KOLUMNA SANJE VLAISAVLJEVIĆ: Urota od Božića do Uskrsa- odgovor na članak u magazinu Stav

Prije nekoliko dana sam, kad je počelo Došašće, na Twitteru objavila sljedeću poruku:

“Stup u Sarajevu, čarolija Adventa, ali! Geto za sarajevske katolike. Advent je morao biti ispred Katedrale, crkve Sv. Josipa u centru. Advent je morala financirati gradonačelnica koja dijeli baklave ako je Sarajevo glavni grad, metropola. No nije. Stup je samo geto, nažalost!”

Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis

Motiv za ovu objavu je jasno vidljiv iz tih nekoliko redaka: nije li slavljenje Došašća, toliko važno za katolike, jer je to svečana priprava za Kristov rođendan, moglo zauzeti nešto od javnog prostora grada Sarajeva, biti vidljivije i za sve građane prisutnije, ako ništa onda barem u malom, ali reprezentativnom prostoru ispred Katedrale ili crkve na Marijin dvoru? Slavljenje početka Došašća u dvorištu župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u sarajevskom predgrađu Stup nije bila nikakva javna manifestacija u kojoj je Sarajevo kao grad uključeno, iako su neki sarajevski mediji požurili da to sugeriraju pišući kako je „počela adventska čarolija i u Sarajevu“ i da u Grad hrle „stotine posjetitelja”. Objavu sam napisala s uvjerenjem, kako to jasno stoji u trećem retku, da je blagdansko slavlje dijela građana Sarajeva trebalo dobiti potporu i od gradskih otaca, tim više što je gradonačelnica u nekim drugim blagdanskim danima pokazala veliku posvećenost i angažiranost da osobno uveliča vjersko slavlje svojim sugrađanima i to na javnim mjestima.

Dvaput se u mojoj objavi ponavlja riječ: geto. To je moralo zaparati uši onima koji misle da treba da brane sarajevske vlasti, političare i moćnike, kao i „gradsku raju“, od onih koji kritiziraju negativne pojave u Gradu. A ovi čak vjeruju da je to nekakav izraz domoljublja i ponositog čuvanja ratnih tekovina! Kako god mislili, Sarajevo nije grad u kojem se slavio Advent, pa tako to nije slučaj ni ove godine. Nešto se slavi u gradu samo ako se slavi u javnom prostoru i ako iza toga stoji uprava i javnost grada. Što se slavi u privatnom prostoru, to se nikoga ne tiče, barem ako prihvatimo da živimo u liberalno-demokratskom poretku u kojem je privatnost građana zaštićena i zajamčena. U javni gradski prostor ne pripada niti sakralni prostor vjerskih objekata i bogomolja, kao i njihovo neposredno okružje, a tu bez sumnje pripada i dvorište župne crkve na Stupu. Što se obilježava i slavi u crkvenim i džamijskim dvorištima pripada prostoru koji je odvojen od javnog gradskog prostora. Ako slavlje Došašća nije moglo preći vanjsku ogradu sakralnog prostora onda je ono ostalo u njemu učahureno i zatočeno kao u privatnom prostoru. U svakom slučaju Sarajevo kao Grad nije otvorilo svoje kapije katoličkom blagdanu, zato što se nešto dešavalo u nekom dvorištu u predgrađu. A moglo je makar na simboličan način, tako da je četiri tjedna prije Božića okitilo i ukrasilo svoje glavne ulice te s nekom lijepom gestom dužnosnika Grada obradovalo svoje sunarodnjake-katolike.

Ne znam kako bi se sve ovo moglo drukčije tumačiti? Jer ako bi se inzistiralo na tomu da je obilježavanje vjerskih blagdana ili uopće provođenje bilo kakvih ceremonija i okupljanja u privatnom i sakralnom prostoru isto što i njihovo javno obilježavanje, onda bi čitavu stvar doveli do apsurda. Onda bi građani imali pravo da nasilno upadaju na mise ili džume jer je njihov sadržaj javna stvar, kao što bi svečani govori i ideološki simboli na kućnim zabavama mogli biti stvar policijskog isljeđivanja.

Nije trebalo dugo čekati, na moju objavu se odmah okomilo nekoliko uvijek budnih „dežurnih redarstvenika“ Sarajeva. A magazin Stav me počastio dugim člankom, četiri kartice teksta na mojih četiri retka na Twitteru. To je tekst koji vrijedi pročitati, nastranu uobičajene uvrede, ako ništa zbog autorova truda oko argumentacije. Nije manji razlog ni to što je to magazin/portal koji okuplja neka od najuglednijih novinarskih pera Sarajevske kotline. Naslov i podnaslov članka dovoljno govore sami za sebe, kao da se radi o najavi nove epizode kaubojskog stripa, koja obećava pravu dramu i zbog koje bi trebalo trčati na kioske:”SANJA ČETIRI PIŠTOLJA PONOVO JAŠE. Psihološko-blagdanski teror nad Sarajevom.”

Što to, dakle, čini Sarajevu čuvena strip junakinja Annie Četiri Pištolja? Sprovodi teror i to neku novu, dosad nečuvenu vrstu: „psihološko-blagdanski teror“! Uvodni dio članka pojašnjava o kakvom se teroru radi, upućivanjem ni manje ni više nego na španjolsku inkviziciju koja je „iz prikrajka promatrala goste u nekom restoranu ili na pijacama te, na temelju odabira hrane, zaključivali da određena mušterija prakticira judaizam ili islam.“ Tko bi izbjegavao da jede svinjetinu „u kasnom razdoblju katoličke vladavine u Španiji i Portugalu“ bio bi otkriven kao „kriptovjernik“ pa bi „uslijedila privođenja, ispitivanja, moguća mučenja i slično“. Međutim, teror za koji bih ja trebalo da budem privedena i saslušana, a moguće i mučena, „moderna je verzija inkvizicije koje djeluju više sekularistički, demokratski, kompleksaški, šmekerski…“

A sada hajde da vidimo kako blagdanski teror djeluje kompleksaški, ako ne i šmekerski, mada je više sekularistički i demokratski. Tako što se „nervozno proziva cijeli grad zbog manjka svinjetine u njegovim restoranima i trgovinama“. Ovo očito ide na moj račun i čini se da je to moj grijeh iz siječnja ove godine. To je ona čuvena polemika koja je veoma uznemirila gotovo sve sarajevske medije i mnoge ugledne Sarajlije oko pitanja: ima/nema svinjetine, ima/nema Djeda Mraza. Postavljati takva pitanja u javnom mnijenju Grada predstavlja, tvrdi autor, „ispitivačku i verbalnu inkviziciju“. U tom poslu izgleda da nisam sama, jer autor također proziva „razne samoproglašene liberale, intelektualce i društvene analitičare“, među kojima ima i onih koji se žale „zbog navodnog nedostatka alkoholnih pića u Sarajevu“. No, zašto to povezuje s inkvizicijom? Pa zato što iako „ima svinjetine u javnoj ponudi, a alkohola daleko više, toči se u hektolitrima, opet razmažena klijentela nije zadovoljna, baš kao što nekad ni stara inkvizicija nije bila zadovoljna dok ne dobije priznanje od svoje žrtve, makar ono bilo i iznuđeno.“ Pitam se koje to priznanje traži ova „razmažena klijentela“ koja širi „izmišljotine“ i provodi svoju „turističku obijest“? Očito, priznanje da nema svinjetine i alkohola, a niti Djeda Mraza. Tako da, vjeruje autor, ovi teroristi, koji su ili kripto-Sarajlije ili turisti, neće prestati sa svojim torturama dok ne iznude lažno priznanje (od koga ako ne od pravih Sarajlija?): da nema onoga čega ima.

Na kraju se ipak ispostavilo da je ta navodna „verbalna inkvizicija“ prilično mlaka stvar i da se analogija s Španjolskom inkvizicijom svela na „razmaženu klijentelu“ pijaca, restorana i krčmi (drugim riječima: na alkoholičare i konzumente svinjskog mesa). Nema sumnje da je i samom autoru to bilo jasno pa je potegao jači argument: postoji pored spomenute i „izvršna inkvizicija“, „zadužena za fizičke kazne“, a to je ona koja je „već djelovala u Sarajevu, opsjedala cijeli grad, usmrćivala mu žitelje, mučila ih“. E sada je cijela stvar postala krajnje ozbiljna. Današnji verbalni inkvizitori samo nastavljaju djelo ratnih zločinaca, tako da sada građani napokon moraju znati s kim imaju posla. Nipošto ih ne smiju podcjenjivati, jer tih „aktera ima podosta, skoro se svake godine javljaju, najčešće u zimskoj sezoni“, a među njima je upravo Sanja Vlaisavljević navodno „najglasnija“.

Odatle se može zaključiti da teror nad Sarajevom, koji je očito nekakav udruženi zločinački pothvat, ima svoju sezonu! Verbalni inkvizitori su sezonski radnici. Ljeti gotovo da ih i nema. A ako je Sanja Vlaisavljević najglasnija među njima, onda nije čudo da se javlja prva. „Ove godine, piše autor, javila se iznova, već u novembru“ – samo što je počela zimska sezona! Ovo sezonsko omeđivanje je ustvari veoma važno zaautorovu definiciju nove vrste terora kao „psihološko-blagdanskog terora“. Jer građanima Sarajeva, u ime kojih govori autor, valja izdržati psihičku torturu kršćanskih blagdana: i onih po gregorijanskom i onih po julijanskom kalendaru. Od katoličkog Božića do Uskrsa i Vaskrsa. A sad je s Adventom ta sezona još i produljena! Lijepo je to opisano u članku: najprije su mjesec dana unaprijed postavljene reklame za Advent u Zagrebu, na koji onda hrli mnoštvo Sarajlija, pa promotivni posteri nekog hotela na Ilidži za goste iz Hrvatske da provedu Advent u Sarajevu, a na kojima je slika Bašćaršije pod snijegom, pa potom okićene jelke posvuda, ”skoro na svim javnim prostorima i državnim ustanovama”, čak i pred Gradskom vijećnicom na Baščaršiji, pa se „uz javna klizališta toči kuhano vino, baš kao na Zapadu“, a „božićne pjesme se puštaju bjesomučno po razglasima“, itd. Treba to izdržati, ali i to bi se nekako moglo da nije inkvizitora koji upiru prstom na Sarajevo, „jedini grad u ovom dijelu Evrope koji se stalno mora nekome pravdati“ – „za stvari za koje nije dužan da se pravda“.

Negdje je u čitavom ovom neobičnom obračunu s „inkvizitoricom Vlaisavljević“ i njoj sličnima autor ponudio i dva protu-argumenta na ono što sam napisala na Twitteru. Prvi je tako formuliran kao da ga je dao neki djelatnik gradske uprave zadužen za zamolbe i projektne prijave: „Pritom se zna da se manifestacije takvog tipa mogu ili trebaju dogovoriti s gradskim vlastima tokom godine, barem nekoliko mjeseci unaprijed.“ Živa je istina: zakašnjele prijave se ne uzimaju u razmatranje.

No, nad drugim argumentom bismo se trebali dobro zamisliti. Za onog tko vjeruje da predstavlja glas većine Sarajlija, Sarajeva samog, javni prostor Grada je u zimskoj sezoni kršćanskih blagdana već simbolički toliko prenapučen da ti tuđi sadržaji već odavno prijete da se preliju u simbolički i sakralni prostor muslimanskih vjernika, jer, tvrdi autor, ako se budu slušali inkvizitori poput Sanje Vlaisavljević „onda možda božićna misa u Morića hanu ili jelkica u dvorištu Begove džamije bude po njenom ukusu.“

Iz ovog drugog argumenta se vidi da bi birokrat kojeg je prizvao prvi argument trebao odlučiti negativno po molbi katoličke crkve i njenih vjernika: ionako ima previše kršćanskih sadržaja u javnom prostoru Grada i ionako već odavno većina Sarajlija teško podnosi torture zimske sezone.

Ipak, sve u svemu, autoru magazina Stav treba odati priznanje jer je pojasnio zašto je svaka kritika pojava i dešavanja u Gradu, a prije svega odluka i postupaka Gradske uprave, ako je potpisuje netko tko nije „naš“, napad na muslimane i znak islamofobije. Sve se na koncu svodi na urotu onih koji se ne ubrajaju u većinu Sarajlija.

Podsjetila bih na kraju da je Freud imao jedan slučaj straha od urote vezane za zimsku sezonu. Žalio mu se jedan ugledan čovjek da ljudi oko njega svaki put jedan drugome šalju urotničke znakove. Upitao ga je psihoanalitičar: a kakvi su to znakovi? Odgovorio je: uvijek se u mojoj nazočnosti znakovito nakašljavaju; i što je još važnije, to čine uglavnom od Božića do Uskrsa.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo