Iz stranih medija/Le Monde: Erdogan bi se zbog mušica i naglosti mogao ipak spotaknuti

Jedan od najvećih talenata nedostižnog i neiscrpnog Recepa Tayyipa Erdogana njegova je sposobnost pretvaranje kriza u političke prigode. Koliko je puta u dvadeset godina na vlasti turski vođa promijenio smjer, izazvao šokove ili zaoštrio napetosti, unutarnje i vanjske, kako se izvukao iz lošeg stanja?

I dan danas dok se bori s padom popularnosti, turski predsjednik pojačava diplomatske akrobacije. Glumi istovremeno gospodara rata koji prijeti sirijskim Kurdima novom vojnom intervencijom, kao odmazdom za ubojiti istambulski napad sredinom studenog; mirotvorca između Rusije i Ukrajine s lakoćom da i najiskusniji diplomati pozelene; i velikodušnog gospodara stišćući obje ruke Abdela Fattaha Al-Sissija, tijekom otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Dohi, nakon udaranja izjavom kako se nikada neće sresti s liderom proizašlim iz državnog udara.
Ima jedinstvene odlike kameleona, utvrdio je Cengiz Candar, poznati novinar i bivši savjetnik predsjednika Turguta Ozala (1927.-1993.). Brend strašne političke životinje, koja stalno mijenja boju kako bi preživjela, moglo bi se dodati. Nije li zaveo sve po redu Georgea W. Busha, i samog vrlo religioznog, koji je u njemu vidio “gorljivog muslimana”, Baracka Obamu, za kojeg je predstavljao “prozor u islamski svijet”, te predsjednika biznismena Donalda Trumpa, koji je hvalio njegove talente „dealmakera“.

