‘Svi Hrvati ne razumiju koliko im je Stepinac važan’

U nedavno izašloj monografiji ”Biskupska konferencija – Kolegijalnost i zajedništvo s općom i partikularnim Crkvama” donedavni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, mons. Želimir Puljić u poglavlju pod nazivom ‘Odgoda kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca’ podsjetio je zašto i kako je papa Franjo odbio proglasiti svetim ovog mučenika za Isusovu vjeru i hrvatski narod.

Čitajući u ‘Hrvatskom tjedniku’ i na internetskim stranicama ‘Opus Dei’ slijed događaja i zakulisne igre koje su do toga dovele, poražavajuće je spoznati kolika je pri tome bila velika uloga i utjecaj Srpske pravoslavne crkve (SPC) na papinu odluku. Ali kako mu je i ‘hrvatska strana svojim oprezom i kukavičlukom svesrdno pomogla u tomu’. Tako da je kanonizaciju Stepinca, koja je prema najavama trebala biti do kraja 2015. godine, papa stavio na čekanje ‘dok Bog ne odluči da je za to vrijeme’.

To je izazvalo osjećaj prevarenosti i ogorčenosti kod vjernog hrvatskog naroda, a likovanje velikosrpske elite u Beogradu zbog još jednog uspjeha njihovih manipulatora i lobista. Naime, znajući koliko bi proglašenje Stepinca svecem doprinijelo demontaži zlonamjerno konstruiranih velikosrpskih laži i mitova kojima se hrvatski narod drži u pokornosti, SPC i službeni Beograd upregli su sve svoje duhovne, diplomatske i lobističke snage koje su još iz doba Jugoslavije imali u utjecajnim krugovima Italije i Vatikana da se to spriječi.

Irinejeva pisma

Najprije je tadašnji patrijarh SPC Irinej uputio dva pisma papi Franji, jedno 2014., a drugo 2015. god. u kojima ga u uvodu obasipa pohvalama, a onda, znajući što mu je slaba točka, navlači na ‘intenzivniji dijalog između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve i međusobno uvažavanje’ da bi na kraju izrazio svoju ‘zabrinutost’ zbog očekivanog ‘uzdignuća kardinala Alojzija Stepinca u red svetih Rimokatoličke crkve jer nema kraja kontroverzi u vezi s ulogom nadbiskupa zagrebačkog u Drugom svjetskom ratu’.

Među grijesima koje mu u pismima papi pripisuje Irinej, navodi kako je Stepinac ‘svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi te je pravoslavlje proglasio za najveće prokletstvo Europe’. Pridodajući tome uobičajenu zbirku iz džepnog priručnika velikosrpskih laži i mitova, poput prevođenja Srba na rimokatoličku vjeru i ubijanja ‘više od milijuna pravoslavnih Srba i Židova u Jasenovcu i Jadovnu’.

Istaknuo je još da je Stepinac navodno šutio o strahotama kroz koje je srpski narod u NDH prolazio. Što je očita i zlonamjerna laž. Poznate su naime tvrdnje nekih svjetski uglednih osoba tijekom II. svj. rata i nakon njega da je Stepinac bio najjasniji i najjači glas zaštite svih patnika u cijeloj tadašnjoj ratnoj i od nacista porobljenoj Europi (‘Pillar of human rights’).

Još se požalio papi da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju u pismu kardinalu Maglioneu napisao – ‘Srbi ne će prestati optuživati, niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira na to kakvo će držanje Crkve prema njima biti’.

I što je tu uopće sporno? Je li protok vremena od tada do danas apsolutno potvrdio vizionarsku istinitost ove Stepinčeve tvrdnje?

Na osnovu toga patrijarh Irinej zaključuje ‘kako je suviše otvorenih pitanja i nezaliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike’. Zbog čega od pape traži da se proglašenju kontroverznog kardinala Stepinca svetim ‘treba posvetiti trezveno i mudro razmotriti njegovo mjesto u povijesti, u Drugom svjetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji’.

