Z. Gavran: Što sve doziva u pamćenje novi napad islamista na jedinu američku bazu u Siriji
Vrijeme:4 min, 24 sec
Američka vojna baza blizu grada Deir ez-Zor na sjeveroistoku Sirije napadnuta je danas, priopćila je Glavna uprava za radio i televiziju Sirije, a prenijele agencije. Ne navode se podatci o žrtvama i materijalnoj šteti, samo se donosi vijest da je na tu bazu ispaljeno nekoliko projektila te da su nakon toga podignuti u zrak iznad napadnute oblasti američki borbeni helikopteri. Baza se nalazi blizu naftnog polja, crpilišta nafte al-Omar. Taj događaj nuka nas ‘odmotati film’ unatrag i najsažetije rekapitulirati odnose u Siriji i prema Siriji tijekom posljednjih desetak godina.
Od godine 2015. Amerikanci su uspostavili devet vojnih baza na severoistoku Sirije, na područjima u krugu gradova Deir ez-Zor, Raka i al-Hasaka. To je izazivalo prosvjede i negodovanja službene sirijske vlasti u Damasku, koja američku vojnu nazočnost smatra okupacijskom te od SAD-a već dugo, ali bezuspješno zahtijeva da s ozemlja Sirije povuku i svoje preostale vojne snage. One jesu posljednjih godina znatno smanjenje, a čini se da su se zadržale samo još u toj bazi.
Zapadne države, među kojima i Hrvatska, prije deset godina zanijekale su daljnji legitimitet Asadovoj vlasti u Damasku na sastanku zemalja nazvanih “Prijatelji sirijskog naroda”. Dogodilo se je to 12. prosinca 2012. u Marakešu. Tada i poslije mnoge su zapadne zemlje zasebno priznavale “Sirijsku demokratsku opoziciju” kao legitimnog predstavnika naroda Sirije. Ipak, mnoge druge zapadne zemlje nisu se previše “zaletjele”: prvo su pristale pridružiti se predloženoj skupnoj izjavi u Marakešu, ali zatim nisu učinile druge potrebne formalne korake koji bi doveli do definitivnog i nedvojbenog odricanja Bašaru al Asadu legitimiteta sirijskog predsjednika odnosno njegove vlasti ni do daljnjeg priznavanja legitimiteta snagama koje su se borile protiv njega kao predsjednika i njegove vlade i vladavine.
U ime Hrvatske na skupu u Marakešu sudjelovao je potpredsjednik hrvatske vlade, kojoj je na čelu bio Zoran Milanović, Neven Mimica; ministrica vanjskih poslova bila je tada Vesna Pusić. Mimica se pridružio ostalim potpisnicima izjave. No poslije u službenim stajalištima hrvatskog MVEP-a nije nikada potvrđeno da je marakeška izjava značila ujedno i definitivnu promjenu priznavanja legitimne vlasti iz Sirije, tako da je u tom pogledu hrvatsko stajalište ostalo dvojbeno i nerazjašnjeno.
U Siriji je INA prije građanskog i zamjenskog rata koji je započeo na proljeće 2013. Asadovim pokušajem slamanja pobune u nekim dijelovima zemlje, sa žarištem u Alepu, imala u koncesiji naftna polja koja su bila vrlo unosna. Kako se rat rasplamsavao, komunikacije se prekidale, plaćanja kasnila ili izostajala, a politički se odnosi pogoršavali, INA se se iz Sirije jednostrano povukla. Po ocjeni mnogih – na svoju štetu, zato što će teško dokazati da je povlačenje učinila sukladno potpisanim ugovorima, pa nije izgledno da bi mogla tražiti nadoknadu zbog izostale zarade ili ta ista polja opet povratiti u svoj posjed.
Sve skupa zakompliciralo se je tijekom sljedećih godina, kada je iz sirijske “demokratske opozicije” izrasla teroristička organizacija nazvana ISIS, ISIL, Daesh odnosno “Islamska država” – protiv koje su se po logici stvari morali postaviti i Hrvatska i druge zapadne i brojne ostale zemlje. A time su ostale bez alternative Asadu. Što je bilo još gore, oružje i oprema kojom su zapadne sile obilato pomagale “demokratsku” opoziciju Asadu dopsjeli su u ruke islamističkih borbenih postrojba i terorističkih skupina i frakcija.
Sirijske demokratske snage (SDF) suprotnost su onomu što se nazivalo “sirijskom demokratskom opozicijom”, a koja se prometnula u islamističku terorističku organizaciju, koja je čak bila proglasila i “kalifat” – islamsku državu koja je planirala osvojiti golema područja Bliskog istoka, Azije i male Azije (Turske), dijelove Afrike te dijelove jugoistočne Europe, među kojima i neka područja Hrvatske odnosno u neposrednoj blizini Hrvatske.
SDF je uglavnom pod kontrolom Kurda. To je političko-vojna organizacije koju podupire Washington, a dala je velik doprinos u zaustavljanju širenja vlasti “Islamske države” na čitavu Siriju i na sjeverne dijelove Iraka. Turska je, s druge strane, potiho i potajno podupirala Islamsku državu, u najmanju ruku tako što je omogućivala tranzit islamističkih dragovoljaca iz raznih trećih država i logističku opskrbu tih snaga preko teritorija Turske.
S druge strane, iako na Asadovoj strani, ključan doprinos slamanju “Islamske države”, dala je Rusija svojom vojnom intervencijom na poziv sirijskog predsjednika Asada i u koordinaciji sa snagama pod njegovim zapovjedništvom.
Vlada Bašara el Asada smatra da su američke snage na sjeveroistoku Sirije raspoređene nezakonite, bez dozvole legalne vlasti u Damasku, dakle da krše sirijski suverenitet, i opetovano zahtijeva da odu, ali ne poduzima ništa da ih silom otjera. No ostatci američkih snaga u toj jedinoj bazi u kojoj su ostale nisu ondje samo iz vojno-strateških razloga, niti samo zato da bi podupirale autonomne kurdske snage, protiv kojih se angažirala Turska, nego i da bi štitile interese određenih (zapadnih) naftnih kompanija koje u tom dijelu Sirije crpe i odatle izvoze naftu.
A Erdoganove su oružane snage, izvršivši invaziju na sjeverne dijelove Sirije, u ‘enklavi’ u sjeverozapadnoj Siriji na širem području grada Alepa (u koju se slilo mnoštvo islamista s obiteljima i gdje je na malom prostoru zbijeno više od tri milijuna ljudi) organizirala i “dragovoljačke” oružane postrojbe sastavljene od dotadašnjih islamista i džihadista s ciljem da ih upotrijebi u (osvetničkoj) borbi protiv hrabrih kurdskih postrojbi, poznatih pod nazivom “pešemerge”, a u kojima su u znatnoj mjeri angažirane i žene-dragovoljke.
Povezani sadržaj:
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