Protivnici ili pobornici, svi se slažu u jednom: šef turske države uspijeva se ugurati u pogreške svjetskog poretka okrenutog naglavačke, impozantnom postojanošću. Upravo je on figura autoritarnog vođe koji stalno izranja, čvrsta i ambivalentna, razorna i odbojna, ali također i “intrigantna”, kako je Soner Cagaptay iz Washingtonskog instituta za politiku Bliskog istoka, opisao njegov način “svladavanja prepreka i nadigravanja prognoziranog”. I sam je nedavno ponovno naglasio, govoreći o mogućem susretu sa zakletim dojučerašnjim neprijateljem, sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, kako “nema mjesta zamjeranju u politici”.
“Jedino je važno ostati na vlasti”
“Erdogan nema ono što nazivamo vizijom svijeta, nije on ideolog, ističe Gönül Tol, autorica minucioznog djela „Erdoganov rat“ (Oxford University Press, 332 stranice). „On je populist u smislu da upravo različitim ideologijama postiže ono jedino što mu je važno, a to je ostanak na vlasti. Misli, djeluje i vidi svijet kroz ovu jedinu
leću. Kao dobar pragmatičar, klasificira, razdvaja, rješava probleme od slučaja do slučaja, bez obzira na kontradiktornosti trenutka sve dok drži kontrolu.“
Erdoganov uspon na diplomatskoj sceni nije bio mirna šetnja. Tijekom prvih godina na vlasti, potaknut ogromnim gospodarskim rastom i neprobojnom popularnošću, igrao je na europsku kartu i standarde u domeni prava da se oslobodi tutorstva vojske.
Od 2010-ih, oslobođen stiska generala, razočaran i uznemiren odugovlačenjem u Bruxellesu, okrenuo se regiji Bliskog istoka, Euroaziji i Africi, ističući povratak identitetu turskih muslimana i “multi-aksijalnu diplomaciju“, usklađeniji s neposrednim okruženjem. Razdoblje “nula problema sa susjedima”, slogan koji je popularizirao Ahmet Davutoglu, ministar vanjskih poslova, zatim premijer između 2009. i 2016. godine.
Erdogan se nameće i poduzima mjere za povećanje vidljivosti islama u javnom prostoru. Podršku na biralištima traži od konzervativnih Kurda. Podržava Muslimansko bratstvo u tekućim arapskim pobunama. Time potkopava veze koje je Turska prethodno održavala s Izraelom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U Siriji pruža oružje i pomoć pobunjenicima, bili oni džihadisti ili ne.
Oslabljen financijskom krizom
Sa svojim prvim neuspjehom na izborima u lipnju 2015. započeo je približavanje krajnjoj desnici Stranke nacionalističke akcije (MHP). Država postaje napeta, nasilje i represija rastu. Razdoblje polarizacije. “Udruživanjem s nacionalistima koji Kurde vide kao egzistencijalnu prijetnju, tvrdi Gönül Tol, Erdogan ponovno mijenja svoj plan. Razvija antielitnu retoriku s nacionalističkim nagovještajima za pokretanje rata protiv Kurda koji postaju neprijatelji broj jedan.“
Ankara pregovara s režimom u Damasku za prešutno zeleno svjetlo za svoje ofenzive u sjevernoj Siriji, uporištu kurdske manjine. U pet navrata, između 2015. i 2022., Recep Tayyip Erdogan oglasio se optužbama, u zraku ili na zemlji – svaki put, neposredno prije izbornih rokova. Nedavni turski napadi započeli su 20. studenog, uz goruću prijetnju kopnene intervencije.
Kao što je činio 2019., kada je – uzalud – tjerao Trumpovu administraciju da uspostavi zajednički kontroliranu tampon zonu duž granice sa Sirijom, turski predsjednik sada radi na tome da od Moskve dobije organizaciju summita s predsjednikom Basharom Al-Assadom, posvećen sigurnosti između dviju zemalja. Sastanak koji je do sada odbijao Damask koji, prema nekoliko izvora, odbija Erdoganu omogućiti diplomatski uspjeh koji bi mu vjerojatno povećao šanse na izborima 2023.
Zapravo, šef turske države prolazi kroz delikatnu situaciju. Oslabljen financijskom krizom koja potresa zemlju i sve većom ogorčenošću stanovništva činjenicom da je 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica smještenih na njenom tlu, pokušava ojačati svoj imidž. Sljedbenik snažnog koncepta interno, Erdogan nastoji prisvojiti veću vidljivost na međunarodnoj sceni.
Već početkom godine, na Bliskom istoku, gdje je Turska završila u velikoj izolaciji, pokušao je obnoviti veze koje je sam narušio. S Egiptom, ali i s Izraelom, koji je u prošlosti opisao kao “terorističku državu”; s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koje je optužio za umiješanost u neuspjeli puč 2016.; čak i Saudijskom Arabijpm, kojoj je prkosio emitirajući audiosnimke kojima se utvrđuje odgovornost njegovih agenata za likvidaciju novinara Jamala Khashoggija u Istanbulu. Koliko god dogovora bilo nisu spriječili Tursku da redovito krši zračni prostor Grčke, nastojeći Cipru nametnuti dvodržavno rješenje, suprotno interesima zapadne strane.
Neizostavan posrednik
Potom dolazi grom od 24. veljače, invazija Moskve na Ukrajinu. Osuđujući od početka rusku agresiju, opisanu kao “ilegalnu”, turski predsjednik se vješto vratio na milost Europljanima i NATO-u koji neprestano, posljednjih godina, osuđuju njegovu abrazivnu vanjsku politiku, kao i regionalni avanturizam.
Čuvar Bosporskog tjesnaca, sada zabranjenog za ruske i ratne brodove NATO-a, te veliki vojni partner Kijeva, igra ključnu ulogu u pregovorima o deblokadi crnomorskih luka i trgovini zarobljenicima između Rusa i Ukrajinaca.
Odbijanjem primjene sankcija protiv Moskve, nametnuo se kao nezamjenjiv posrednik, naglašavajući potrebu održavanja bliskih veza sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom. U četiri mjeseca njih dvoje su se sreli isto toliko puta.
U sukobu s NATO-om nakon što je 2019. kupio ruske protuzračne rakete S-400, izvorno dizajnirane za uništavanje zrakoplova Atlantskog saveza, gospodin Erdogan je sam stvorio izvanrednu situaciju unutar institucije.
Kritiziran zbog dvosmislenog odnosa “povjerenja i solidarnosti” s “dragim prijateljem Putinom”, turski predsjednik je na kraju navukao sumnju u pouzdanost.
Njegov ubrzani povratak u okrilje atlantista donio je olakšanje. Do te mjere da vidimo kako saveznici brišu nesporazume iz prošlosti – u Libiji, na istočnom Mediteranu, u Siriji – i zatvaraju oči na metodičnu demontažu vladavine prava u vlastitoj zemlji i na postupke protiv kurdskih snaga na južnoj granici.
“Dragocjeno, do sljedeće omaške”
“Doba nevinosti je opet tu, iako je to ponekad teško progutati”, priznaje, pod uvjetom anonimnosti, zapadni diplomat namješten u Turskoj. Nakon što je Ankara opet postala podobna destinacija, ni manje ni više nego pet čelnika Europske unije (EU) i NATO-a došlo je u posjet svom “dragocjenom turskom savezniku”, prema izrazu Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika Atlantske alijanse.

“Dragocjeno, do idućeg zastranjivanja”, relativizira isti izvor. Spornih predmeta ne nedostaje, čak se i nakupilo. Od stalne blokade procesa članstva Švedske i Finske u NATO-u, preko prijetnje intervencijom u Siriji, do ucjena prekidom migracijskog pakta zapečaćenog od 2016. s EU, turski predsjednik još malo iskušava strpljenje svojih tradicionalnih saveznika. Zbog mušica i naglosti mogao bi se ipak spotaknuti. Umijeću unatoč.

Izvor: Nicolas Bourcier: U Turskoj, Erdogan, akrobatski diplomat, vraćen u sedlo ratom u Ukrajini . LE MONDE (Francuska), 6. prosinca 2022.

Le Monde/Hrvatsko nebo