Oduševljenje ‘dobronamjernim stavom’ pape

Čudno da aktualnog papu tada nitko nije upozorio na kontroverznu ulogu autora tih pisama za vrijeme petogodišnje velikosrpske agresije i okupacije jedne trećine hrvatskog teritorija početkom devedesetih. U kojoj je ubijeno desetak tisuća, a s okupiranih hrvatskih područja protjerano 180 tisuća Hrvata-katolika. Na fotografije koje prikazuju tadašnjeg episkopa Irineja, a kasnije papinog ‘velikog patrijarha’ kako obilazi položaje pobunjenih velikosrpskih terorista u okolici Drniša i blagoslivlja oružje kojim su Hrvati –katolici pobijeni i protjerani? Ili na davanje najviših počasti SPC ratnim huškačima i osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima iz agresije na Hrvatsku i BiH poput Vojislava Šešelja, Dragoslava Bokana, Radovana Karadžića i mnogih drugih.

Iako postoji mnoštvo vjerodostojnih dokumenata i svjedočanstava iz tog doba koji nedvojbeno potvrđuju lažnost optužbi SPC-a i velikosrpskih propagandista na račun Stepinca i katoličke crkve općenito, papa Franjo je reagirao tako što je je ‘velikom patrijarhu’ kakvim ga je kasnije prozvao, predložio formiranje mješovite srpsko-hrvatske komisije stručnjaka iz redova Katoličke Crkve i SPC koja bi ispitala Stepinčevu ulogu za vrijeme II svj. rata i opravdanost njegove kanonizacije.

Mnogi su tada bili iznenađeni takvim odnosom pape Franje prema dokazanom mučeniku za Kristovu vjeru i pitali se kako je moguće da dopušta miješanje jedne Crkve u poslove druge. Pogotovo ako se zna da je kanonizacija i beatifikacija isključivo unutarnje pitanje Katoličke Crkve.

Interesantno, prigodom proglašenja za sveca Srpske pravoslavne crkve, Nikolaja Velimirovića, glavnog ideologa antisemitizma u toj crkvi i velikog obožavatelja Hitlera kojeg je hvalio do neba usporedivši ga sa svetim Savom (zbog čega ga je Hitler odlikovao) nije tražena nikakva židovsko-srpska mješovita komisija niti bi to ‘ekumenska’ SPC ikada dopustila.

Kako bilo, oduševljen takvim ‘dobronamjernim stavom’ trenutnog pape, Irinej mu u svom odgovoru 10. srpnja 2015., potvrđuje da je sa zadovoljstvom prihvatio njegov prijedlog o zajedničkoj radnoj skupini Rimokatoličke crkve i SPC te ga moli da primi njenu ‘sinodsku delegaciju sastavljenu od mitropolita crnogorsko – primorskog, Amfilohija, episkopa novosadskog i bačkog, Irineja i profesora. Dr. Darka Tanaskovića, bivšeg ambasadora pri Svetoj Stolici’. Čiji je zadatak, dakako kroz naočale velikosrpske ideologije i interesa, ‘neinformiranom papi’ objasniti koliko je za njih ‘bolno pitanje kanonizacije kontroverznoga kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkoga za vrijeme Drugog svjetskoga rata i vikara oružanih snaga tzv. NDH’.

‘Uništenje katoličke vjere znači i konačan kraj hrvatstva’

Ima li dakle išta novog i iznenađujućeg u retorici, politici, srpsko – pravoslavnim propagandnim lažima i velikosrpskim ciljevima SPC od onih iz vremena II. svj. rata, Domovinskog rata i ovog hibridnog koji se trenutno iz Beograda vodi protiv današnje hrvatske države i Katoličke Crkve? Očito da velikosrpska osvajačka crkveno-državna misao koja je nastala na svetosavskom temelju još tamo od Garašaninova Načertanija, neumorno radi na ostvarenju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Još je u kolovozu 1902. godine radikalni pravoslavni velikosrbin dr. Nikola Stojanović u članku ‘Do istrage naše ili vaše’ ispoljio toliku zaslijepljenu mržnju prema Hrvatima katolicima da im je najavio borbu do konačnog istrjebljenja. I već tada ustvrdio da ‘uništenje katoličke vjere znači i konačan kraj hrvatstva’.

