Šiljo: Hrvatska bi ponudom ulaska u „Hrvatsku Federaciju“ pomogla Crnoj Gori othrvati se ‘Otvorenom Balkanu’ i „unutarnjoj agresiji“ te joj otvorila prečac do članstva u EU-u!

Priključenje multietničke i multikulturne Crne Gore Europskoj uniji putem ulaska u federativni savez s Hrvatskom zacijelo bi već kao ozbiljan prijedlog za raspravu dalo u kratkom roku i pozitivno usmjerenje crnogorskoj politici i pomoglo u prevladavanju unutarnjih antagonizama te u suzbijanju „unutarnje agresije“. Tri četvrtine državljana ionako se izjašnjava za članstvo u EU-u, a ni možda najradikalnija prosrpska stranka, Demokratski front, koja bi trebala dati mandatara za sastavljanje nove vlade, nije ni protiv ulaska u EU ni za izlazak iz NATO-a. Ni njoj dakle otvaranje opcije ulaska u EU u mnogo kraćem roku nego inače ne bi smjelo smetati. A građanima i seljacima, radnicima i inteligenciji ono bi donijelo i brojne ekonomske i socijalne blagodati. Žitelji Crne Gore mogli bi razvijati svoje radne i kreativne i poslovne i intelektualne potencijale, umjesto da se iscrpljuju u međusobnom odmjeravanju snaga između srpskog i crnogorskog bloka. Takav obrazac posrednog integriranja mogao bi motivirati i neke druge zemlje kandidatice, u kojima se desetljećima uzalud čeka na provedbu svih potrebnih reformi…

Crna Gora nalazi se u dubokoj i dramatičnoj političkoj krizi. Na djelu je nešto što bi se moglo nazvati „unutarnja agresija“, potpomognuta izvana iz Srbije, od Srpske pravoslavne crkve te od odvjetnika i agenata ruskih interesa. U toj zemlji sa 620.000 stanovnika strasti su uzavrele i vrlo je oštra podjela između procrnogorskih i prosrpskih snaga.

Što se upravo događa u Crnoj Gori: ustavna kriza, politička kriza, blokovska podjela, polemike… a od četvrtka i blokade prometnica od suverenističkih snaga

Trenutno je na vlasti tehnička vlada etničkog Albanca Dritana Abazovića, koja je prije nekoliko mjeseci izgubila većinsku potporu u parlamentu, a novu, pravu vladu nastoji se sastaviti od Abazovićevih, srpskih, prosrpskih i niza drugih strančica koje sve skupa imaju minimalnu većinu u parlamentu. Predsjednik Republike Milo Đukanović ne želi dati mandat Miodragu  Lekiću iz prosrpskog DEMOS-a za sastavljanje nove vlade, nego inzistira na skraćenju mandata ovom parlamentarnom sazivu i na raspisivanju novih, slobodnih, demokratskih i poštenih izbora.

Da bi predsjedniku Đukanoviću doskočili, prema njemu osobno, a još više iz političkih razloga neprijateljski postavljeni zastupnici prihvatili su u ponedjeljak zakon po kojemu se može predsjednika Republike zaobići u dodjeljivanju mandata za sastavljanje vlade. Time bi se derogirao ustav i uveo europski presedan, na što je već oštro reagirala Europska unija, osudivši takav „ustavni puč“, kako taj čin (za sada u pokušaju) definiraju crnogorski suverenisti. Ustavni sud nema kvorum, ima svega tri od sedam sudaca, pa ne može presuditi ni u jednom ustavnopravnom ni izbornom prijeporu, a za izbor novih sudaca ne može se postići potrebna kvalificirana većina. Trenutna natpolovična većina u parlamentu tvrdokorno je nepopustljiva prema svakom prijedlogu Đukanovićeve Demokratske partije socijalista (DPS), stranke koja je bila na vlasti gotovo tri desetljeća, do posljednjih izbora prije dvije godine.

