Nenad Piskač: Iz Predgovora antologije „Politički epizodizam u Hrvata“
Vrijeme:6 min, 7 sec
Što se više približavaju izbori to je „zanimljivije“ pratiti politička previranja na trulim daskama naše političke pozornice. Scena je na njoj odavno ista, crno-bijela, da ne velim bipolarna, u pravilu izbor je sveden na skj ili skh. Nijanse su gotovo neznatne, potpuno je, naime, za naše unutarnje neprilike, volju većine i narodne težnje svejedno potpisuje li scenografiju predstavnik eskajota ili eskaha-a. Ono što je pak kakva-takva „promjena“ odnosi se na raspored glumaca sporednih uloga, dakle, epizodista.
Politički epizodizam u posljednjih tridesetak godina zavrjeđuje antologiju. Kroz Sabor, pa i Vladu, prodefiliralo je mnoštvo egzotičnih epizodista. Najduže su svoje uloge zadržali oni koji su se u zgodno ili nezgodno vrijeme svrstali (prešaltali) u niše postojećega skj-skh poretka, premda su prije svrstavanja nudili sve i svašta, uglavnom ništa, ali je dobro zvučalo ušima černiložderilaca, očima kipočastitela i jeziku meglolizaca. Epizodisti u pravilu izlaze na izbore bez visine, dubine i širine programa, bez infrastrukture, osobito kadrovske, često i bez formalno osnovane stranke, što je na prvi pogled ravno mazohizmu. No, na drugi pogled, riječ je o elementarnoj drskosti dobrih matematičara i sposobnih zastupnika osobnih interesa.
Status odobrenog političkog epizodiste je sjajan!
Politički epizodisti su zapravo sporedni glumci koji, uz pomoć režima, jedno vrijeme prije izbora glume glavne uloge za koje unaprijed znaju da im ih režiser (izvršni komitet, ili popularnije – duboka država) ne će dodijeliti, a izborno tijelo još manje, odnosno tek u onoj mjeri osvojenih glasova koji im jamče četverogodišnji honorar. Oni su na sceni glavni prije i poslije predstave. Za vrijeme predstave najviše vremena sjede u garderobi i s garderobijerom, ako je on dobre volje, piju kavicu, ili pak u sobici šminkera peglaju vlastiti lik i djelo.
Naravno, u slučaju da se svi epizodisti ujedine oko jednog političkog uzletišta, to bi za opće dobro bilo obećavajuće. No, njihov cilj nije opće dobro koliko god grlati bili i kako god žestoko „kritizirali“. Oni samo žele biti dio predstave. Ta, za više od toga potrebno je zamijeniti žablju s ptičjom perspektivom, a takvo što epizodisti ne žele, neki nisu ni u stanju, a neki pak uživaju krekećući po kloaki. Status političkog epizodiste je, naime, kaj – sjajan. Dio su ekipe sa svim prinadležnostima i berivima, a ne snose nikakvu odgovornost.
Uoči prošlih predsjedničkih i općih izbora režim je lansirao epizodistu M. Škoru, vrhunskog estradnog trudbenika čiji glazbeni repertoar domoljubna populacija zna napamet. Glazbeni rejting Izvršni je komitet odlučio zamijeniti s političkim. Napumpao mu ničim zavrijeđen politički „rejting“ i preko središnje agitpropovske kuće objavio državi i naciji veliku novost i novu nadu. Kakva poslastica i koliko posla za černiložderilce, kipočastitele i meglolisce! Čovjeka s bogatim glazbenim repertoarom, ali bez stranke, programa i infrastrukture černiložderilci su dizali u nebesa, kipočastiteli su od njega napravili totem, a meglolisci su polizali tu cjelokupnu maglu kao dijete sladoled. Rezultati su poznati.
Bilo bi nepravedno spomenuti samo Škoru. Na prošlim izborima na površinu žablje perspektive isplivali su i neki drugi nadareni epizodisti i na njima uspješno registrirali osobni, pa čak i obiteljski obrt na adresi Hrvatskoga (državnog) sabora. U svim predstavama klasičnoga tipa samo je jedan glavni glumac ili glumica, svi ostali su sporedni likovi. Režim među kandidatima za statiste i epizodiste najviše voli izabrati one koji nemaju ambicije postati glavnim glumcem ali silno žele uči u sastav ansambla, one koji nemaju talenta i po svom habitusu ne mogu igrati ni uloge glavnih sporednih uloga, kao i one koji se na pozornicu guraju iz sasvim egoističnih razloga ili pak iz čistoga inata. I onda se čudimo što nam je kadrovski sastav Sabora iz mandata u mandat lošiji da bi još prije dva mandata dosegnuo nepodnošljivu, negledljivu, bljutavu razinu.
