Je li sigurnosna služba JNA-e ubila kontraadmirala Đurovića, koji se suprotstavio granatiranju Dubrovnika?

Novinar Dragan Bursać danas na portalu AlJazeera istražuje u svom tekstu kako je i zašto 5. listopada 1991. poginuo na području okupiranih Konavala, dan prije toga u kontraadmirala jugoslavenske armije promaknuti, Krsto Đurović, po rođenju Crnogorac s Cetinja. Po svemu sudeći, ubijen je od sigurnosne službe Armije kojoj je služio, zato što je odbijao zapovjediti da se granatira Dubrovnik. No prava istraga još nije provedena. Isto pitanje kao i Državnom odvjetništvu Crne Gore može se postaviti i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske: Zašto se pogibija kontraadmirala Đurovića nije istražila i zašto nije proveden postupak utvrđivanja sumnje za počinjenje ratnog zločina?! Prvo je odvjetništvo nadležno po kriteriju okupacijske odgovornosti, budući da je akter bila i crnogorska Teritorijalna obrana, a drugo je odvjetništvo nadležno po kriteriju teritorijalne jurisdikcije, jer je mjesto pogibije bilo i jest terirorij Republike Hrvatske, kao tadašnje federalne jedinice, a poslije samostalne države koja je njezin sukcesor.

Đurović, još i ne doznavši za svoje jučerašnje promaknuće, poginuo je 5. listopada 1991. pri padu vojnog helikoptera u Konavlima ili u pucnjavi do koje jezatim došlo. Bio je on zapovjednik 9. Vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru. Sve što se događalo prije i nakon pada helikoptera obavijeno je tolikim velom misterija da do danas ne znamo uzrok pada ili obaranja helikoptera niti na koji je način Đurović izgubio život, napominje u uvodu Bursać pa nastavlja:
“Znamo da je Krsto Đurović bio čovjek koji se svakim svojim atomom snage borio protiv agresije JNA na Hrvatsku. Znamo da su mu žena Hrvatica i djeca, koja su živjela u Hrvatskoj, bili sve na svijetu. Znamo da postoje pouzdani svjedoci koji su pričali da je Đurović životom garantirao kako ne će dozvoliti agresiju na Hrvatsku i granatiranje Dubrovnika iz svoje vojne oblasti. ‘Dok sam ja zapovjednik, nijedna granata na Dubrovnik pasti ne će!'”
Bursać među onima koji su tvrdili da je Đurovića “ubio netko iz JNA” bio je i navodi i tadašnjeg gradonačelnika Dubrovnika Petra Poljanića, koji je to što zna iznio kao svjedok pred Haaškim tribunalom u procesu protiv Slobodana Miloševića. Kazao je da mu je Đurović neposredno pred izbijanje rata jednom prigodom u povjerenju kazao: “Dok sam ja načelnik VPS Boka, možeš biti siguran: nijedna granata na Dubrovnik pasti ne će”. Zatim spominje i generala Nojka Marinovića, koji je u vrijeme rata 1991. komandant odbrane Dubrovnika, a koji je u hrvatskim medijima svojedobno izjavio da je “usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA”. Đurović je u razgovoru s generalom Marinovićem kazao da je “u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina sa familijama žive u Hrvatskoj i da dok on bude komandant 9. VPS, Hrvatska neće biti napadnuta”.

Postoje dakle izjave svjedoka koje nedvosmisleno ukazuju na to da je Đurović “odabrao mir umjesto rata i da je odabrao put pravedništva umjesto krvi, tla i ubijanja”, piše Bursać, pa kreće na odmotavanja onoga što se zna o zbivanjima na dan Đurovićeve smrti. “Negdje iza podneva, 5. listopada 1991. u rajonu konavoskog sela Popovići blizu Čilipa, pred očima nekoliko stotina svjedoka iz redova crnogorskih rezervista u odorama JNA, srušio se helikopter tipa ‘Gazela’ jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. U srušenoj i relativno očuvanoj letjelici koja nije eksplodirala nalazila su se četiri čovjeka – tri su bila teško ozlijeđena, a jedan je, po službenim obavijestima, već tada bio mrtav. Život je izgubio zapovjednik 9. Vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru, kontraadmiral Krsto L. Đurović (61).”

Pri spašavanju ljudi u helikopteru poginuo je i jedan crnogorski rezervist, na koga je otvorena “prijateljska vatra”, navodi Bursać, no ne ulazi dalje u istraživanje je li bila riječ o “prijateljstkoj vatri” ili možda o nastavku provedbe tajnoga plana o likvidaciji Đurovića. Citira samo što je udovica pokojnog Krste Đurovića, Irma Đurović, kazala o onomu što zna za Radio Slobodnu Evropu. A ona je rekla:

“Moj suprug je najteže stradao u tom helikopteru. Kada sam pitala zašto je on doveden četiri sata poslije svih onih koji su lakše ranjeni, odgovorili su mi – dok sam bila u šoku i pod tabletama, pa nisam mogla racionalno ni razmišljati – kako se prvo povlače lakši ranjenici, pa onda teški. Onda, da su promijenili četiri vozila da bi ga doveli do bolnice. Tako da, poslije, kada sam o tome razmišljala, nije mi bilo nikako jasno. Jer, ustvari, najprije se evakuiraju teži bolesnici, pa onda lakši”.
Crnogorski novinar Veseljko Koprivica, koji je bio i očevidac, opisao je, po vlastitu sjećanju, što se tada događalo u svojoj knjizi-ispovijesti “Sve je bilo meta”. On tako piše:
“Dok su crnogorski rezervisti odmarali u blizini konavoskog sela Popovići, iznenada se pojavio helikopter za koji se u prvi mah posumnjalo da pripada hrvatskoj vojsci. Međutim, kroz nekoliko trenutaka uslijedilo je novo iznenađenje: letjelica se zateturala i pala u obližnji vinograd. Odmah je tamo potrčao jedan mladić iz Podgorice i nestao u vinogradu, a ubrzo je u tom pravcu zapucala poveća grupa rezervista… Nešto poslije do nas su stigle dvije tužne vijesti: poginuli su kapetan bojnog broda Krsto Đurović i onaj mladi rezervist iz Podgorice, a pilot i još nekoliko putnika ozlijeđeni.”

Koprivica u knjizi nastavlja: “Zbog tog detalja i činjenice da je helikopter pao, a da prije toga nitko nije čuo pucanj, niti je u tom području, koje su danima prije toga kontrolisrali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, moglo biti hrvatske vojske, odmah se posumnjalo u istinitost službenog priopćenja Saveznog sekretarijata Narodne obrane o usudu helikoptera. Ta sumnja traje i danas.”

Službeno tumačenje koje je dala Armija glasilo je da su helikopter oborile hrvatske snage, iako u tom rajonu nije bilo hrvatskih snaga, a one nisu imale ni oružje ni oruđe za takav napad. A službeno je stajalište Republike Hrvatske ovo: “Helikopter se srušio u subotu, 5. listopada 1991, oko 12:45 sati u području Pridvorja. Pao je kod Draganjske Pale. Letio je iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Letjelicu su oborili crnogorski rezervisti protivavionskim topom iz mjesta Livjera, jer naših snaga tamo (nažalost) nije bilo.”

Crnogorski ratni predsjednik vlade Momir Bulatović, blizak suradnik Slobodana Miloševića, u svojoj je knjizi “Pravila šutnje” (Pravila ćutanja) dao ovo objašnjenje: “Nikad nisam dobio službene rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Netko je, čini se, tragičnom greškom pucao misleći da je bila riječ o neprijateljskom helikopteru.”

“Postoje dvije izjave visokih hrvatskih dužnosnika u kojima se kaže eksplicitno da državne službe tadašnje SFRJ stoje iza ubojstva kontraadmirala Đurovića”, nastavlja Bursać, pa se poziva na izjavu dr. Hrvoja Kačića za Boka News. Kačić je kazao da mu je jednom prigodom bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola Samardžić rekao da su “pripadnici JNA likvidirali admirala Đurovića”. “Upozorio me, u javnosti ne smijemo to spominjati, jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni”, dodao je Kačić.
Već spomenuti general Hrvatske vojske Nojko Marinović kazao je u jednoj drugoj prigodi da je “prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske, Krsto Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe sigurnosti zato što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku. …helikopterska nesreća je u stvari bila samo predstava za javnost i zavaravanje tragova”.
Bursać zaključuje svoj prikaz pitanjem o tomu kako se sve dogodilo te citira udovicu Krste Đurovića, Irmau , koja živi na Malom Ižu, koju je da za RSE, Radio Slobodna Europa: “Živite s tim i onda vas to muči. Najviše bih voljela kad bih znala pravu istinu.” Zatim opetuje ključne riječi admirala Đurovića: “Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti ne će”. Bursać se pita nisu li upravo to bile “prejake riječi” koje su ubile heroja Krstu Đurovića? Naposljetku zaključuje: “Nakon svega ostaje poruka za vlasti u Crnoj Gori da moraju angažirati svoje Državno odvjetništvo, koje će napokon riješiti taj slučaj”, te odaje počast Đuroviću kao “simbolu mira”, koji je “izgubio život upravo zbog svojih ljudskih i civilizacijskih stavova. Slava mu i da se ne zaboravi!”

P. S. Isto pitanje kao i Državnom odvjetništvu Crne Gore može se postaviti i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske: Zašto se pogibija kontraadmirala Đurovića nije istražila i zašto nije proveden postupak utvrđivanja sumnje za počinjenje ratnog zločina?! Prvo je odvjetništvo nadležno po kriteriju okupacijske odgovornosti, budući da je akter bila i crnogorska Teritorijalna obrana, a drugo je odvjetništvo nadležno po kriteriju teritorijalne jurisdikcije, jer je mjesto pogibije bilo i jest terirorij Republike Hrvatske, kao tadašnje federalne jedinice, a poslije samostalne države koja je njezin sukcesor.

AlJazeera/Hrvatsko nebo