Šiljo: Zašto sam bacio ’šok-bombu’ s idejom o hrvatsko-crnogorskoj federaciji?
Vrijeme:13 min, 31 sec
Šok-bomba bila je nužna zato da bi se ozbiljno počelo razmišljati. Ništa se ne bi dogodilo da se je ostalo na onoj srpsko-jugoslavensko-komunističkoj ili diplomatskoj i ziheraško-oportunističkoj metodi koja je glasila i glasi: ’Ne talasaj!’ – hrvatski rečeno: Ne bibaj, ne uzbibavaj ustajalu baruštinu! Ne mreškaj!, Ne dovodi status quo u pitanje!, Ne predlaži ništa, Ne idi uz dlaku, Ne riskiraj! Ne izlaži se udarcima i nerazumijevanju!… Meni kao autoru koji sam se (iz posve opravdanih razloga) „skrivao“ iza pseudonima „Šiljo“ došla je vis-a-vis svega toga sinoć pred oči iz pamćenja rečenica kojom se Franjo Tuđman, u čijoj sam blizini bio prvih nekoliko godina počevši s 1989., volio poslužiti kada su osporavali neke njegove smjele i rizične zamisli. Rekao bi: „Tko ne riskira, taj ne profitira!“ Ne, ne ću ja osobno profitirati, a nije ni on „profitirao“, osim što je postao velikan, ali i sukrivac za sve što nije ispalo dobro. Naprotiv, već sam izgrđen i napadnut i sumnjičen s raznih strana i iz raznih razloga dok sam tumačio što je to „pjesnik“ (Šiljo), zaboravivši na oprez prema „Balkanu“, zapravo „htio reći“. Neka! Daj Bože samo to da hrvatski narod i u Hrvatskoj i onaj njegov dio u Bosni i Hercegovini i preostali Hrvati u Crnoj Gori i mnogi drugi dobronamjerni ljudi budu od kolumnom isprovocirane rasprave imali naposljetku neke opipljive koristi.
Šok-bombe bacaju se da bi se uznemirilo i ustrašilo protivnike, u ovom slučaju to su bez imalo sumnje velikosrbijanci, suvremeni fašisti, koji u ime faktičnog oblikovanja „Srpskoga svijeta“ odnosno objedinjavanja „Srpskoga kulturnog prostora“ rade u ovoj fazi na političkom posvajanju, okupiranju i ’kooptiranju’ susjedne nam Crne Gore. Šok-bomba bačena je zato da se skrene pozornost na taj opasan i dalekosežan proces, koji može veliku Srbiju dovesti i na naše južne granice. Koji u Boku može dovesti srpsku, a eventualno (’treća sreća’!?) i rusku flotu. Temeljno je pitanje treba li u tom kontekstu Republika Hrvatska išta činiti, i što? Ili je dovoljno da prekriženih ruku i pasivno promatra sve to što se južno i istočno od nje događa? Šok-bomba bačena je dakle i pred lice hrvatske vlade i hrvatske, a i crnogorske političke javnosti, upravo zato da se o toj temi dobro i žurno razmisli, a ne da ju se i dalje nemarno zaobilazi i prešućuje kao da je nema. A ima je, što god mi htjeli ili ne htjeli!
Glavni otpor među Hrvatima izaziva već sam pomisao na bilo kakav novi „balkanski savez“, što je povijesno gledano posve razumljivo
Osim niza komentara s razumijevanjem, pa i pohvala ideji o nužnosti suradnje, a možda i neke vrste povezivanja (što je prepušteno daljnjoj raspravi) Hrvatske s Crnom Gorom, javili su se i brojni ogorčeni komentari i reakcije. Glavni otpor među Hrvatima izazvala je kod mnogih već sama pomisao na bilo kakvu federaciju, konfederaciju ili na bilo kakav novi „balkanski savez“, što je povijesno gledano posve razumljivo. Jer da je to s Crnom Gorom ne samo protuustavno, nego i možda put obnove neke šire balkanske federacije. Ne bih rekao da je tako. Naprotiv, čvrsto sam uvjeren da pružena ruka Crnoj Gori ne bi značila mogući ulazak na mala vrata u neki novi balkanski savez, nego upravo suprotno: da bi to bio najbolji način suprotstavljanja stvaranju novoga „balkanskog saveza“ u koji sve oko sebe, osim same Hrvatske, nedvojbeno žele ili lako mogu usisati (velika) Srbija i (velika) Albanija.
Ponavljam, samu ideju nisam iznio nipošto kao gotov recept ili model, nego kao alarmantan poziv na razmatranje. Da sam iznio samo načelan poziv, nitko se na nj ne bi ni osvrnuo. U svakom ozbiljnoj inicijativi mora naime biti sadržano i nešto konkretno. To konkretno još na jako dugom štapu. No pred nama je svima u svakom slučaju nezaustavljiva budućnost, na koju dosadašnja povijesna iskustva ne mogu dati sve odgovore. „Ne može se dvaput stupiti u istu rijeku“, kazao je još davno mudri Heraklit, svjestan objektivne istine da „sve teče“, da ništa ne ostaje zauvijek onakvim kakvo je bilo.
Što učiniti nasuprot neminovnom širenju Srbije i gdje povući granicu između Zapada i Istoka?
Ako Hrvati zaključe da zaista nešto treba činiti nasuprot neminovnom širenju Srbije, a koje širenje – budimo makar malo dalekovidni i realistični – može preksutra posegnuti i za dijelovima teritorija RH, pa i za čitavom Lijepom našom, tada se mora unutar hrvatskog korpusa o svemu promisliti i doći do nekih zaključaka što nam je činiti.
Koliko mi je poznato, do sada ne postoji nikakva službena, a ni neslužbena politička koncepcija koji bi se postavljala prema prema tom strategijski i sigurnosno iznimno važnom izazovu. Sve se uglavnom svodi na dva pristupa. Službeni se pristup iscrpljuje u opetovanju davanja „pune potpore europskom integriranju“ Crne Gore, Bosne i Hercegovine i ostalih s takozvanoga Zapadnog Balkana (ZB). Ostvari li se to u cijelosti ikada, a mislim da će se teško ikada u cijelosti ostvariti, tada ćemo se ionako unutar EU-a naći skupa s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom i Albanijom u nekoj vrsti europske federacije. Druga opcija, koliko se u budućnost može zaviriti, bila bi da se prozapadno orijentirani dijelovi ZB-a doista i uključe na zapadnu, dakle i na hrvatsku stranu, a ostali neka ostanu ondje gdje žele ostati. To znači da se mora razmišljati i o novoj mogućoj granici između Zapada i Istoka, o novom „Limesu“.
Neslužbeni pristup svodi se na ovo: Neka Crna Gora kusa što si je sama skuhala, još u Domovinskom ratu, pridruživši se Srbiji i JNA u agresiji na Hrvatsku te ostavši u državnoj zajednici sa Srbijom. Zašto bismo mi sada njima pomagali? Što će nam oni? Ne trebaju nam ni novi pravoslavci, crnogorski i srpski, u vlastitoj državi. Ne želimo svoj suverenitet dijeliti ni s kim. Ne želimo ništa tuđe, nego samo biti „svoji na svomu“. Itd.
To je razumljivo razmišljanja. No ono bi trebalo ipak biti usklađeno s razmišljanjem o drugima koji su nanijeli velike štete Hrvatima i udarce Hrvatskoj, od Vučića do Izetbegovića, i od Dodika do Pupovca. S kojima je višekratno potvrđivano savezništvo ili prijateljstvo ili razumijevanje, ne jednom, ne samo neformalno, i ne samo u minimalnoj mjeri.
Koliko mi to, u Republici Hrvatskoj, uopće jesmo i dalje čvrsto „svoji na svomu“?
A koliko smo sada zaista „svoji na svomu“, posebna je tema, koju nakon mnoštva kolumni u kojima sam se i tim pitanjem bavio ostavljam ovaj put postrani. Podsjetio bih samo da je Hrvatska već sada članica dvaju velikih, moćnih i čvrstih saveza, gotovo federalističkih, što vojno, što političko-ekonomski. I da smo se znatnog dijela suvereniteta već odrekli u korist širih saveza i drugih odnosno tuđih vrijednosnih sustava i prioriteta.
Jedan od njihovih prioriteta jest europsko i transatlantsko integriranje Zapadnog Balkan, koje se doduše godinama i godinama praktički jedva pomiče s početnog mjesta, unatoč svim proklamacijama i čvrstim obećanjima svih strana. A geopolitički gledano, situacija se sve više ’usložnjava’. Kao jaki igrači ubacuju se na taj teren, osim SAD-a, NATO-a i EU-a, i Rusija i Kina i Turska i Iran i neke duge, regionalne sile sa svojim posebnim interesima. Budućnost tzv. Zapadnog Balkana vrlo je neizvjesna, a moguće je da to područje između Hrvatske i Grčke zahvate i neki novi unutarnji ili balkanski ratovi. Pogotovu ako oni budu potrebni jačima u njihovim međusobnim širim geopolitičkim nadmetanjima.
A zamislite gdje bi (velikoj) Srbiji tek bio kraj da ona jest u Europskoj uniji i NATO-u, a Hrvatska da nije ni u jednomu ni u drugomu!
Kakav model za dobrobit dijela hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Konfederacija Hrvatske s Federacijom – ili održanje statusa quo?
Pri svemu tomu, mislim i na rješavanje krize u BiH i na budućnost hrvatskog naroda u njoj, ili izvan nje, ako zbivanja i silnice velikih sila na kraju ipak dovedu do njezina (neželjena?) raspada.
Bilo kako bilo, nakon što se riješi status i politička budućnost Crne Gore, svakako će opet doći na red pitanje Bosne i Hercegovine. Ona se može ili privremeno uključiti u „Otvoreni Balkan“, pod hegemonijom Beograda i donekle Tirane, (dok SAD gleda kako bi pokrovitelj te „regije“ odnosno toga „tržišta“ ako se ono formira), ili ne, a i dalje nije isključeno da se Republika Srpska pokuša odvojiti i priključiti Srbiji. Što bismo mi činili u prvoj (neo-jugoslavenskoj) ili u drugoj (neo-velikosrbijanskoj) inačici? Mislim da i o tomu moramo ozbiljno razmišljati i imati pripravne odgovarajuće strategije i politike. No njih koliko znam nema i ne može ih biti dok se u glavama, u svijesti vodstva, inteligencije i političkog naroda ne razbistri pitanje što su naši temeljni nacionalni interesi i po kojim načelima i koordinatama želimo navigati svojim vlastitim brodom – na pučini na kojoj navigaju i drugi civilni i ratni brodovi, a i civilni i oni za spašavanje ljudi s potonulih brodova.
S Daytonskim sporazumom iz 1991. dotad zaraćene strane: HVO i Armija BiH, odnosno politička vodstva Hrvata i Bošnjaka u toj faktično, u ratu raspadnutoj zemlji sklopile su unatoč svim neposrednim neprijateljstvima i krvoprolićima Washingtonski sporazum. Njime je stvorena Federacija BiH, u današnjim granicama. Njime je bilo predviđeno da se ponudi (agresorsko-okupatorskim) Srbima pridružiti se sa svojom „Republikom Srpskom“ i tako re-konstituirati državu Bosnu i Hercegovinu. Sastavni dio Washingtonskog sporazuma bila je i odredba o gašenju Herceg-Bosne te (kao nadomjestak jamstava Hrvatima) odredba o u ulasku cijele Federacije BiH s u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, a isto tako i Republike Srpske u konfederaciju sa Srbijom, ali tako da se očuva jedinstveni državni okvir Bosne i Hercegovine. Od toga se poslije odustalo, takvu odluku sankcionirala je naposljetku Račanova vlada, Sanaderova i ostale nisu ju oživjele. No Srbija nije od toga odustala, nego i dan-danas zakonito njeguje i razvija posebne odnose s Republikom Srpskom.
Time se samo hoće podsjetiti da ni Tuđman, koliko god bio protiv bilo kakvih balkanskih saveza ili obnova jugoslavenske federacije odnosno konfederacije, što je poslije ugradio i u Ustav u odredbi poznatoj kao „Tuđmanova tvrđava“, nije nikada u praksi bio „čistunac“. Potpisao je i Splitski sporazum s agresorom na hrvatski narod Aliom Izetbegovićem, a s njim i s drugim opakim agresorom, Slobodanom Miloševićem, i Daytonski mirovni sporazum, kao temelj današnje države, a pod kišobranom i na inzistiranje SAD-a. „Povijest piše romane“, dodao bih.
Šok-bomba bila je nužna zato da bi se ozbiljno počelo razmišljati
Da zaključim. Svaka država odnosno njezine vlasti vode primarno unutarnju, ali kao ne manje važnu vode i vanjsku politiku. Pogotovu je to izraženo s obzirom na današnju uključenost Hrvatske i zakonsku podčinjenost glavnim savezima i organizacijama kojih je članica. Onaj tko svoj obzor ustrajno sužava na vlastite granice riskira nesporazume sa stvarnim svijetom, a i to da mu se u susjedstvu dogode takve stvari koje mogu potkopati i zidove njegove kuće, koju inače smatra svojom, čvrstom i sigurnom. Zbog toga sve ozbiljne države i svi ozbiljni savezi i te kako vode brigu o događanjima u bližem i daljem susjedstvu, i u njih se na sve mile i nemile načine miješaju poradi svoje ’nacionalne sigurnosti’ i svojih ili čijih god interesa. SAD se miješao i u područje bivšega YU-a, i danas u ukrajinsko-ruski rat, iako su i jugoistok Europe i Ukrajina jako daleko od Amerike. Pa zar se i mi ne bismo trebali „miješati“, nekako se postavljati i djelovati, legalnim angažmanom, prema onomu što se zbiva u Crnoj Gori. Kao što smo se posljednjih godina neusporedivo aktivnije i angažiranije nego prethodnih 20 godina postavljati i prema odnosima u Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, dokle neke bolje ili prihvatljivije ili pametnije ili poželjnije ili ostvarivije opcije od vrlo hipotetske opcije hrvatsko-crnogorske federacije, pa i kao virtualne ponude u ’hibridnom ratu’ koji se općenito na sve strane vodi, nema na vidiku, ona je – osim pune pasivnosti – jedina realna i jedina proaktivna opcija. A dok je tako, i ta je opcija sama po sebi legitimna, koliko god izgledala u ovom času šokantnom. Ako ništa drugo, a ono kao polazište za razmišljanje. Jedan od onih koji su pozitivno reagirali bio je kroatist Domagoj Vidović, koji je na portal Hrvatsko ne postavio ispod Šiljine kolumne ovaj kratki osvrt:
Proaktivna i hrabra ideja uzburkala je već duhove i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, a uznemirit će i one u Srbiji i po nekim svjetskim metropolama
Utoliko je, da opet preuzmem riječ, i šok-bomba o federaciji – bačena u javnost da bi se na to pitanje skrenula pozornost, jer uobičajene fraze o „zabrinutosti“ ili „potpori“, još manje postojana eunuška naricanja o tomu što sve Srbi rade i kane uraditi, ne bi nikoga zaintrigirale ni mentalno pokrenule – posve legitimna ideja stavljena na stol za raspravu. Ništa više od toga. Koliko god bila hipotetska i iznesena u danom crnogorskom i regionalnom kontekstu i u vrlo akutne svrhe, u kontekstu koji je u ovoj kolumni već dosta puta osvjetljivan, koliko god za mnoge bila „suluda“ ili “opasna”, koliko god poneki zahtijevali da ju se „smjesta izbriše“ s onoga crnogorskog portala koji ju je objavio (tj. prenio s portala Hrvatsko nebo), ona je i na tako provokativan, rizičan i „neprihvatljiv“ način ostvarila već početnu namjeru i svrhu. Uzburkala je duhove i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, a uznemirit će i one u Srbiji i po nekim svjetskim metropolama. Rezultat je, naravno, “open ended” – s nepoznatih ishodom i krajnjim spoznajnim i zaključkom o tomu “što nam je činiti”.
Šok-bomba bila je nužna zato da bi se ozbiljno počelo razmišljati. Ništa se ne bi dogodilo da se je ostalo na onoj srpsko-jugoslavensko-komunističkoj ili diplomatskoj i ziheraško-oportunističkoj metodi koja je glasila i glasi: ’Ne talasaj!’ – hrvatski rečeno: Ne bibaj, ne uzbibavaj ustajalu baruštinu! Ne mreškaj!, Ne dovodi status quo u pitanje!, Ne predlaži ništa, Ne idi uz dlaku, Ne riskiraj! Ne izlaži se udarcima i nerazumijevanju!… Meni kao autoru koji sam se (iz posve opravdanih razloga) „skrivao“ iza pseudonima „Šiljo“ došla je vis-a-vis svega toga sinoć pred oči iz pamćenja rečenica kojom se Franjo Tuđman, u čijoj sam blizini bio prvih nekoliko godina počevši s 1989., volio poslužiti kada su osporavali neke njegove smjele i rizične zamisli. Rekao bi: „Tko ne riskira, taj ne profitira!“ Ne, ne ću ja osobno profitirati, a nije ni on „profitirao“, osim što je postao velikan, ali i sukrivac za sve što nije ispalo dobro. Naprotiv, već sam izgrđen i napadnut i sumnjičen s raznih strana i iz raznih razloga dok sam tumačio što je to „pjesnik“ (Šiljo), zaboravivši na oprez prema „Balkanu“, zapravo „htio reći“. Neka! Daj Bože samo to da hrvatski narod i u Hrvatskoj i onaj njegov dio u Bosni i Hercegovini i preostali Hrvati u Crnoj Gori i mnogi drugi dobronamjerni ljudi budu od kolumnom isprovocirane rasprave imali naposljetku neke opipljive koristi.
Naslovna slika: grafički prikazan zemljovid “Mini-Schengena” – Vučićeva zamisao koju je poslije srbijanska vlada preimenovala u “Otvoreni Balkan”
Povezani sadržaj:
Šiljo/Hrvatsko nebo