Razlog, dakle, zašto velikosrbi i SPC toliko ocrnjuju i mrze Katoličku Crkvu i vjerne Hrvate je taj što im oni predstavljaju nepremostivu prepreku u širenju na željena hrvatska područja. Takva politika, s većim ili manjim intenzitetom, bila je važna sastavnica Kraljevine Srbije, Srbije u dvije bivše Jugoslavije kao i svih postjugoslavenskih režima u Srbiji. Tko to još ne vidi kako se u današnjoj, Vučićevoj Srbiji, promocija velikosrpskih laži i mitova o Stepincu i Jasenovcu žilavo i dosljedno provodi na svim razinama i predstavlja okosnicu oko koje se vrti Vučićeva politika, SPC i njihov antihrvatski propagandni stroj.

‘Tisuću godina stari sustav krivotvorenja povijesti’

Možda nitko nije tako duboko razumio i razložio tu crkveno-državnu politiku u više jasnih detalja niti je tako argumentirano prepoznao i upozorio na opasnost koju ona predstavlja za susjedne narode kao dr. Ivo Pilar u svojoj knjizi Južnoslavensko pitanje:

‘Kada imamo posla sa Srbima moramo biti svjesni da imamo posla s tisuću godina starim sustavom krivotvorenja povijesti, izvrtanja činjenica, prikrivanja i brisanja tragova pa se mora zaći duboko na dno da se stane na čvrstu podlogu. Upravo je začuđujuće kako Srbi znaju izvrtati istinu i činjenice. Tek kada se to shvati može se razumjeti strašna sila bizantske crkvene i državne misli. To je toliko prefrigani sustav laži i paralaži, stavljen u službu pojačanja vlastite moći koji protivnika toliko zbuni i omami da ne zna ni kud ni kamo pa se na koncu apatično i bezvoljno prepušta vodstvu perfidnog manipulatora. …’

‘Svojim krivotvorinama najprije zavaraju sebe, onda svijet pa onda sve zlo koje iz toga nastane iskoriste na štetu prevarenih i nalaganih…’ Apsolutno je, dakle, točno ono što je u svojim odama laži zapisao ‘otac otadžbine’ i duhovni guru novije verzije velikosrpstva, Dobrica Ćosić, koji je uvjeravao Srbe da uvijek moraju ostati posvećeni svojim lažima kako bi opravdali svoja uvjerenja i ostvarili svoje ciljeve. Ističući kako su Srbi u svojoj povijesti ‘više postigli lažima nego ratovima’.

Ova digresija je bila nužno potrebna da se skrene pozornost na bizantski način mišljenja i ponašanja velikosrba gdje se ne gleda na istinu i stvarnost, nego samo ono što se želi postići putem laži i spletkarenja. Oni u svoje mitove i laži vjeruju toliko žarko i opetuju ih toliko često da mnogi lakovjerni ljudi gube orijentaciju i prihvaćaju ih kao istine. Umjesto, dakle, besmislenog polemiziranja sa zaslijepljenim velikosrpskim talibanima o ‘ustaši’ Stepincu kao nepristran odgovor navesti ćemo članak uglednog britanskog povjesničara, pisca i publicista, poznatijeg kao savjetnika bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, dr. Robina Harrisa, koji je objavljen pod naslovom ‘Stepinac: War criminal or Saint’? (Stepinac: ‘Ratni kriminalac ili Svetac’ ?) u vodećim britanskim katoličkim novinama ‘The Catholic Herald’ 26. listopada 2008. god.

Dr. Harris o Stepincu

Dr. Harris nije Hrvat i za njega se ne može reći da se svrstava uz Stepinca ili protiv njega, već jedino da se nepristrano bavio proučavanjem njegova rada u vremenu u kojem je živio na temelju provjerljivih povijesnih dokumenata i činjenica. Braneći ugled i čast Stepinca na osnovu onog što je on uistinu govorio i radio, dr. Harris u spomenutom članku razobličava mnoge apsurdne laži i odvratne optužbe na njegov račun.

Zbog dužine teksta iz članka su uzete samo najvažnije tvrdnje i zaključci kojima dr. Harris informira javnost o životu i radu Stepinca kako bi ljudi lakše shvatili pozadinu o kojoj je riječ, kada ga se osporava i blati:

• ‘Stepinac je živio u vrlo teškim i kaotičnim vremenima dva svjetska rata i poraća i suočio se s dvije totalitarne ideologije – nacizmom i komunizmom. I obje su ga smatrale za neprijatelja. Najviše ga se napada zbog toga što je kao domoljubiv Hrvat, nakon godina nacionalnog i vjerskog progona Hrvata od strane velikosrpske diktature prve Jugoslavije, pozdravio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH ) 10. travnja 1940. iako je bio smrtno zabrinut zbog načina na koji je Hrvatska uz pomoć Hitlera i njemačkih nacista postigla svoju krhku državnost’.

• ‘ On je vidio Hitlerovu Njemačku kao duboko bezvjerničku i osudio je nacisocijalizam kao nasljedno sotonski, budući da je osobno bio svjedok njegovih posljedica. Riskirajući vlastiti život, javno je govorio protiv takve zločinačke politike.Tako je već 1942. obraćajući se vjernicima u homiliji Kristu Kralju rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo koja im ga onda vlast može oduzeti‘?

• Nijemci su ga zbog toga od početka smatrali svojim neprijateljem, a isto tako i ustaški poglavnik Ante Pavelić koji je uglavnom slijedio naredbe iz Berlina. Pavelić je imao izvrsne odnose sa svećenicima njegove vlastite Hrvatske pravoslavne crkve, s njemačkim evangelističkim biskupom i muslimanskim muftijom u Zagrebu. Jedino mu je Stepinac bio kamen u cipeli koji ga je stalno žuljao.

• ‘Kada su njemački nacisti počeli sustavnu kampanju progona i uništenja Židova u Njemačkoj mnogi su došli u Hrvatsku tražiti zaštitu i pomoć. Budući da Hrvatska do tada nije imala tradiciju antisemitizma, a Pavelićeva žena je bila Židovka, mnogi su se uzalud ponadali da će tu uspjeti izbjeći ono najgore. Stepinac je bio glavni koordinator te pomoći koja je trajala sve dok skoro svi Židovi u NDH nisu bili deportirani ili ubijeni.

• Isto tako, Stepinac je intervenirao kod poglavnika čim je vidio da je ustaški režim počeo s progonom Srba. No unatoč tome velikosrbi su ga nakon rata naročito žestoko napali i blatili ‘što nije učinio dovoljno’ i zbog navodnog prihvaćanja prisilnog pokrštavanja. Povijesna je činjenica da je Stepinac to odbio prihvatiti. Umjesto toga on je svećenicima izdao povjerljiv savjet da prihvate pokrštavanje samo ako to ljudi traže da bi time spasili život, dodajući: ‘Kada ovo vrijeme ludila i barbarizma prođe oni koji su se pokrstili zbog vjere ostati će u našoj Crkvi, a ostali kada opasnost prođe vratit će se u svoju vlastitu.’

• Kada je završio II. svj. rat jedan totalitarni režim je zamijenio drugi. Glavna meta Tita i njegovih bezvjernih jugoboljševika bila je naravno Katolička Crkva. Nekoliko dana nakon što su partizani ušli u Zagreb Stepinac je bio prvi put uhićen. Videći da je preživljavanje Crkve u pitanju Stepinac se ponovo uključio u javnu borbu s komunističkim režimom žestoko odbijajući protucrkvene mjere koje je donosila nova vlast i zahtjeve Tita da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Vatikana. Nekoliko mjeseci kasnije nakon što se privatno sastao sa Stepincem i uvjerio se da ga neće uspjeti sagnuti ni slomiti, Tito je naredio da ga se osudi i zatoči.

• Na montiranom procesu koji je uslijedio poslije toga osuđen je na 16 godina teškog rada i prebačen u Lepoglavu gdje je odrobijao prvih pet, a onda prebačen u rodni Krašić gdje će u kućnom pritvoru ostati do kraja života. Njegovo suđenje, kao i mnoga druga u to vrijeme iza željezne zavjese, nije imalo ni traga pravednosti. Samo sedam od 35 svjedoka obrane je saslušano. Među onima koji su isključeni da govore kao svjedoci njegove obrane bili su i vodeći Srbi kojima je Stepinac za vrijeme rata spasio život.

• Nakon što je Tito prekinuo s SSSR-om i okrenuo se Zapadu, njemu i zapadnim vođama jako je odgovaralo da se Stepinca protjera ili privoli da ode iz Hrvatske na Zapad. No on nije pristao na to već je odlučio ostati i dijeliti patnju svoje crkve i naroda. Čak je odbio otići na liječenje krvne bolesti u inozemstvo, koja je nastala kao posljedica sustavnog trovanja, jer se bojao da mu neće biti dopušteno vratiti se ponovo natrag u Hrvatsku. Njegova glavna preokupacija u to vrijeme bila je da svojim moralnim autoritetom spriječi Titov pokušaj da Crkvu u Hrvata otrgne od Svete Stolice u čemu je uspio. U njegovom duhovnom testamentu pročitanom na njegovoj sahrani 1960. god. on je zavjetovao Hrvate: ’Uvijek budite odani Katoličkoj Crkvi. Odani do groba’.

• ‘Nakon njegove smrti, bojeći se da Krašić ne postane mjestom hodočašća, jugokomunističke vlasti su u zadnji trenutak dale dozvolu da se njegovi zemni ostaci balzamiraju i ostave na oltaru Zagrebačke katedrale. Bila je to glupa pogreška. Tisuće i tisuće hodočasnika je dolazilo svake godine i ne prestaju dolaziti da mu se poklone. Čuda i uslišenja molitvi upućenih njemu počela su se umnožavati’.

Stepinac se tako u smrti, isto kao i u životu dokazao kao nepremostiva zapreka širenju zla i nečasnih nagodbi’. To je značaj njegova primjera’ zaključuje u svom članku dr. Robin Harris.

Primjer uzoritog kardinala Alojzija Stepinca doista je primjer odanog, skrovitog i beskompromisnog služenja Bogu, istini i bližnjem svomu. Što ga je, kao i većinu istaknutih hrvatskih domoljuba, koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti. Zanimljiva je i vrijedna promišljanja tvrdnja dr. Harrisa da ‘bez Katoličke Crkve Hrvati danas ne bi postojali kao zasebna nacija’ kao i upozorenje da ‘svi Hrvati ne razumiju koliko im je Stepinac važan’.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku vjeru i veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. U vjeri je vidio utočište, neuništivu snagu svog naroda i nadu za budućnost, bez obzira koliko ta budućnost ponekad izgledala neizvjesna i nesigurna.

Nama Hrvatima i te kako je potrebna naša vjera i Crkva. Potreba nam je zbog Božje pomoći u očuvanju našeg naroda od uništenja i odumiranja. Zbog očuvanju obitelji, djece i morala. Svjedoci smo kako zagovornici ‘srpskog sveta’ i neoliberalno-rodne ideologije svaki dan najviše udaraju baš na te identitetske vrijednosti koje naša vjera i Crkva nastoje očuvati. Na udaru je i sama država, istina i budućnost. Ako se želimo održati kao autentičan narod i svoji na svome moramo se truditi očuvati našu vjeru, obiteljske i nacionalne vrijednosti i prenositi ih na mlade naraštaje.

Željko Dogan

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo