Mons. Ratko Perić: Uz posljednju nedjelju došašća: Emanuel = S-nama-Bog

Ove posljednje nedjelje došašća odlomak Matejeva Evanđelja doziva nam u pamet nedokučivo a ostvareno otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, jednu od temeljnih istina naše svete vjere. Dvojica evanđelista, Matej Židov i Luka Antiohljanin, svaki sa svoga gledišta, a u biti isto i k tomu na dopunski način, prikazuju to Božansko otajstvo koje se dogodilo u krilu nazaretske Djevice. Razlikuju se po tome što Luka govori više o navještenju Mariji, a Matej više o obavještenju Josipa.

Evo Matejeva izvješća:

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom (Mt 1,18). […] Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku [Iz 7,14]: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,22-23).

Iako evanđelist navješćuje kako se zbilo Isusovo rođenje, on ovdje prikazuje događaje koji su tomu prethodili. Čak unaprijed otkriva ono što će tek anđeo objaviti Josipu u snu.

Presveto Trojstvo. Ovaj se prikaz nalazi u prvoj knjizi u prvom poglavlju Novoga Zavjeta gdje se u nekoliko riječi naznačuju Osobe Presvetoga Trojstva. Iza svega Otajstvena djela stoji nevidljivi Gospodin (Mt 1,22) Bog, Otac, koji šalje anđela u galilejski grad Nazaret s porukom Djevici Mariji; Sin Božji koji će se utjeloviti i kao novorođenče nazvati Isus (= Spasitelj) te izvršiti zadaću Mesije-Krista-Pomazanika; Duh Sveti čijom će se božanskom ljubavlju začeti čedo koje je od početka Utjelovljenja ujedno Sin Božji, Druga Božanska Osoba. U Otajstvenu činu Utjelovljenja djeluje Presveto Trojstvo: Otac šalje svoga Jedinorođenoga Sina da snagom Duha Svetoga postane čovjekom. Bog se zauzima za čovječanstvo uza suradničko srce Djevičino. Nakon što mu je dano još jedno ime: Emanuel = S-nama-Bog, Gospodin više ne stanuje u nepristupačnim daljinama nebeskim. On prebiva među nama. Ušao je u našu kožu. Uzeo našu ljudsku dušu. Diše našim plućima. Ljubi našim srcem. Pati našim duhom i tijelom. Sve je božansko zadržao i sve ljudsko uzeo – osim grijeha – da grješnike otkupi i sve pobožanstveni kako bismo postali sinovi Božji.

Uz Djevicu Mariju, Matej prikazuje Josipa i to, na prvi pogled, u nejasnu odnosu:

A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice otpusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,19-21). […] Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus (Mt 1,24).

U ovom evanđeoskom tekstu opet susrećemo kao i u prvom dijelu sve tri Osobe Svete Obitelji: Mariju koja je pristala da bude zemaljskom majkom Sina Božjega; Josipa koji će po Božjoj „naredbi“ služiti kao zakonski otac božanskomu Djetetu i kojemu će on nadjenuti ime, te Isusa, s božanskom naravi i ljudskom naravi sjedinjenima u Božanskoj Osobi, koja se utjelovila u Djevici Mariji da spasi narod svoj od grijeha njegovih.

Spomenuti Matejev tekst može se učiniti nerazumljivim, jer u njemu nailazimo na izraze koji se teško daju uskladiti s našim zapadnjačkim ženidbenim nazivljem i običajima.

– Josip je, naime, predstavljen kao Marijin zaručnik i istodobno kao njezin muž.

– Govori se o njihovoj rastavi, iako se nisu ni vjenčali niti žive zajedno.

– Marija je prikazana kao djevica, Josipova zaručnica i ujedno njegova žena, premda je sigurna evanđeoska nauka da je Marija začela isključivo osjenjena silom Svevišnjega, bez udjela muža.

Međutim, ako se protumači židovski ženidbeni postupak, stvari su razumljivije.

Ženidba je u Židova imala tri etape ili stupnja:

Ugovor. Najprije ugovor koji su obično obavljali roditelji, nekada još dok su im djeca bila malena. O tom su ugovoru djeca tek naknadno doznavala. Mogla su na to, u trenutku vjereništva, slobodno pristati ili ne pristati.

Zaruke. Druga je faza zaručništvo. Zaruke su trajale obično godinu dana. Kroz to vrijeme zaručnici su bili priznati pred zakonom kao muž i žena, ali bez ikakvih ženidbenih prava. Živjeli su odvojeno, svatko u svojoj roditeljskoj kući. Međutim, iz tih zaruka proizlazila je obveza međusobne vjernosti. Da bi vjerenici raskinuli zaruke, trebao se povesti pravni postupak pred svjedocima, s otpusnim listom. Marija i Josip nalazili su se u toj drugoj fazi, tj. u zarukama kada se pojavila Marijina i Josipova iznenadna i delikatna kriza, koju je anđeo Gospodnji mirno riješio.

Ženidba. Posljednji stupanj jest ženidba koja sa sobom nosi prava i dužnosti zajedničkoga stanovanja.

Zaustavimo se na promatranju Osoba Svete Obitelji:

Marija: djevica majka – predivna klica pradavna Jišajeva roda, mladica iz loze Davidove, kći Joakima i Ane – življaše u tihoj bezimenosti nazaretskoga gradića sve dok svojom neznatnošću i poniznošću ne privuče pozornost Božanskoga oka i srca. Gospodin Bog, poštujući slobodu svakoga ljudskog stvora, posla anđela Gabriela u Nazaret „na ugovore“ da pita Djevicu Mariju pristaje li biti fizičkom majkom Sinu njegovu. Kako Marija nikada ni u čemu nije Bogu dala negativan odgovor, nego joj životni ideal bijaše ispunjavati volju Božju, pristade na Božju ponudu, iako joj u tome trenutku ne bijaše jasno u što se upustila. Jednostavno povjerova da se radi o veličanstvenu Božjem zahvatu, o kojem najradije razmišljaše u svome srcu. Ne kazujući nikomu ništa, pa ni svomu zaručniku, prepusti Bogu neka on nađe rješenje na svoj božanski način. Marija ostaje Djevicom i prije i poslije začeća, i prije i poslije rođenja Sina Božjega i sina svoga. Bog sve to izvede na čudesan a jednostavan način: Duh Sveti, koji je Gospodin i Životvorac, intervenira živodajnom ljubavlju da se utjelovi Sin Božji u Djevičinu krilu.

Josip: zakonski otac, nazaretski drvodjelja, spominje se kao muž „pravedan“, tj. čovjek koji je bio vjeran Mojsijevu zakonu u svemu. Bog se poslužio Josipom da otajstvo Utjelovljenja uokviri u naravan kontekst „sina Davidova“ pred ljudima i da se pod njegovom brigom odgaja dijete Isus. U Matejevu rodoslovlju kroz 42 generacije uvijek se ocu rađa sin, samo se Josipu ne rađa, nego se od Marije „rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1,16). Gospodin je stavio na kušnju i Josipa, ali mu i pomogao prije nego se dogodila bilo kakva ljudska neprilika. Još dok su živjeli kao zaručnici – ne znamo ni kada ni kako su zaručeni – i to nakon što se Marija vratila iz Judejskoga gorja gdje bijaše provela oko tri mjeseca kod rođakinje Elizabete (Lk 1,56) i ugledala živa njezina Ivana, a prije nego će početi živjeti u zajedničkom domu, na zaručnici se primijetiše znaci materinstva. Josipa uhvati muka nemalena: bijaše svjestan da on osobno nema nikakva udjela u njezinu blagoslovljenu stanju, a ne mogaše vjerovati da bi mu zaručnica Marija bila nevjerna, a pogotovo Bogu nevjerna? Izudaran dramatičnim mislima i osjećajima, smišljaše u sebi kako da je potajice otpusti pred dvojicom svjedoka, i da je ne izvrgne sramoti. Ali kako je ne će izvrgnuti sramoti ako se od nje potajno rastavi, jer ostavlja Mariju kao neudanu s djetetom na čuđenje svega Nazareta i okolice. A ako se dozna da to nije njegovo dijete, mogle bi biti katastrofalne posljedice po nju. Ništa ne bijaše odlučio nego samo u sebi „smišljaše“. Dok je on to „snovao“ (Mt 1,19), Bog zahvati u njegov život, „u snu“, šaljući mu onoga istog anđela da ga izvijesti o onome što se dogodilo s Marijom.

Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu. Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga (Mt 1,20-21).

Josip pristade bez komentara – i inače nema nijedne zapisane riječi sv. Josipa u Evanđeljima – te još jednom potvrdi da je pravednik koji sluša Božji glas. Priredi se skromna svadba nakon koje Josip preuze zakonsko očinstvo koje Gospodin providnosno „naredi“ (Mt 1,24). Kada Djevica bude u visokim mjesecima trudnoće, poći će iz Nazareta u Betlehem s Josipom na popis koji zakaza rimski car August. Rečenica: „I ne upozna je dok ne rodi sina“ (Mt 1,24) isključuje također svaki bračni fizički odnos kako nas i evanđeoski nauk (Mt 1,18.20.23; Lk 1,35) poučava i kršćanska nam tradicija prenosi. Ističe se i Marijino i Josipovo djevičanstvo, koje ih je po Božjemu daru i milosti u službi maloga Isusa resilo i prije i nakon njihova vjenčanja, i prije i nakon Isusova rođenja.

Isus, središnja je Osoba, božanska, u cijelome tekstu. Kao Sin Božji pristaje na Očev naum da se utjelovi. Pri tome savršeno prihvaća putanju ljudskoga bića,  od začeća do preminuća.

– Istobitan s Bogom Ocem i istobitan s čovjekom;

– pokoran volji Očevoj i podložan zakonu;

– poslušan Ocu nebeskomu i majci zemaljskoj,

ukazuje se kao Spasitelj svoga židovskoga naroda i cijeloga čovječanstva.

Iz ovoga evanđeoskog teksta mogli bismo pročitati tri poruke:

Iz Marijina ponašanja: Kada god netko Bogu rekne „da“, i prepusti se u njegove ruke, Bog čini čudo za čudom. Jer čega se god Bog dotakne, sve ima izgled čuda, makar se nama pričinjao „slučaj“ do „slučaja“. A od nas traži pristanak i vjeru i suradničku ruku u djelu. Marija je u tome uzor posluha Božjemu glasu i glasniku, unatoč svoj nejasnoći prigodom Utjelovljenja. U vjeri nas i vodi sinovsko povjerenje u Božje planove i djelovanje.

Iz Josipova ponašanja: Bog nas nerijetko vodi riskantnim rubovima života i smrti. Ispituje našu vjernost, provjerava pouzdanje i očekuje naš razuman i moralan odgovor. Tko se pokaže Bogu vjernim i odanim, on će ga spasiti u svako doba, i u snu i u javi, jer on i kada po našem ljudskom strahu zakasni, opet stigne na vrijeme!

Iz Isusova novoga naziva. Isus Spasitelj ima i novo ime: Emanuel = S-nama-Bog. Matejevo Evanđelje u početku prikazuje kako su Mudraci s Istoka došli u Betlehem pokloniti se novorođenomu kralju, a završava Isusovim slanjem apostola „svim narodima“ uz obećanje da će on, S-nama-Bog, biti doista s nama ljudima, sljedbenicima svojim „u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Hvala mu i slava uvijeke!

Mons. Ratko Perić/Vjera i djela/Hrvatsko nebo