Koliko je stanje dramatično i kako prijeti opasnost od unutarnjih nereda, nasilja, a u najgorem slučaju i od policijske represije pa i pravoga građanskog rata, svjedoče dosad održani brojni prosvjedi i polemike u javnosti i usijanost u društvu, a i svima znani „helikopterski desant“ patrijarha Porfirija na Cetinje lani, koji je zamalo izazvao krvoproliće. Dodatnu dramatizaciju unosi u stanje današnje priopćenje skupine građana, koju politički zasigurno podupire Đukanovićeva stranka i još dvije, socijaldemokratske stranke, a i jedna „konzervativna“, u kojem se za sutra, u srijedu, 15. prosinca, najavljuju prve blokade prometnica. Evo njihove objave u crnogorskom izvorniku:

„…upozoravamo izrode koji su se zalećeli u veleizdaju…“

„Nakon neviđenoga gaženja svih vrijednosti za koje su se borile generacije naših predaka, nakon gaženja Ustava i predaje svih institucija u ruke Vučićevih i Putinova agenata i sluga, svima je jasno da je dalja institucionalna borba za zaštitu države i prava njenih građana samo varakanje koje je osuđeno na propast.

Naša je dužnost i obaveza braniti svoju zemlju i svoje pravo na opstanak. Mi ne prijetimo ali upozoravamo izrode koji su se zalećeli u veleizdaju da nas neće zastrašiti pozivanjem na saslušavanja u stanicama policije. Oni koji su doveli u pitanje dalji opstanak države i narušili građanski mir držeći zemlju na ivici sukoba pokušavaju širenjem straha i hapšenjem zaustaviti legitimne građanske proteste dok spremaju potonji čin kapitulacije – uvođenje Crne Gore u Vučićev Otvoreni Balkan, onako kako su je njihovi izdajnički ideološki preci anektirali 1918. karađorđevićevskoj Srbiji.“

Zato ćemo śutra u podne blokirati saobraćaj u Mojkovcu, Nikšiću i Cetinju da ih podśetimo da je građanin i njegova volja i sloboda najviša svetinja koju smo spremni do zadnjega braniti. A oni neka dođu da snimaju svoju sramotu!”

Dva opasna i usporedna unutarnja vrenja: u Crnoj Gori i na Kosovu, kojima je uzrok neprevladana ideja „velike Srbije“ odnosno „Srpskog svijeta“

Iz tog priopćenja razumije se u čemu je sama srž aktualnog konflikta između suverenističkih snaga, koje brane nezavisnost Crne Gore proglašenu i ostvarenu i priznatu g. 2006., kada je ona prestala biti „drugo oko u glavi“ Miloševićeve Srbije te raskinula politički brak s njom u okviru „Savezne Republike Jugoslavije“, i s druge strane političke opstrukcije crnogorske državnosti onih snaga koje žele tu zemlju ponovno uvesti u orbitu Beogradu, možda i Moskve, ili ju i formalno opet uključiti u nesretni državni savez sa Srbijom.

Unutarnje vrenje u Crnoj Gori traje već dosta dugo, a pojačalo se posljednjih tjedana i mjeseci. Usporedno s njim do vrhunca je došlo krizno i možda pogibeljno vrenje na Kosovu. I tu je srpska strana i politika vođena idejom oblikovanja „Velike Srbije“ odnosno širenja Srbije prema vanjskih granicama službenog proklamiranoga „Srpskog svijeta“ isto tako ugrozitelj suverenosti druge države i njezina većinskog naroda.

Mora se primijetiti da je odluka i najava kosovske vlade da će češkom predsjedatelju podnijeti u četvrtak aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji izazvala veliku nervozu u Beogradu, kojemu takvo što nipošto ne odgovara. Koliko se god Vučićevi Srbi pravili važni i bili samosvojno okrenuti i prema Rusiji i prema Turskoj i prema Kini i prema drugima, njihova vlada zna da bi bez trgovinske i ostale razmjene s EU-om, ako bi bila kažnjena političkim i trgovinskim sankcijama, a i bez raznovrsne pomoći europskih zemalja i institucija EU-a, Srbija ekonomski učas potonula.

Unatoč tomu, unatrag 30-ak godina ideja Velike Srbija pokazuje se i dalje živom, a ona je i ustrajno osvajačka te je još uvijek mogući destabilizator ili detonator pod četirima republikama: Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom te spomenutim dvjema, koje su svoju nezavisnost od Jugoslavije odnosno Srbije proglasile petnaestak godina poslije prvih dviju.

Ideja širenja Srbije ili njezine hegemonije na područja drugih zemalja nije umrla s izgubljenim ratom u Hrvatskoj i vojnim porazima u BiH, ni s padom i smrću Slobodana Miloševića; naprotiv, umjesto Miloševićevih socijalista, u Srbiji su uskoro na vlast došle još radikalnije političke snage odnosno političari stasali u redovima Šešeljeve četničke i velikosrbijanske Srpske radikalne stranke, čiji su pripadnici, među kojima i Vučić, djelovali huškački, ratovali ili činili zločine po okupiranim dijelovima Hrvatske u razdoblju 1991. – 1995.

SAD se ne bi protivio ostvarenju beogradsko-tiranske inicijative „Otvoreni Balkan“ ako bi se njoj pridružilo svih šest raspoloživih država

U takvim okolnostima Kosovom se bave i SAD i EU, nastojeći „Beograd“ i „Prištinu“ dovesti do sporazuma o „punoj normalizaciji (međusobnih) odnosa“, i pritom riješiti status ondje preostalih Srba, koji imaju većinu u četirima općinama na sjeveru Kosova. U ponedjeljak, utorak i srijedu  u spomenutim gradovima boravio je i obavljao razgovore s najvišim dužnosnicima viši diplomatski dužnosnik i predstavnik SAD-a za taj dio svijeta, Gabriel Escobar. Rezultat njegovih posjeta i nastavka „regionalne turneje“ još nije vidljiv. No i on je izrazio potporu Vučićevoj i Raminoj, beogradsko-tiranskoj inicijativi „Otvoreni Balkan“, doduše pod uvjetom da se njoj pridruže osim Sjeverne Makedonije još tri preostale države ZB-a: Crna Gora, BiH i Kosovo.

Crnogorci, dakle, ne pušu na hladno. Ideja nove podjele zona utjecaja između dominantne Srbije i Albanije u smislu političkog, ekonomskog i drugog povezivanja svih tih šest država, uz hegemoniju Srbije, bila bi zacijelo prihvatljiva SAD-u ako bi se time razriješili najteži prijepori i ako taj „region“ ne bi predvodio proruski, nego prozapadno orijentirani Beograd. Kosovski Albanci mogli bi u to ime, kao protivnici, izvući kraći kraj i ugroziti i samu Republiku Kosovo. Što bi bilo s Crnogorcima i Crnom Gorom, to za SAD nije presudno. Svjetska velesila prihvatit će stanje na terenu kakvo već bude i s njime se pomiriti. Glavno joj je da se ostvaruje ono što ona smatra važnim i svrsishodnim te da taj dio Europe ne potpadne pod ruski ili kineski kišobran.

Hrvatska u novoj geopolitičkoj i sigurnosnoj situaciji na istočnom granicama, a pokazala je na BiH da može učiniti i manje, ali i više nego što se mislilo

Takva moguća kretanja dovode i Hrvatsku u novu geopolitičku i sigurnosnu situaciju na njezinim istočnim granicama, između tromeđe s Mađarskom i Srbijom na Dunavu, preko Save i Une, uzduž Kamešnice i Dubrovačkog zaleđa sve do rta Prevlaka odnosno bokokotorskog zaljeva i crnogorskog ili potencijalno srbijansko-srpskog izlaza na Jadransko more. Ako se ta ideja ne realizira, i ako se unatoč zapadnim pritiscima, obećanjima i novcima spomenutih šesterih zemalja ne uspije uskladiti i dogovoriti, nego dođe do građanskih, međuetničkih i međudržavnih sukoba i ratova, do novog kaosa, Hrvatska će i u toj situaciji biti itekako blizu tom žarištu za nju nepovoljnih zbivanja.

Istina, sva politička vodstva tih država proklamiraju želju i volju da pristupe Europskoj uniji, no pristupni proces na jako je dugom štapu, i veliko je pitanje kako će dalje teći. U najboljem slučaju, ulazak bilo koje od njih u EU nije izgledan prije g. 2030. Za razliku od članstva u EU-u, Crna Gora, Albanija i Sj. Makedonija već su punopravne članice političko-vojnog saveza NATO, no i to može doći u pitanje.

Treba li, hoće li, može li i kako bi Hrvatska mogla nešto učiniti u korist stabilizacije  i normalizacije stanja na području ZB-a?! Čini se da je Hrvatska uspjela pozitivno utjecati na stabilizaciju stanja u BiH i na pokretanje pozitivnih procesa, pa i u korist hrvatskog naroda u toj državi, premda je na diplomatskom parketu zabilježile i neke bolne neuspjehe. No realizacija potvrđenoga i očekivanoga još je uvijek na dugom štapu i povezana je s nizom daljnjih situacija. Pa ipak, Bosna i Hercegovina naglo su se pokrenule naprijed, nabolje, tako te bi ta država mogla na samitu EU-a u petak dobiti status kandidatice za članstvo. Bio bi to velik i pozitivan korak i ohrabrenje za mnoge. Milorad Dodik prestao je svaki treći dan prijetiti odcjepljenjem Republike Srpske; i on se zauzima za članstvo u EU-u, samo ne u NATO-u. A protuhrvatski bosansko-bošnjačko-šovinističko-islamistički političar i pravi politički „divljak“ Bakir Izetbegović u velikoj je mjeri, uz potporu zapadnih sila, izbačen, do daljnjega, s njegovom strankom SDA iz političke igre.

Takvo stanje u ovom trenutku jest, i nadajmo se da ne će biti narušeno ili preokrenuto nekim neočekivanim preokretima ili novim nesporazumima u vladajućoj koaliciji, koja upravo poprima svoj konačni oblik – iako status hrvatskog naroda u smislu izbornog zakona i traženih ustavnih promjena s ciljem potvrđivanja konstitutivne jednakopravnosti nije nimalo bolji nego što je bio prije izbora i Schmidtovih odluka navečer na sam dan izbora, osim u pogledu popunjavanja hrvatskog kluba u gornjim domovima saveznog i federalnog parlamenta.

Što Zagreb može suprotstaviti beogradskom konceptu „Otvorenog Balkana“ i (veliko)srbijanske hegemonije?

Na dugom putu prema Europskoj uniji, zemlje ZB-a suočene su sa sirenskim zovom Vučić-Ramina „Otvorenog Balkana“, kao privremenog oblika pojačane regionalne (prometne, obrazovne, upravne, gospodarske, komunikacijske, investicijske…) suradnje dok se još godinama i godinama bude čekalo na ulazak u EU, ako dotad i sam EU opstane u današnjem obliku i sastavu. No nitko ne vidi nikakav širi oblik ni pozitivniji pokretač reformi i bitnog napredovanja osim tog ’nesretnog’ „procesa stabilizacije i pridruživanja“. Utoliko i hrvatska vanjska politika ima i pravo i obvezu posezati za tom polugom, koja ako se posreći može umjesto novih ’balkanskih ratova’ donijeti kakvu-takvu stabilnost, miroljubivost, suradnju i ukupni napredak u neposrednom i posrednom susjedstvu Hrvatske.

U tomu suprotnoj perspektivi, širenje Srbije ili srpske hegemonija, a pogotovu ponovni izlazak Srbije, možda s njome i dolazak Rusije, u bokokotorski zaljev dovoljan je razlog da se i hrvatska vlada ozbiljno zabrine, da dobro promisli o svemu te da povuče što jače poteze kako bi se pravodobno stalo na put takvim orijentalno-cincarskim garašaninovsko-pašićevskim nastojanjima i mogućim detonatorima novih oružanih sukoba, pa i sukoba širih razmjera.

Što bi dakle Hrvatska mogla učiniti nakon što je ponešto i uvjetno, ali ipak opipljivo!, uspjela u susjednoj Bosni i Hercegovini? Kao prvo, mogla bi nešto učiniti za održanje suverene i stabilne i gospodarski napredne i multikulturne Crne Gore, što znači i zemlje koja će priznavati i štititi identitet i baštinu autohtone manjine Hrvata u crnogorskoj državi u današnjim njezinim granicama o legitimna prava ostalih manjinskih zajednica. Kako? Kako – osim redovnog i protokolarnog vanjskopolitičkog angažmana ’u rukavicama’, pa i izlaganja poniženjima, angažmana koji je prema Crnoj Gori već predugo premlak, mlitav i bezidejan, nedovoljno određen politički i ekonomski i povrh toga vrlo neefikasan. Nešto slično kao i onaj prema Kosovu, s tom razlikom što nam je Crna Gora bliža i neusporedivo važnija od Kosova, iako hrvatska podupire pravednu težnju albanskog naroda na Kosovu i pripadnika manjina, među kojima je i malobrojna preostala hrvatska u Janjevu i Letnici, da ostvaruje u što većoj mjeri potencijale vlastite državnosti.

Hrvatska bi beogradskom konceptu „Otvorenog Balkana“ kao novog oblika „jugoslavenske“ integracije ili širenja Srbije mogla i morala suprotstaviti neki drugi, mnogo određeniji i „muškiji“ koncept. Koncept integriranja u Europsku uniju dobar je, ali je, kako već rekosmo, na dugom štapu, preslab da bi u što uvjerio domaće šerife i njihove mafije, i zato može biti tečajem niza godina onemogućen, i to s obiju strana. Mogla bi Republika Hrvatska, kako bi se što prije preskočilo taj dug i neizvjestan vremenski jaz, recimo pozvati Crnu Goru da joj se pridruži u nekom obliku „Hrvatske Federacije“, kao zasebna republika s pripadnim pravima, ali i obvezama na kvalitetnu unutarnju transformaciju. Time bi, uz određene pretpostavke i procedure, Crna Gora mogla „prečacem“ i bez svih uobičajenih zaprjeka ući na dosad neviđen način u EU, kao novi i integralni, a i dalje na unutarnjem planu autonomni i uvelike suvereni, sastavni dio „komplementirane Hrvatske“.

Pozitivna perspektiva i boljitak za sve ljude u Crnoj Gori

Priključenje multietničke i multikulturne Crne Gore Europskoj uniji putem ulaska u federativni savez s Hrvatskom zacijelo bi već kao ozbiljan prijedlog za raspravu dalo u kratkom roku i pozitivno usmjerenje crnogorskoj politici i pomoglo u prevladavanju unutarnjih antagonizama te u suzbijanju „unutarnje agresije“. Tri četvrtine državljana ionako se izjašnjava za članstvo u EU-u, a ni možda najradikalnija prosrpska stranka, Demokratski front, koja bi trebala dati mandatara za sastavljanje nove vlade, nije ni protiv ulaska u EU ni za izlazak iz NATO-a. Ni njoj dakle otvaranje opcije ulaska u EU u mnogo kraćem roku nego inače ne bi smjelo smetati. A građanima i seljacima, radnicima i inteligenciji ono bi donijelo i brojne ekonomske i socijalne blagodati. Žitelji Crne Gore mogli bi razvijati svoje radne i kreativne i poslovne i intelektualne potencijale, umjesto da se iscrpljuju u međusobnom odmjeravanju snaga između srpskog i crnogorskog bloka. Takav obrazac posrednog integriranja mogao bi motivirati i neke druge zemlje kandidatice, u kojima se desetljećima uzalud čeka na provedbu svih potrebnih reformi…

Povezani sadržaj:

Neobjavljeni intervju s kolumnistom Hrvatskog neba za crnogorski portal „Analitika“

Šiljo, Hrvatsko nebo