Nenad Piskač: Jugoslavenska proizvodnja ovisnosti Hrvata o Srbiji
Vrijeme:3 min, 27 sec
Što mediji u Srbiji pišu o Vatrenima? Ili – Evo što u Srbiji govore o ulasku Hrvatske u Schengenski prostor? I tako dalje. Ovo su samo dva naslova u poplavi sličnih. Mediji u Hrvatskoj i njihova vojska černiložderilaca i kipočastitela gotovo se natječu tko će više, brže i bolje izvijestiti hrvatske meglolisce o stanju svijesti u susjednoj državi. Pritom je potpuno nebitno radi li se o području estrade, kriminala, politike, jezika, športa, zabave, vojske… Zahvaćena su sva područja života i rada. Takav tretman na hrvatskoj medijskoj sceni nema nijedna država na svijetu. Nijedna! Uključujući i najveće sile.
Tumor nema tko odstraniti
Naravno da Srbija ni o čemu ne odlučuje, niti bi smjela odlučivati o hrvatskim prilikama i neprilikama. Naravno da je Hrvatska u protekla dva desetljeća potpisujući sumnjive bilateralne sporazume sa Srbijom dopustila da ta država, Republika Srbija, nastala u svibnju 2006. godine, ipak (su)kreira stanje duha u Hrvatskoj. Naravno da politika „stabilnosti“ i „inkluzivnosti“ ide na ruku neumrloj jugoslavenskoj proizvodnji i održavanju srbijanskih mitova u i o Hrvatskoj. Sve nam to govori kako je jugoslavenska ideja preživjela prva tri desetljeća hrvatske demokracije i pune državnosti izborene u Tuđmanovom desetljeću. I, suprotno elementarnoj životnoj logici, odlično se snašla u „promijenjenim okolnostima“. Diktira teme i dileme u onoj mjeri koja joj odgovara.
Pa, ipak, listajući i prateći medije u Hrvatskoj, koji su sve manje hrvatski mediji, čovjek bi pomislio kako je Srbija izuzetno važna za hrvatsku sadašnjost i budućnost. Napravio sam štih probu kod svojega potomstva rođenoga u doba obnove hrvatske države. Pitam ih jesu li pročitali ovaj ili onaj naslov u kojemu se spominje Srbija. Evo odgovora: „Stari, pa tko to čita, budi pametan, to nikoga ne zanima“. E, tu smo.
Naime, kaj. Drago mi je da mi potomstvo ne spada u meglolisce, to jest da ne ližu medijske magle. Ali, opreza radi, moram primijetiti da moguće ne kuže odakle vjetar puše. Taj hrvatski problem s jugoslavenskom idejom uopće nije mala zafrkancija. Već sama činjenica da ta utopistička ideja nije izumrla, niti je kažnjiva (ne kao „ideja“, već kao realizacija ideje), iako je prouzročila teške zločine u ime svoje realizacije, pokazuje da je riječ o ozbiljnom tumoru na hrvatskom tkivu. Naime, opet, kaj. Nema ga tko kirurški precizno odstraniti i time dopustiti da se zdravi dio organizma može normalno razvijati, bez srbijanskoga kompleksa i mitova. Jugoslavenska ideja u Hrvatskoj nema prirodnih saveznika osim četnika i ostalih velikosrbijanaca bez obzira bili oni monarhisti, socijalisti, komunisti, demokrati, liberali, naprednjaci ili samo njihovi simpatizeri.
Oporavak i otpornost jugoslavenske ideje
Koalicija hrvatskog jugoslavenstva i velesrbijanstva kroz povijest je doživljava neke kozmetičke mijene i promjene imena, ali u osnovi ona je još tamo negdje od Bečkoga dogovora ostala ista. Srbija jugoslavensku ideju doživljava s pravom kao stepenicu prema velikoj Srbiji, a hrvatski jugoslavenski utopisti kao obećani raj za samostalnost nesposobnih Hrvata. Otuda dolazi i praksa jugoslavenskih utopista – izjednačavanje i niveliranje dva naroda i dvije države u svemu. Ta, bit će lakše „prisajediniti se“ kad za to dođe „vreme“, ako su Hrvatska i Srbija gospodarski otprilike izjednačene, ako im je jezik „zajednički“, ako se (per capita) Hrvati i Srbijanci ispeglaju jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom politikom i tako dalje.
Sva ta nastojanja lako je prepoznati u hrvatskoj stvarnosti. Baš kao i zgoljnu, prežalosnu i istinitu činjenicu da jugoslavenska ideja u Hrvatskoj na razini politike već dugo nema prirodnog protivnika, a osobito ne u nekad „središnjoj nacionalnoj stranki“. Jedini, ali neorganizirani protivnik jugoideji jest većinska volja i težnja hrvatskoga naroda. Tako da u tom pogledu vlada unutarnjopolitička, gdjegdje i vanjskopolitička logika – neka jugoslavenska rijeka mirno teče i radi svoj posao, ta, mi smo ekstremno inkluzivni, sve do bola i gubitka nacionalnog dostojanstva. To što ta ideja skoro dva stoljeća kontinuirano potkopava hrvatsku državnost nikoga posebno ne brine. Nijedna stranka nije izrazito protujugoslavenska. Nijedan medij također. Glavna struja pliva usporedno s jugoslavenskom idejom. Ponaša se često puta i kao „lokomotiva jugoslavenske ideje“.
Hrvatska glavna struja proizvođač je jugoslavenske magle i istodobno glavni meglolizac. To je jedina proizvodnja u Hrvata koja nije devastirana ili prodana strancima, pače, ona ima sve preduvjete za „održivi razvoj“, da ne velim rječnikom bruxelleske birokracije – „oporavak i otpornost“.
Nenad Piskač, Hrvatsko nebo
