Razgovor s novinarom i publicistom Josipom Jovićem

S novinarom i publicistom Josipom Jovićem razgovarali smo o političkoj, demografskoj i društvenoj situaciji u Hrvatskoj, o ratu u Ukrajini, velikosrpskim apetitima prema okolnim zemljama te o uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije.

Dojma smo da je hrvatska politička scena posljednjih godinu i više dana postala mjesto najprizemnijih obračuna i vrlo niske razine političke komunikacije, a sada se za tu svrhu koristi i ukrajinska tragedija. Kakav je Vaš dojam?

Vodeći ljudi ove države u stanju su i najvažnija pitanja nacije utopiti u moru svojih taština i dišpeta. Iz puke taštine Milanović je osporio namjeru Vlade o obučavanju ukrajinskih vojnika, jer se njega ništa nije pitalo. Pošteno govoreći, moralo ga se pitati, a nije se ni pokušalo doći do suglasja. Opet zbog taštine, ovaj put s one druge strane. Kad je jedan za rješenje A, onaj drugi je sigurno za rješenje B i obrnuto. Razina komunikacije je zaista niska, gotovo kavanska i uličarska, kao da se događa nadmetanje tko će koga više i jače uvrijediti.

Ne bi nas začudilo da dođe i do fizičkog obračuna, ako se kojim slučajem nađu u blizini. Sigurno je također kako odnosi u državnom vrhu imaju negativan odraz na međunarodni ugled Hrvatske. Odgovornost prema biračima nalaže suradnju, a ne svađu i to pod svaku cijenu. Ali cijela situacija nameće i promjenu Ustava kojom bi se jasnije definirala uloga predsjednika države naspram Vlade. A i inače je, taj temeljni zakon ili, kako bi rekli Nijemci, grundgezetz radi niza drugih razloga zreo ra reformu.

Kad smo već spomenuli Ukrajinu, kako gleda na dosadašnji tijek rata? Očekuju li nas možda i godine rata?

Kraj se još uvijek ne vidi. Rusiji je nakon svega nemoguće odustati od okupiranih područja, a Ukrajini je također nemoguće odreći se tih područja. Bilo bi to i na jednoj i na drugoj strani doživljeno kao poraz, poraz prvenstveno onih koji vode ove dvije zaraćene strane. Do rješenja bi moglo doći promjenom vlasti ili u Ukrajini ili u Rusiji ili na obje strane ili možda radikalnom promjenom smjera američke politike. Vidite, postoje razne geopolitičke analize koje upućuju na to kako SAD i Zapad općenito nisu zbog guranja NATO pakta na ruske granice sasvim nevini. Ali ničim, apsolutno se ničim ne može opravdati pa niti razumjeti ta Putinova specijalna vojna operacija koja se pretvorila u generalnu operaciju uništenja jedne zemlje i ljudi.

Kad bi u konačnici i pobijedio, bila bi to Putinova Pirova pobjeda. U toj svojoj pustolovini nije uspio ni u čemu što je možda namjeravao. Nije razjedinio nego ujedinio Zapad, nije uvjerio Ukrajince kako su oni zapravo Rusi, nego je podigao njihovu nacionalnu samosvijest, nije afirmirao svoju državu kao važnog svjetskog aktera, nego ju je izolirao i osramotio, nije uspio ucijeniti Europu energentima, nego je europske zemlje natjerao potražiti alternativne izvore energije, itd.

Velikosrpski apetiti

Zanimljivo je da su posljednjih mjeseci verbalno narasli i srbijanski apetiti pa se prijeti denaficikacijom Balkana, a srpski geopolitičar Milomir Stepić najavljuje povratak Kosova i tzv. RSK uz pomoć Rusa. Kako gledate na to?

Ti apetiti su, dakako, i dalje prisutni i lako uočljivi i prema Kosovu i prema Crnoj Gori i prema Hrvatskoj i prema BiH. Što se tiče Hrvatske i Kosova, to su puste iluzije, čega su valjda i oni svjesni, što se ne može reći kad su u pitanju BiH, odnosno Republika Srpska u njoj te Crna Gora, jer je stanje u tim državama kaotično, nesigurno. Srbija je svakako polagala nade u Rusiju. Primjetne u i analogije na crti ruski svijet-srpski svet denacifikacija Ukrajine-denacifikacija Balkana. Sotonizacija nekoga je redovito uvod u njegovo dehumaniziranje i onda uništavanje. Rusija je, međutim, Srbiji mogla više pomoći prije nego što je napala Ukrajinu, dok još mogla biti respektabilan čimbenik međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa. Nezamislivo mi je kako bi se sada nakon svega ona mogla uplesti i u balkanske konflikte. A pojačan je i oprez Zapada

Bilo bi nepravedno reći da se u Hrvatskoj ne događa ništa dobro. Realizirani su određeni projekti kao što je LNG na Krku, Pelješki most, a nadamo se i kupnja borbenih zrakoplova. Situacija je gospodarski teška, no održavamo se iznad površine. Međutim, i dalje ostaje problem iseljavanja i loše demografske slike. Nedavno je i predsjednik Vlade upozorio na to da demografija ostaje strateški problem. Koliko je ovaj problem specifično hrvatski, a koliko dio globalnih zapadnih trendova?

Sve što ste nabrojili zaslužuje pohvale i ispunjava nas zadovoljstvom. Mogli bismo tome dodati i izgrađene autoceste, proširenje tunela kroz Učku i riječke luke. Ulazak u tzv. shengenski prostor ili uvođenje eura može se smatrati uspjehom, iako je to nešto spram čega postoje stanovite rezerve. Izostala je u svezi ovog bilo kakva javna pa i stručna rasprava. Efekti će se tek vidjeti. Ali smo tu gdje jesmo. O nekom gospodarskom napretku ne možemo govoriti dokle god nam se povećava vanjskotrgovinski deficit robne razmjene i čak deficit u razmjeni poljoprivrednih proizvoda, dokle je kupovna moć stanovništva pri dnu EU-a.

Rasprodaja nacionalnih resursa i strateških kompanija traje dvadeset i više godina i nastavlja se jednakom tempom. Sad su nakon banaka, telekomunikacija, farmaceutske industrije, obale, agroindustrijskog kompleksa, nafte itd., na redu zemljišta, šume, vode, možda elektroprivreda. I to je ono što zabrinjava. Naravno, na vrhu ledenog brijega je gubitak stanovništva, bilo putem mehaničkog odljeva bilo putem negativnog prirodnog prirasta. Proces je dijelom globalni, ali i naglašeno specifično naš, a razloge bi trebalo tražiti u niskom životnom standardu, u klijentelističko-koruptivnom načinu vladanja, pa čak i u tradiciji odlaženja trbuhom za kruhom. Ne vide se neke mjere koje bi sve to mogle zaustaviti, odnosno politike koje bi postupno otklanjale navedene uzroke. I nije točno da se to događa svim zemljama koje su bile u našoj tranzicijskoj poziciji i koje su ušle u EU. Taj trend napuštanja zemlje zaustavljen je, koliko mi je poznato, u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Sloveniji, Slovačkoj.

Kao da opet Hrvatska postaje antemurale

Hrvatska i u pogledu doseljavanja strane radne snage postaje dio zapadnih trendova. Ipak, vidimo i na primjeru Švedske i na primjeru Francuske (divljanja nakon utakmice s Marokom) i drugih zemalja da veliki dio strana odbija integraciju. Kako gledate na ove procese?

Alain Finkielkraut, poznati i nama omiljeni francuski filozof koji je branio našu poziciju u vrijeme rata, konstatirao je kako postoje cijeli dijelovi Pariza koji više nisu Francuska, u koje Francuzi ne smiju niti doći. U Londonu su Englezi manjina. Čak je i Angela Merkel, u svom očaju, nakon politike otvorenih vrata, morala konstatirati kako je multikulturalizam mrtav. Taj svijet, budimo jasni, koji dolazi iz muslimanskih zemalja ne prihvaća integraciju pa čak ni toleranciju. Da, i mi postajemo polako dijelom tih trendova. Za sada nas spašava niži životni standard i slabije mogućnosti zapošljavanja ili socijalnog zbrinjavanja. Ali to će se mijenjati, Hrvatska je, izvan većih gradova, pusta zemlja, privlačna po mnogo čemu, marljivi smo i podatni u izgradnji, primjerice, džamija, dio smo EU pa zašto ne bi došli. Kao da opet Hrvatska postaje antemurale.

Mnoge ideologije današnjice – od genderizma preko klimatskog fundamentalizma do transhumanizma – ne samo da se nameću kao protivne kršćanstvu (većina ih promiče kulturu smrti), nego i zdravom razumu, mišljenje je mnogih analitičara. Kakvo Vi gledate na procese koje zajednički možemo nazvati kao kulturu smrti?

Ne znam kako u istoj sintagmi idu kultura i smrt. U tom novom svjetskom poretku očito ne bi bilo mjesta za nacije, države, religije pa čak ni za obitelji. Novi svjetski poredak, nazovimo ga tako, mora imati i svoju duhovnu potku u novom moralnom poretku koji se očituje u promicanju rodne ideologije, homoseksualizma, promiskuiteta, pedofilije, pobačaja i sličnih nastranosti s hedonizmom i egoizmom kao ključnim motivima. Nije sve to samo protiv kršćanskih vrijednosti, nego je i protiv vrijednosti sadržanih u skoro svim nama poznatim religijama.

I što je najvažnije, protiv je, kako sami kažete, zdravog razuma, odnosno protiv je ljudske prirode i uopće protiv prirodnog poretka stvari, protiv života kao takvog. I zato ne može uspjeti. Kako možete ukinuti obitelj u kojoj se rađaju i odgajaju djeca, kako vjeru u onostrano, kako ljubav prema domovini kad vidite koliko se navijači širom svijeta raduju i tuguju nad rezultatima svojih nogometnih momčadi? Taj transhumanizam uspijeva donekle u dijelu zapadne hemisfere, ali se otpori i osviještenja javljaju i u Americi i na istoku Europe, a da i ne govorimo kako su ta shvaćanja strana Japanu, Indiji, Kini, Rusiji, cijelom muslimanskom svijetu.

Dvije su godine do izbora, no već se sada rade određene projekcije. Iako je HDZ i dalje stabilan u anketama, dio analitičara upozorava na to da bi za dvije godine mogla pobijediti crveno-zelena koalicija. U situaciji dok je desno-konzervativna opcija fragmentirana, a često i neozbiljna, je li ovo realna opasnost?

Opasnost, kako je vi označavate, posve je realna. Možemo i SDP već sada, prema mnogim anketama, zajedno prelaze HDZ. Tu bi opasnost mogla otkloniti promjena HDZ-ova smjera u pravcu desnice u ili pak konsolidacija fragmentirane desnice. Teško je vjerovati kako će se dogoditi bilo jedno bilo drugo pa je jedina nada u koju se HDZ može pouzdati zadržavanje sadašnjeg izbornog zakon, koji mu daje određene prednosti.

Jedinstvo nacije

Hrvatski nogometaši ponovno su ostvarili fenomenalan rezultat što je doveo do veselja milijuna Hrvata u Hrvatskoj i diljem svijeta. No ne miruju ni one snage kojima smetaju hrvatski uspjesi pa nogometaše zbog slušanja Thompsona nazivaju “malim debilima”. Odakle tolika mržnja prema Hrvatskoj?

Puno vrjednije od športskog rezultata je pokazano jedinstvo nacije. Naravno, svako društvo trpi socijalne, svjetonazorske, regionalne, dobne i koje god razlike i podjele pa i sukobe. To vrijedi čak i za obitelji, a kamoli za državnu zajednicu. Ovdje se radi o jedinstvu u patriotizmu nužnom za samoodržanje. Nogometaši su samo personificirani simboli jednog nacionalnog ideala. Na neki način, cijela ta radosna priča puno odudara od političke svakodnevnice. S jedne, ove nogometne, strane samopouzdanje i ponos i povezanost s narodom, a s druge, one političke, spremnost na podčinjavanje, kompleksi manje vrijednosti i prijezir prema puku.

Kad govorimo o tom pokazanom jednodušnom oduševljenju i radosti, tu svakako ne spada, ne znam koliko, ali ne puno, onih koji su uspjeh dočekali namršteni, pokušavajući ga na sve načine umanjiti, omalovažiti, ismijati i slično. Nema sumnje kao je to samo vanjski izraz odbacivanje same ideje nacionalne, hrvatske države. Jednako oni povraćaju na spomen Tuđmana, branitelja, emigracije, Crkve Hercegovaca, Thompsona i drugih ljudi. Rekao bih, koliko je duboka radost ogromne većine, još je dublja mržnja te neprilagođene manjine. Tajnu te mržnje nije lako odgonetnuti bez dublje sociološko-povijesno-psihološke analize koja bi uključivala i faktor obiteljskog naslijeđa.

Samo jedna pretpostavka. Kroz dugu hrvatsku povijest pod raznim okupacijama i hegemonijama narod se dijelio na običan puk, koji je u Crkvi nalazio svoje utočište i čije su misli, vjerovanja i osjećaje branili i zagovarali nezavisni intelektualci, te, nasuprot puku, upravne strukture oslonjene na strane okupatore. Niti je narod volio njih niti oni narod. I tako je ostalo do danas. Talijanaši su postajali orjunašima, a da ne govorimo o pripadnicima pojedinih nacionalnih manjina, koji su izgubili vezu s propalom državom u kojoj su imali privilegirani položaj.

Razgovarao: Davor Dijanović

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo