Zvonimir R. Došen: Žilavi sinovi žilavoga naroda

Nekom “međunarodnom dužnostniku” koji mu je rekao da se Hrvati u B i H moraju integrirati (  u nešto što ne postoji, nap. a. ) bivši nadbiskup i metropolit Vrhbosanske nadbiskupije kardinal Vinko Puljić je na Radio-televiziji Herceg-Bosne rekao: “Preživjeli smo Turke i komuniste pa ćemo i vas jer smo mi žilav narod”.

Preživjeli i nadživjeli smo mi u našoj dugoj burnoj poviesti i mnoge druge okupatore, Franke, Mletke, Mađare, Austrijance, Srbe i mnoge druge. Preživjet ćemo mi i ove preostale Jugoslavene, Europejce i sve druge jer Hrvati su uistinu najžilaviji i najustrajniji narod na svietu. 

Od svoga dolazka na ove prostore polovicom sedmoga stoljeća Hrvati su bili prisiljeni braniti se od neprestanih najezda raznih puno brojnijih i moćnijih osvajača, ali nijedan od njih nije ih uspio uništiti. 

Kako u ratovima tako i u sportu, gubili smo onda kada smo bili nesložni, a pobjeđivali uvijek kada smo bili složni. Kada smo složni u nama se probudi onaj stari hrvatski pobjednički duh, ona hrvatska borbenost i žilavost kojom se malo koji narod može pohvaliti i učinimo pravo čudo.  Jer ako to nije čudo kako drukčije momčad jedne male zemlje s površinom od 56,5 tisuća kvadratnih kilometara i  3,8 milijuna stanovnika na svietskom nogometnom prvenstvu u Kataru ne samo pobjeđuje nego u pravom smislu uništava tim Kanade, druge (poslie Rusije, a i nju su pobjedili 2018., i to na njezinom teritoriju) najveće zemlje na svietu, s površinom od gotovo deset milijuna kvadratnih kilometara, više od dva milijuna jezera, preko dvadeset tisuća kilometara obale i 36 milijuna stanovnika.

Poslie Kanade pobjeđuje vrlo jaku i dobro pripremljenu momčad Japana s 125 milijuna stanovnika, da bi par dana kasnije pobjedili vrhunski tim Brazila, pete po veličini zemlje na svietu, s 8,5 milijuna kvadratnih kilometara površine i 214 milijuna stanovnika.

Nikada nisam bio veliki obožavatelj sporta, osobito ne američkog “footbala”  u kojem prerasli moroni udaraju, tuku i bacaju na zemlju, ali kada naši momci, složni izabranici iz svih hrvatskih timova, s našim kockama na dresovima igraju na utakmicama za svietsko prvenstvo, e to se ne propušta. I, naravno,  kao i svi Hrvati svom svojom snagom navijam za naše hrabre dečke koji na zelenom polju pod istom onom hrvatskom zastavom pod kojom su njihovi očevi prije 30 godina zajedno junački ratovali dokazuju čitavome svietu tko su Hrvati. 

Navijajući za naše momke kao i najveći broj Hrvata poštivam profesionalnost i sportsku etiku svih protivničkih timova. Svih osim kanadskog. Ne samo zbog toga što mu je na čelu  onaj necivilizirani vulgarni Englez i vratar onaj poluvlaški tikvan koji se, kako pokušava tumačiti, olegao u nekom nepostojećem Srbistanu, nego radi njihove kolektivne umišljenosti i podcjenjivanja naših momaka kojima nisu ni do koljena dorasli. 

Kada gledam mečeve između timova drugih naroda sve ih jednako poštivam i držim se one “let the best team win” (neka pobjedi najbolji tim), za mene jedino Kanađani ne zaslužuju nikakvo poštovanje. Zasliepljen svojim bezobrazlukom i poznatom engleskom megalomanijom njihov izbornik je zaboravio da su najskuplji dijamanti vrlo mali ali jako tvrdi i da su ovi “mali neznatni” Hrvati 2118. pregazili njegovu silnu Englesku i preko nje došli u finale.

Većina timova drugih naroda su mješavina raznih narodnosti i rasa. Naš tim je čisto hrvatski. 

Svi ovi naši momci, kojima se divi čitav sviet, rođeni su i odrasli u siromašnim hrvatskim obiteljima. Gledajući te naše divne momke kako na svietskim prvenstvima odnose pobjedu za pobjedom, a posebno kada pogledam sliku maloga Lukice Modrića kako je kao malo siromašno dijete trčao za kozama po onom velebitskom kamenjaru, a kako sada kao velemajstor na svietskom prvenstvu ruši sve rekorde, da je ban Mažuranić  baš mislio na takve ljude kad je napisao : “Nije visok tko na visu stoji, nit’ je velik tko se velik rodi, već je visok tko u nizu stoji i visinom nadmašiva visine, a velik je tko se malen rodi, al’ kad padne golem grob mu treba!”. 

Na koncu smo izgubili od jednoga od njih, Argentine, osme zemlje na svietu po veličini, s 2,78 miljuna kvadratnih kilometara i 46 milijuna stanovnika. Nu nitko od nas se za to ne treba žalostiti ni ljutiti, jer ovo nije bila samo borba maloga hrvatskog Davida s golemim Golijatom nego, u svakom pogledu, njegova borba s nekoliko golemih Golijata uzastopno.  Za poraz je u prvom redu nepravedno dosuđeni jedanaesterac talijanskoga sudca Orsata. To je sigurno jedan od razloga, ali ja vjerujem da je drugi razlog zamjena pobjedničkih dresova s našim bielim i crvenim kockama s onim s modrim kockama. Možda će nekima biti smiješno, ali čim sam vidio da su naši igrači promijenili dresove imao sam predosjećaj da će izgubiti.

Nu najveći razlog su ogromne svote novca u kladionicama pa su dobro podmazani šefovi svietskog nogometa odlučili da Hrvatska mora izgubiti. Sjetimo se da je u Americi 2015. četrnaest članova u upravi FIFE obtuženo za reketarenje, prevare, podmićivanja, pranje novca i niz drugih kriminalnih radnji.

Neki naši ljudi su se na internetu obrušili na egzibicionizam mlade hrvatske navijačice Ivane Kroll koja bi, prema njihovom mišljenju, trebala poštivati običaje i šerijatske zakone islamske države Katara u kojoj žene na javnom mjestu ne smiju odkriti ni lice a kamoli prednje i zadnje stoßdämpfere.

U odnosu na današnje “slobode izražavanja” prema kojima je sve dozvoljeno, kao stari čovjek i ja sam, naravno, staromodan i smatram da je razgolićavane na javnim mjestima neprimjereno. Ali prije nego osudimo Ivanu Kroll trebamo malo promisliti o opresivnim kamenodobnim zakonima država kao Katar, Iran, Saudijska Arabija, i druge islamske totalitarne države.

Drugo, treba malo promisliti i o licemjerju katarskih, saudijskih, omanskih i drugih emira, prinčeva i šeika koji se strogo drže šerijatskih zakona samo kad su u pitanju njihove države, žene, sestre i kćeri a čim na svojim skupim jahtama izplove iz “islamskih voda” orgijaju s razgolićenim prostitutkama, piju alkohol i droge i kockaju s milijunima dolara i sve drugo što je u njihovim zemljama strogo zabranjeno.

Čitam kako neki u “hrvatskim” mainstream medijima kažu da im nije jasno zašto je poslie pobjede Vatrenih nad Brazilom grupa šeika ustala i ljutito napustila stadion, a neki su u ljutnji bacali i svoje mobitele. Svaka budala zna da su ti bahati šeici tvrdo vjerovali da će silni Brazilci lako pobjediti te male neznatne Hrvatčiće pa je neočekivanom pobjedom tih “sitnih kafira” svaki od njih u kladionicama izgubio barem milijun-dva dolara. 

Kad već govorimo o poštivanju običaja i zakona islamskih država trebamo malo pogledati kako njihovi imigranti poštivaju zakone zapadnih ne-muslimanskih ( jer nisam siguran da ih mogu nazvati kršćanskim ) zemalja u kojima uz sve slobode koje imaju ostali građani kao “visible minorities” (vidljive manjine) imaju i posebne povlastice, posebno zaštitu njihove vjere.  Ako itko nekoga od njih iz bilo kojih razloga pogleda preko oka oni počnu kričati o njegovoj islamofobiji.

I ne samo to, muslimanska zajednica u Kanadi već nekoliko godina ulaže zahtjeve da im se uz nošenje burka, kitaba, hijaba i drugih “islamskih obilježja”  dade poseban status prema kojemu se ne moraju pokoravati kanadskim nego svojim šerijatskim zakonima prema kojima nijedna muslimanska žena ne može bez odobrenja muža dobiti razstavu braka.  

Vi nemate mjesta u civiliziranom društvu

Pod ovim naslovom je Daily Mail 2012. opisao kako necivilizirani azijski muslimani poštivaju običaje i zakone država koje im daju utočište i ne samo sva prava koje imaju ostali građani nego u mnogo slučajeva i posebna nadzakonska prava.

Bogati Afganistanac Mohamed Šafija, njegova mlađa žena i njihov sin osuđeni su 30 siječnja 2012. na doživotnu robiju zbog ubojstva triju njihovih kćeri i njegove starije žene s kojom nije imao djece. Osuđeni su Mohamad Šafia, star 58 godina, njegova druga žena Tooba Yahya, 42 i njihov sin Hamed, 21 godinu. Iako je u Kanadi zakonski zabranjeno višeženstvo ovome Afganistancu je netko dozvolio da s dvije žene useli u Kanadu i u Montrealu otvori trgovinu.

Iz kanala kod grada Kingstona u Ontariju policija je 30. lipnja 2009. izvukla potopljeni automobil u kojemu su bila tiela triju Mohamedovih i Toobinih kćeri: devetnaest godina stare Zainab, Sahar, 17, Geeti,13 i njegove starije žene Rone Amir Mohamad, 52, s kojom nije imao djece. Ronin grijeh je bio što je bila naprednija i nije se htjela pokoravati zaostalim šerijatskim propisima i zato što je djevojkama, koje su se također htjele integrirati u novo, kulturnije društvo bila bolja majka od njihove prave majke.

Jedan od njihovih neoprostivih grijeha je bio “kaljanje časti” zadrtog, tisuću godina zaostalog islamiste time što su se, protivno šerijatskim propisima, htjele uključiti u kanadski način života.

Zadrti musliman je najstarijoj kćeri uz ostale zabrane zabranio godinu dana ići u školu jer je sačuo da ona tamo ima dečka Pakistanca što je bila velika uvreda njegove “časti” jer prema šerijatskim zakonima jedino je on ovlašten birati za koga će se njegove kćeri udavati.

Drugi “neoprostivi griesi” njegovih kćeri bili su slikanje u kratkim hlačicama i odjevanje u drugu “nevjerničku odjeću”, a da se i ne spominje njihovo putovanje na slapove Niagare bez muškog pazitelja. Ubojice su ih presrele na pola puta s njihova povratka s izleta na Niagaru, ubile ztvorile u auto i strovalile u kanal.

Jedan drugi primjer kako zadrti muslimani poštivaju zakone “kafirskih” država je financijska malverzacija u Kanadi poznata pod imenom “Šerijatska hipoteka”.  

Prema šerijatskom zakonu muslimani koji posuđuju novac drugim muslimanima ne smiju uzimati kamate ( zato njihovi superbogati kraljevi, prinčevi, emiri i šeici svoje milijarde drže u židovskim i drugim kafirskim bankama diljem svieta, nap. a. ).

 Jane Ferguson sudkinja višega suda u Torontu proglasila je 2019. vlasnika firme United Muslim Finacial Omara Kalaira i njegova partnera imama Jusufa Panacbhaya nevinim za  šemu u kojoj su hodže i mulahsi tumačili muslimanima da je prilikom kupovine kuća grijeh uzimati hipoteke u kanadskim bankama jer one na posuđeni novac uzimaju kamate, a kako njihove žrtve ne bi “griješile” rieč “kamate” zamienili  “fatvom” t.j. pristojbom koja će završiti u njihovim džepovima.

Kalair i Panachbhaya su muslimanima u Torontu i okolici prilikom kupovine kuća prodavali šerijatske “bezkamatne” hipoteke. Prilikom tranzakcije Kalair je nabavljao novac, većinu kojega je posuđivao od Central 1 Credit Union, a Panachbhaya kao predsjednik šerijatkog odbora i ‘islamski znanstvenik’ je određivao koje su hipoteke pravovjerne a koje nisu i određivao “fatve”. Kad je 2011. United Muslim Financial bankrotirao Kalair I Panachbhaya  su obtuženi za prevare, krađu, pranje novca stečenog kriminalnim radnjama uključujući i 17 kilograma čistoga zlata, golemu svotu u srebrenim novčićima i dva milijuna dolara izplaćenih u fatvama nepoznatim muslimanskim klericima.

Isti ti klerici tumače siromašnim muslimanima da je za muslimana neoprostivi grijeh imati zlato  jer vele da je u Kur’anu zapisano: Prorok (Muhamed) je u desnu ruku uzeo komad svile a u lievu nešto zlata, onda je rekao: “Ovo dvoje je haram (zabranjeno) za moj ummah (vjernike).”

Nu izgleda da ta zapovied ne vriedi za sudijske monarhe, skrbnike svetih gradova Meke i Medine u koje nijedan “kafir” ne smije stupiti nogom. Oni mogu nositi zlatom obšivene svilene ogrtače i uz pozlaćene zahode imati na svojim zrakoplovima pozlaćene eskalatore da njihova noga ne bi stala na kafirsku nečistoću. 

Poslie zahvale “prekomorskom stručnjaku” nekom Abdel Quader Thomasu koji je preko video linka “sud ( i nju ) prosvietlio o islamskom načinu financiranja”, sudkinja Ferguson je ovako obrazložila svoju odluku: “Ja sam na početku vjerovala da je odbijanje plaćanja uobičajenih kamata na pozajmljeni novac “čudno” sve dok nisam naučila da se plaćanje kamata smatra teškim grijehom islamske vjere i oskvrnjuje središnji stup šerijatskog zakona.

Čak ako je Kalairovo razumievanje uporabe šerijatskoga zakona bilo prema (kanadskim) zakonskim propisima krivo ja smatram da je on uistinu uvijek vjerovao, i imao opravdane razloge vjerovati, da je on u takvim prilikama pravilno postupio.”

Long live Canadian jurisprudence!

Zvonimir Došen, Hrvatsko nebo