Okupljeni u HNK dugim pljeskom ispratili Massima na posljednji počinak: ‘Volimo te frende i ne brini, čuvat’ ćemo tvoje cure’

Instrumentalnom izvedbom pjesme Stranac danas nešto iza 11 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu započela je komemoracija za velikog umjetnika i cijenjenog glazbenika Massima Savića koji je ovaj svijet napustio prije točno tjedan dana nakon kratke i teške bolesti. Na komemoraciju su stigli Massimovi brojni prijatelji, kolege i štovatelji među kojima su i Zoran Predin, Vladimir Kočiš Zec, Husein Hasanefendić Hus, Mladen Max Juričić, Sanja Doležal, Tatjana Jurić, Alka Vuica, Vlatka Pokos, Ivana Vrdoljak Vanna, Marko Tolja, članice grupe Meritas… Od Massima se oprostila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek Posebno ganute bile su Massimova supruga Eni i kći Mirna koje nisu mogle suspregnuti emocije u gledalištu. Komemoraciju su uvodnom pjesmom otvorili Elvis Stanić, Henry Radanović i Ivo Popeskić, a potom je uslijedila i izbedba pjesme ‘Da mogu’ u istom sastavu.  Okupljenima se prvi obratio violinist Bruno Urlić.

“Pozdravljam sve vas koji ste se došli nakloniti jednoj veličanstvenoj karijeri i životu dostojnom divljenja.  Prvo bih želio u ime banda i u svoje osobno izraziti sućut obitelji, posebno Enici i Mirni, a onda i prijateljima, kolegama i svim ljudima koje je Max dotaknuo svojim glasom, dobrotom, emocijom, toplinom i svojom energijom. S obzirom na to koliko nas je tu, ne bih rekao da se radi samo o obitelji i prijateljima već i o povećem broju ljudi koji su ga doživljavali kao svog i koje je „DODIRNUO SLUČAJNO“ ili namjerno svojim čarobnim talentom. Prije nego što kažem još nekoliko riječi, molio bih Vas da se u minuti šutnje koja je pred nama Vi koji ste ga poznavali prisjetite barem jedne sekvence koju ste proživjeli s njim, a Vi koji Maksa niste osobno poznavali, Vas molim da se prisjetite nekog trena koji ste proživjeli i zapamtili uz njegovu glazbu. Na taj način ćemo u ovoj dvorani spakirati još jedan važan kofer pun iskrene ljubavi, empatije i duha koji će ga zauvijek pratiti na njegovim daljnjim putovanjima”, kazao je Urlić pa potom zamolio sve okupljene da minutom šutnje odaju počast Massimu.

Potom se prisjetio uspomena koje je stvorio uz prerano preminulog glazbenika. “Maks je iz nas izvlačio ono najbolje, nikada se nije zadovoljavao prosjekom, uvijek je pomicao granice. Takav strog prema sebi i nama je davao primjer kakvi trebamo biti i kako se trebamo odnositi prema poslu kojim se bavimo. Za njega nije postojao nebitan koncert. Prije svakog nastupa bio je jednako pod tremom i jednako bi se znojio i drhtao, bilo da je to neki event, festival, malo kazalište, ili koncert pred 5,10,ili 15 tisuća ljudi.  Tako smo se uz tebe Maks i mi ponašali. Od trena kada Boris i Sale zakažu svirku, Zlaja nas preveze na mjesto događaja, Robi složi pozornicu i Smokva nam osigura zvuk, nas šest: Popov, Marko, Goja, Sveto, Pešut i moja malenkost trudili smo se biti dostojni tebe i publike zbog koje smo bili na toj pozornici. Tek kad bi sve bilo gotovo, našli bismo se u tvojoj sobi(jer je bila najveća), opustili se i zavladao bi spokoj. Nikada se nisi ustručavao pohvaliti nas pred drugima i nasamo, a kada bi ti nešto smetalo, obavio bi to diskretno, gospodski u četiri oka ili svojim klasičnim „after midnight“ pozivom  i već bi sljedeći put sve bilo puno bolje. Pripala mi je čast oprostiti se od tebe u ime svih tvojih kreativaca: tonaca, producenata, tekstopisaca, kompozitora, aranžera, bivših članova benda i asistenata: Luka, Kiki, Lazo, Križan, Špada, Vrba, Delač, First, Zveki, Martina, Marijana, Štef, pa tvoji majstori za „VJEŠTINU“ Henry, Ivo i Elvis, pa ljudi s kojima si možda bio i najbliži: Romac, Sale i tvoj Pipo koji ti već vjerojatno štima gitaru za neku vašu sljedeću svirku. Od svih nas napravio si bolje ljude i na tome ti se ne možemo dovoljno zahvaliti. Dao si nam svima puno, a ipak smo te htjeli više, valjda je to tako u ljudskoj prirodi.  „Nećeš ti dalje sam, već ćemo sami dalje mi“…kaže jedan pisac.   Falit ćeš nam jer znamo koliko ti se još sjajnih ideja i planova vrzmalo po glavi i samo su čekali da se malo oporaviš od ARENE. Falit ćeš nam jer si bio jedan od nas, jer si nas učinio za nijansu posebnijima, za broj većima i za koplje boljima. Nisi mario za medije i slavu, bio ti je dovoljan tvoj „MALI KRUG VELIKIH LJUDI“, a za ostale si bio pomalo tajanstveni „STRANAC U NOĆI“ koji im je donosio taj „SJAJ U TAMI“, tako prijeko potreban zadnjih godina koje su nam svima pomalo izmakle tlo pod nogama. Takav inteligentan i magičan, uvijek bi sve skužio „IZ JEDNOG, ili najviše dva POGLEDA“. I zato „NEKA TI PLOVE BRODOVI“ dragi moj Makso…”, tim je riječima svoj govor završio Urlić.

Nakon govora Massimo bend izveo je pjesme ‘Iz jednog pogleda’ i ‘Sjaj u tami’. Na pozornici je cijelo vrijeme bio i stolac za Massima na kojem je umjesto glazbenika ovog puta stajala bijela ruža. Bio je to jedan od najemotivnijih detalja komemoracije.

Govor su potom održali glazbenici Aljoša Šerić i Ivan Dečak. Šerić se prisjetio druženja s Massimom i nezaobilaznih telefonskih razgovora u sitne noćne sate.  “Sjećam se jednog rođendanskog tuluma, Ivanovog u Katranu, kad je netko pustio “Sjaj u tami”, a mi smo se derali neuspješno pokušavajući otpjevati one visoke dionice koje je on s takvom lakoćom pjevao u falsetu, bio je s nama i smijao nam se kako se samo prijatelji mogu smijati svojima bez straha od osude, bio je sretan i mi smo bili sretni.   Nedostajat će mi oni famozni “Maxovi telefonski pozivi” u sitne sate, kad bi nadugo i natenane znali razglabati o smislu besmisla, pjesmama, stihovima, autorima, izvođačima koje je volio i onima koje baš i nije. Bilo je i takvih, o njima on ne bi nikada pričao u javnosti jer je bio gospodin, uglađen, savršenih manira, lako bi ga zamijenili za pripadnika engleske aristokracije, ali, naravno, s puno više duše. Ti pozivi su bili nešto kao inicijacija u viši dom hrvatske glazbene scene, Bono je pisao pisma mlađim izvođačima za koje je mislio da zaslužuju, mi smo imali Maxove pozive, ultimativna čast.   Prilikom tih razgovora često bi me upitao što ja mislim o nekom njegovom sljedećem koraku, o pjesmi koju treba snimiti, koncertu, glazbenom smjeru, mene beznačajnog. Ali takav je Max bio, tko god da je s njim pričao učinio bi da se osjeća ravnopravno, makar nismo bili ravnopravni, ni najmanje. Nije trebao nikoga ništa pitati, imao je bezgrešan glazbeni ukus i instinkt, sve odluke koje je donosio vezano uz glazbu su bile ispravne, čak i onda kad bih posumnjao u njihovu ispravnost vrijeme bi me demantiralo. U mnogočemu sam dijelio njegovu životnu filozofiju, slagao se s njime, osim u jednoj stvari. Naime, za jednog druženja kod Chagija dotakli smo se opet smisla besmisla kad je rekao da ne vjeruje u ono “poslije”, da nema života poslije života, kasnije sam u jednom intervjuu pročitao kako je na samo sebi svojstven način, lijepo i elegantno, sročio: Ljudi su konačna bića ograničenog trajanja.   Vjerujem, odnosno biram vjerovati da nismo i da ćemo se jednom opet sresti, možda na nekoj drugoj zvijezdi, i zbog toga ovo danas nije zbogom, već je jedno obično i usputno: “Bok Max, vidimo se!” , kazao je Šerić.

Emotivnim riječima od Massima se oprostio i Ivan Dečak koji se prisjetio koliko mu je Massimo pomogao na početku karijere.  Massima je nazvao ‘istinskim frendom i glazbenim suputnikom’. “Kraj 90-tih je.Tek sam bio doselio u Zagreb. Kiša je padala, a ja sam stajao bez kišobrana na uglu neke ulice na Trešnjevci. Ispred mene zaustavlja se automobil, otvaraju se vrata… U njemu sjedi Massimo Savić i Kaže:upadaj mali. Bio sam klinac s tek objavljnim prvim albumom, a on regionalna zvijezda! Tad mi je prvi puta otvorio vrata i pružio ruku, koju ce mi narednih godina još toliko puta nesebično pružiti Massimo će s vremenom za mene postati Max, istinski frend i glazbeni suputnik. Dopustit će mi da mu se približim, upoznat će me sa svojom obitelji. Doći će na moj rođendanski tulum, poklonit će mi svoju odjeću, sa istinskom pažnjom i znatiželjom preslušavati moje demo pjesme, a neke od njih, na moju veliku čast, i otpjevati ispred mene u studiju, prije nego ih i svi vi čujete. Zvati ćemo jedan drugoga na telefon u bilo koje doba dana ili noći i razgovarat ćemo duuugo, ne samo o glazbi, pjesmama i koncertima… Razgovarat ćemo o obitelji, sportu, modi, o moru, ali onda opet o glazbi, pjesmama i koncertima. Svaki naš razgovor ti bi završio sa: VOLIM TE MUKICA A koliko god dugi bili, zapravo bi svaki puta proletjeli. Otišao si frende u treptaju oka, a još smo si toliko toga trebali reći. VOLIM TE MUKICA!!!!!”, ganut je bio Ivan Dečak koji je posljednjih godina bio jedan od Massimovih najbližih suradnika.

Nakon govora članovi Massimovog benda uz Igora Geržinu izveli su ‘Mali krug velikih ljudi’, a potom i pjesmu ‘Neka ti plove brodovi’ dok su se na video zidu u pozadini izmjenjivale fotografije iz privatnog života glazbenika.  Posljednji se okupljenima obratio  Boris Horvat, direktor Massimove diskografske kuće Aquarius records. “U proteklih prokleto tužnih sedam dana, pročitao sam / pročitali ste, nebrojeno prekrasnih misli, tužnih crtica, ozbiljnih tekstova o Massimu, o karijeri, glasu, umijeću sviranja gitare, o glazbeniku! Gomila je to riječi koje poredane imaju neki smisao, pričaju neku priču. Sasvim ću sigurno u ovom tekstu posuditi neke od tih, tuđih riječi i pokušati ispričati svoju priču o Maxu, pokušati ispričati priču za koju me Eni zamolila da ispričam, kako je rekla: „tvoj bi prijatelj htio da to budeš ti“. No neću moći ispričati onako kako bi on to znao, kako bi on to mogao – Max nije riječi posuđivao, nije ih samo izgovarao – one je riječi dijelio i oplemenjivao i kada bi došle do nas bile su potpuno drugačije no što bi to bilo tko od nas, običnih izgovarao. Bezbroj, doslovno bezbroj onih koji su napisali te iste riječi u bespuću ovovremenskih načina komuniciranja poznavali se ga kroz pjesme, kroz tu nevjerojatno prenošenu emociju u riječi, jer na kraju ili početku to su samo riječi”, kazao je Horvat pa potom nastavio:  “No kada su izašle iz tog nevjerojatnog čovjeka, udarale su potpuno drugačije, na način svojstven samo i jedino Massimu. Imao sam nekim čudom dobivenu privilegiju da te riječi slušam više od dvadeset godina i ono što sam shvatio tek sada, sada kada je otišao, jest da sam te izgovorene riječi od njega prihvaćao kao uobičajene, jednostavno nisam razumio što mi je poklanjao svakim razgovorom – slušati Maxa u našim običnim, profanim razgovorima bilo je gotovo isto kao slušati njegove pjesme, način kojim je izgovarao potpuno obične i svakodnevno korištene riječi – one to više nisu bile. Vokabular je ponekad bio kao iz starih filmova, nekako gospodski, možda bi baš to bio najtočniji opis. Nebrojeno puta smo se posvadili, burno, možda čak i grubo – izgovorili ružne riječi – no i tada te riječi od njega bile su njegove, izgovorene emocijom koju je prenosio pjesmama. I nisu te mogle pogoditi, jer bile su od njega, od Maxa – pa koga može uvrijediti pjesma? Pa slijedi najluđe od svega – isprika. Isprika kakvu je samo Max mogao izreći, pokopati se riječima i istinski mi pokazati kako mu je baš žao. Nisam to naučio od tebe frende, ispričati se kako treba, to znaju samo najbolji. Dobio sam ovaj zadatak, pričati na tvom ispraćaju, zadatak koji nikako nisam želio, kojeg sam se istinski bojao sve od one srijede ujutro u Kinoteci, srijede koja je bila samo dvadesetak dana prije toliko željenog susreta s glazbom u najvećoj životnoj areni, srijede kada si nam rekao – „nisam dobro“. Viđao sam te pun o puno ranije no što smo počeli surađivati, dok si se „smucao“ hodnicima radija 101 još tamo kasnih osamdesetih sa svojim ondašnjim frendovima. Bio si već tada „institucija“, Dorian Gray je imao kultni status a band se tek raspao – pa kako je to moguće? Prošlo je x godina od tih prvih, vrlo površnih susreta do onih dana na Trešnjevci u skromnom uredu Aquariusa, kada je krenula – kažu oni ozbiljni recenzenti tvoje karijere – treća faza Massima. Eponimni album sniman na Koločepu – u samo nekima poznatim suludim uvjetima – pa onda „kvantni skok“ (opet riječi koje izgovorene od Maxa gube fizički i imaju metafizički smisao) – kvantni skok s albumom Vještina. U nekom od nebrojenih razgovora s ekipom koja je stvarala taj album, s Popeskićem, Šajetom – shvatili smo da oduzimanje riječi „tajna“ nevjerojatnoj Gibinoj pjesmi – u potpunosti ocrtava Massima. Vještina je postala sinonim, kada bi itko od nas običnih izrekao tu riječ – to je Massimo. Uslijedio je album Sunce se ponovo rađa – Aljošine Tri slike, minijatura koja zatvara album, minijatura za tebe Mirna od tvog voljenog tate, Indija – Indija za koju si Eni tako savršeno izabrala hrvatske riječi za svoga Maxa „a kad sklopim oči k’o anđeo će doći“. Birajući kome bi povjerili neki dio posla, znao si reći: „pa Gonzo će spot, Duda će likovno oblikovanje, Tomica, Walter ili Sanja i Mario će fotke – pa to je sve naša obitelj“. U posljednjih desetak godina ta je neslužbena obitelj malo pomalo rasla; Peggy i još jedan Massimov „kvantni skok“ – na padinama Medvednice dogodila se „Iz jednog pogleda“, još jedno prijateljstvo zvukova, i jedinstven „Krug u žitu“, ultimativne „Suze nam stale na put“. Vječno prijateljstvo s Nenom odjekuje sada proročanski; „Zar više nema nas“… Pa povratak u zagrebačku ravnicu – Dečak ti je podario riječi, Jura i Pavle upakirali i uzlazna putanja se nastavlja; „Nama se nikud ne žuri“ i, mislim da nema primjerenije riječi – „kultni“ – Mali krug velikih ljudi. Dijelio nas je samo jedan jedini broj u datumu rođenja, tvoj 06.06. moj dan ranije – možda smo se bas zbog toga uvijek lako mirili i grlili – da, volio se Max zagrliti s frendovima, onako nekako muški, s tapšanjem, onako gospodski a intimno. Izuzetno je cijenio suradnike i znao pokazati i zahvalnost i poštovanje – do te mjere da neki nisu s njim mogli preći na „ti“ – Lana, Mirta, Sanja, Anđelko – Ivana, Marijana, Vlatka – „tvoj“ Saša – izveli smo Maxa bezbroj puta na binu, poželjeli mu svaki puta da uživa – ovo danas nam je posljednji izlaz za Maxa, sve ste i opet obavili savršeno, znate koliko bi bio ponosan na vas! U nedjelju, šestog studenog ove godine, u rano jutro nakon ostvarenog sna, nakon herojski otpjevane dvadeset i četiri pjesme u prepunoj zagrebačkoj areni stigla je poruka; „Sinoć sam s mnogima ostvario neraskidive veze“ … da Maxo, ta Arena, taj Zamisli, to je bio tvoj Black Star, povezao si se s mnogima i otplovio … ostavio si nas nespremne i beskrajno tužne no ponosne što si s nama dijelio riječi onako kako si samo Ti znao. Volimo te frende i ne brini, čuvat’ ćemo tvoje cure”, kazao je Horvat dok je jedva susprezao suze.

Komemoracija je završena izvedbom pjesme ‘Krug u žitu’ koju su izveli Massimov bend, Peggy i Igor Geržina, a na kraju je objavljena i snimka posljednjeg Massimovog koncerta u Areni tijekom koje su se svi okupljeni ustali i pljeskom ispratili Massima na posljednji počinak.

Massimo je preminuo 23. prosinca, samo mjesec i pol nakon što je u Areni Zagreb održao koncert za koji je rekao da mu je koncert života. Tu večer na pozornici su mu se pridružili njegovi kolege i prijatelji s kojima je stvorio svoj mali krug velikih ljudi i zajedno s njima stvorio je glazbenu čaroliju te večeri na svom posljednjem koncertu. Posljednji ispraćaj održat će se u utorak 3. siječnja u 11 sati na Gradskom groblju u Zadru. I posljednji ispraćaj će, baš kao i komemoracija, biti otvoren za sve koji žele još jednu priliku da se po posljednji put oproste od Massima.

Mia Buva, Vecernji.hr/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo