Damir Pešorda: Srce na terenu

Sjećam se nekih drugih vremena kada su izjave nogometaša za medije bile, figurativno rečeno, u povojima. Nekako tada se i rodila metafora ‘ostaviti srce na terenu’. Tadašnji nogometaši nisu bili baš rječiti, jedva boga bi skucali dvije-tri jednostavne rečenice pa su im fraze poput ‘dat ćemo sve od sebe’ ili ‘ostavit ćemo srce na terenu’ bile kao Pupovcu Plenković, to jest suhog zlata vrijedne. U međuvremenu su se nogometaši proljepšali, progovorili svjetske jezike, postali, naški kazano, selebritiji, no i dalje obavezno napominju kako će ostaviti srce na terenu. To im je ostavljanje srca na terenu očito priraslo srcu, pa ću i ja danas progovoriti o hrvatskom nogometnom čudu u smislu te metafore.

Naime, ja držim da – kada je naš nogomet u pitanju – srce na terenu ne ostavljaju samo naši nogometaši nego i tvorci pokliča ”Dabogda sve izgubili!” ili ”Karajte me karirano!”. Kao u svakoj bajci i u bajkovitoj priči oko hrvatskoga nogometa likovi su oštro polarizirani na dobre i loše, a dobro pobjeđuje zlo. Barem zasada. Prvo o mladićima koji ostavljaju srce na terenu i pobjede slave uz Thompsonove pjesme. Način na koji ti mladići pjevaju himnu i drže ruku na srcu na početku utakmice čuva u sebi nešto od one Hrvatske devedesetih, srčane, pobjedničke Hrvatske. Još kada nakon utakmice njihov izbornik Zlatko Dalić izjavi: ”Ma ovo je pobjeda baš za hrvatski narod. Svaka čast dečkima, sjajna utakmica od prve do zadnje minute. Izbacimo najvećeg favorita… ovo je Hrvatska. Ponos, hrabrost, vjera. I Hrvat uvijek uspije.” A kada na to dometne: ”Uživajte, hrvatski branitelji, uživajte, ovo je i za vas.” – onda to već postane regionalni problem. Pa srpski mediji pišu kako Hrvati ne mogu bez provokacije i kako Dalić vrijeđa žrtve rata.

Sada dolazimo do onih drugih, oni koji izgaraju u borbi da Hrvatska ni u čemu ne uspije. Za njih su ovi dani dok traje Svjetsko nogometno prvenstvo u Kat(a)ru bili posebno bolni. Prvo je s dobrim željama naše nogometaše ispratila Vedrana Rudan: ”Jesam li ti sto puta rekla da su nogometaši retardirani, krivonogi, muškoljupci, milijarderi koje ovaj glupi narod gleda jer živimo u poremećenom svijetu? Hrvati i Hrvatice trideset godina u ovom s*anju od zemlje gladuju i kopaju po kontejnerima, a onda kad igraju naši svršavaju kad pobijede ili umiru od tuge kad izgube.” Tako Vedrana Rudan, ista ona Vedrana Rudan koja u Srbiji ushićeno cvrkuće: ”Srbija je moja zemlja. Tamo ne da se osjećam kao doma, nego jesam doma. A nisam Srpkinja.” Što ćeš, tamo je standard veći, fudbaleri nisu krivonogi, narod je pametan i ne kopa po kontejnerima, sve naprosto cvjeta.  

Sitni pisac iz Splita Ivica Ivanišević proba obmanuti sebe i utješiti sebi slične tezom kako je za sve kriva sreća: ”Zlatko Dalić je slučajno postao izbornik i još slučajnije je to i danas. A svi se boje izgovoriti bjelodano – naprosto smo miljenici sreće.” To je pisao poslije utakmice Hrvatske s Japanom, kako li se jadnik osjeća sada nakon hrvatske pobjede nad Brazilom, lako je pretpostaviti. Hrvatska Fortuna nema ljućeg neprijatelja od malog Ivice. Međutim, važan je zapravo početak Ivaniševićeva teksta: ”Tri su temelja na kojima počiva suvremena Hrvatska: branitelji, katolička crkva i nogomet (naravno, reprezentativni, a ne klupski). I s ta tri temelja nema zajebancije.” U nastavku se teksta onda pokušavaju verbalno minirati ta tri temelja. Time je autor, vjerojatno nehotice, priznao da on ima problema s Hrvatskom kao takvom, a u tom kontekstu mu i Dalić smeta jer svojim pobjedama pozitivno utječe na nacionalnu samosvijest. A obnove bratstva i jedinstva uz samosvjesnu Hrvatsku nema.

Nema ovdje prostora ni potrebe da navodim izljeve zlovolje prema hrvatskoj reprezentaciji notornih likova od Aleksandra Stankovića, koji je još pred Svjetsko u Rusiji strastveno agitirao protiv Modrića i reprezentacije u cjelini, do Dežulovića koji se ponosi što ne voli hrvatsku reprezentaciju, Ivica i Rudanica su dovoljni. Naravno, nisu svi iz tog tabora samoprozvanih ”isušivača močvare” tako eksplicitni kao Rudanica i Ivanišević, ima puno više oni koji paze da se ne zamjere narodu dok traje nogometna euforija jer imaju političkih ili nekih drugih ambicija koje iziskuju podršku širokih masa. Ali to ne znače da i oni ne izgaraju u borbi za hrvatski neuspjeh u Kataru. I općenito. Metaforički rečeno: ostavljaju srce na terenu. Ali krišom, skrovito, pod okriljem noći. Kao na Poljudu 2015. Samo što njihova mračna srca ostavljaju trag kukastog križa na terenu.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo