelju odluke naroda, iskazane kroz spomenuti referendum, 25. lipnja 1991., donio odluku o hrvatskoj samostalnosti (odluku o izlasku Slovenije iz SFRJ toga je dana donio i slovenski parlament). Sve je to bilo prije odlaska Tuđmana u Njemačku, u srpnju 1991.

Tajno putovanje u Beograd

Tenkovi JNA su početkom srpnja ušli u Baranju i istočnu Slavoniju; oko 380 vozila JNA je rasporedila oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske. Badinterova komisija je početkom prosinca 1991. usvojila zaključak da SFRJ više ne postoji. Prema mišljenju komisije, promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke. Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15. siječnja 1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava).

Kako se sve to odrazilo na BiH i Tuđmanovo ‘dijeljenje’? Vodstvo (Bošnjaka) Muslimana u BiH nije 1991. vodilo računa o tomu što znače vojni i politički planovi Srbije o novoj granici na zapadu (Virovitica – Karlovac – Karlobag), odnosno raspad avnojske države. Vjerovali su da će ih u slučaju napada Srba braniti JNA. A vrh JNA je već bio odlučio da bez Jugoslavije ne će biti nikakve države BiH. (V. Kadijević, Moje viđenje raspada, Beograd, 1993., str. 146). (Bošnjačko)-muslimansko vodstvo nije vjerovalo da će Srbija napasti BiH jer su u tajnim pregovorima dali riječ S. Miloševiću da će ostati s njim u trećoj Jugoslaviji. (Na taj bi način Bošnjaci Muslimani, ‘od Novoga Pazara pa sve do Zagreba’ ostali u istoj državi. Zbog toga se A. Izetbegović na međunarodnoj sceni zauzimao za to da se ne prizna hrvatska država. (Istina o BiH, dokumenti 1991.-1995. Slovo M, Zagreb, 2005., str. 20).

Adil Zulfikarpašić javno svjedoči, da ga je A. Izetbegović uputio u Beograd na tajne pregovore sa S. Miloševićem (12.7.1991), skrivajući to od Hrvata. Srbi i Bošnjaci Muslimani su se tada, kako svjedoči Zulfikarpašić, dogovorili sa Srbima o zajedničkoj državi, a prvi je predsjednik trebao biti Bošnjak Musliman. To je svjedočenje slušao i M. Tripalo koji na to dodaje da su se Hrvati upravo bojali dogovora Bošnjaka Muslimana i Srba na štetu Hrvata, a bojali su se i unitarne BiH u kojoj bi Hrvati bili u podčinjenom položaju. (Okovana Bosna, str. 131). Tripalo je tomu dodao kako je znao da postoje tendencije prema podjeli BiH, ali da do Zulfikarpašićeva svjedočenja nije znao da je tomu bio sklon i A. Izetbegović.

Je li Genscher proturječio Tuđmanovim tezama?

“Kad sam jednom prilikom u Washingtonu stao uvjeravati kako je Bosnu nemoguće podijeliti, jednostavno su mi stavili na stol plan s potpisom našega predsjednika:’ Izvolite, vidite!’ U Lisabonu je stavljen preliminarni potpis na podjelu, onda je stavljen potpis u Ženevi, pa u Sarajevu …”. Tim je svojim riječima A. Zulfikarpašić dodao tvrdnju kako je 13.5.1991. A. Izetbegović, predvodeći delegaciju SDA na susretu s delegacijom Muslimansko-bošnjačke organizacije, rekao “da bi se u nekoj varijanti rješavanja bosansko-hercegovačke krize moglo razmisliti i o mogućnosti da se ‘Srbima dadne srpsko, Hrvatima hrvatsko’ a da ‘nama Muslimanima ostane ono što mi prosperitetno možemo kontrolirati.” (Okovana Bosna, str. 79).

To je, dio stvarnosti iz koje je Tuđman otišao u Njemačku (‘dijeliti’ BiH). Što bi Tuđmanov posjet SR Njemačkoj u srpnju 1991. mogao značiti, ‘hoće li samo razbuktati nove sukobe u Jugoslaviji’? “Konačno je odlučeno da se prihvati nova realnost u raspadajućoj Federaciji (SFRJ, op.a), ali je namjerno organiziran najniži mogući protokolarni nivo ‘tek nešto iznad uredljivog’. Tako prikazuju doček F. Tuđmana u Njemačkoj 1991. Ministarstvo vanjskih poslova u Bonnu ‘inzistiralo je da se izbjegne bilo kakva slutnja priznanja Hrvatske tijekom posjeta.’ Povjesničar piše da je u to vrijeme Njemačka ‘još na točki očuvanja Jugoslavije’. Iznosi da je o tome pisao i u ‘biografiji Budimira Lončara, no ti su dijelovi knjige ionako posve prešućeni od državnih medija, nikad nisu problematizirani.’ (T. Jakovina, Jutarnji, 24.12.2022.).Tko zna na koje ‘državne medije’ povjesničar misli?

Tuđman je, kako citira Martens, zaista i govorio o Bosni i Hercegovini, na tom sastanku. Hrvatski je predsjednik pokušao uvjeriti Genschera da BiH nema budućnost. Prema zapisniku na koji se poziva Martens, Tuđman je rekao: “O Bosni i Hercegovini se mora govoriti, jer su njezine granice definirali komunisti na povijesno i geopolitički apsurdan način…” “Problem BiH mogla je riješiti (samo) Europa. Pritom se treba prisjetiti povijesne podjele Balkana na zapadni i istočnorimski dio ili podjele na katoličku i pravoslavnu sferu”. U zapisniku, kako navodi Martens, nije zabilježeno je li (ili što je) Genscher odgovorio na takve primjedbe. Međutim, drugi dokumenti pokazuju da je Njemačka striktno odbijala podjelu Bosne između Srbije i Hrvatske. Podjela je usvojena u Daytonu 1995. nakon što je posrbljena jugoslavenska vojska osvojila skoro 70% teritorija BiH, od Ravnog (1991.) do Srebrenice (1995). Danas u BiH, kao njezin konstitutivni dio postoji Federacija i Republika Srpska.

Ivan Bekavac

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

POVEZANO

DOKUMENTI: Kako je Alija dijelio BiH