Pravedna Karolina, vatrena Kolinda i branitelj Ivan
Uoči predstojeće remake izborne predstave već se sad mogu naslutiti neki kandidati i kandidatice. Ima i novih, ima i ponavljača, pa i iznenađenja, ali, nažalost, nema ničega što bi jamčilo nasušno potrebne promjene i potpuno novu premijeru s adekvatnim ansamblom. Volio bih da nije tako kako jest, ali tko gledatelje išta pita, važno je, naime, da plate ulaznicu. Stoga sam si priuštio cjelogodišnju izlaznicu iz predstave. Ali, ipak, tu i tamo ponešto škicnem…
Već duže vrijeme govori oporbene zastupnice Karoline Vidović-Krišto plijene pozornost po svojoj britkosti, uvjerljivosti i zdravorazumskim zaključcima potkrijepljenima provjerenim podatcima. Britkost režim još i može do određene mjere tolerirati, ali zdravi razum ne dolazi u obzir. Zbog toga su saborski istupi Vidović-Krišto prognani iz režimskih medija. Nema ih. Osuđena je na alternativne komunikacijske kanale, usmenu predaju i youtube kanal bivšeg epizodiste – Pernara. Osnivanjem stranke najavila je izlazak iz medijskog kaveza.
Njezinim ambicijama opasno prijeti ponavljačica Kolinda Grabar-Kitarović. Neprestano je u (osobnoj) kampanji. U tom pogledu izvrsno koristi i Svjetsko nogometno prvenstvo ne štedeći pritom novce za modne navijačke detalje. Za razliku od pravde željne K. V. K., ponavljačica K. G. K. ima potporu medija, što znači da netko na nju još računa. Budno se prati svaki njezin korak tijekom kampanje predizbornog zagrijavanja. Primjerice: „Kolinda Grabar-Kitarović otkrila što će odjenuti protiv Belgije“. Očekuje se samo da je Plenković po drugi put gurne, ne u svlačionicu Vatrenih, već u ekipu epizodista kako bi mogla izgubiti izbore.
Ivan Vanđelić, za razliku od Kolinde nije ponavljač. S druge strane, za razliku od Karoline V. K. nema ni stranku u pelenama. Ali, navodno, ima dobar američki poguranac, nešto slično kao što je Plenković imao bruxelleski poguranac. Ova usporednica s Plenkovićem daje naslutiti kako je riječ o osmišljenom „projektu“ izvana, a ne o sublimaciji i sintezi volje i težnje iznutra. Istina, bio je Vanđelić branitelj kad je grmjelo, ali branitelj je bio i T. Medved i onaj sporedni lik prije njega, stanoviti Fred – poslije njihovih epizodnih uloga braniteljski status više nije nikakva prednost, kamoli jamstvo pri raspodjeli uloga statista, još manje glavnih uloga.
Šuput ima odličan rejting…
Među kandidatima za epizodne uloge nemoguće je ne zamijetiti medijsko pumpanje stanovite Maje Šuput (nije jedina, ali je trenutno najozbiljnija kandidatica jer je medijski preplavila čak i jugoikonu Severinu). Njezine izjave za razliku od Karoline i Ivana, pa u stanovitoj, ali puno manjoj mjeri, i od vatrene Kolinde mediji prate s nevjerojatnom pozornošću. Pogledajmo: „Ljudi, imam svoj nos. Samo sam odrasla…“. Tko ne bi želio političarku koja ima svoj, a ne tuđi nos? Ako poretku treba za iduće izbore zamjena za Škorinu ulogu, a treba mu i sigurno je da traži novu pogodnu osobu, predlažem mu gđu. Šuput. Em, ima nos, em, viri iz svih tikovina, društvenih mreža, reklama, elektroničkih medija i s ekrana šund emisija. Ima „rejting“! Istina, ima nesagledivo lošiji glazbeni repertoar od Miroslava, ali zato posjeduje bujniju frizuru i profesionalni make up. Treba ju naučiti samo nekoliko prigodnih fraza…
Ako u pogledu izbora novih epizodista još ništa sa sigurnošću ne možemo zaključiti, jedno je, međutim, sigurno. Medijski černiložderilci, domoljubni kipočastiteli i bolesni meglolisci jedva čekaju da im poredak servira novo lice ključnog epizodiste za iduću predstavu festivala demokracije. Čim ga poredak odobri, černiložderilizam, kipočastitelizam i meglolizam u Hrvata, ma gdje bili, odradit će svoj posao savjesno kao i na prethodnim festivalima demokracije. Kad festival završi, bit će sve isto, kao i prije festivala. Umjesto premijere, gledat ćemo remake.
Mogli bismo s obzirom na sadržaj nenapisane antologije hrvatskog političkog epizodizma zaključiti: Za novu predstavu nije dovoljno samo čekati (i navijati) na odobrene likove sporednih glumaca, statista i epizodista.
Nenad Piskač, Hrvatsko nebo
POVEZANO
