Nataša Božinović: Od ponedjeljka do petka, pa sve ispočetka

Hrvati  k’o pačići mali; od ponedjeljka do petka, pa sve ispočetka. Kronološki:

Od 1918. Imamo krug jezikoslovaca i književnika koji rado pišu ekavski, svjetskog kipara koji se rado klanja srpskome kralju, dio pravaša odlazi u  Orjunu, nametanje srpskog viđenja povijesti, mitologizaciju Kosovske bitke, moje sugrađane koji plaču nad lijesom srpskoga monarha i satrapa, atentati,  kazamazti i  batinanje do smrti hrvatskih nacionalista..

Od 1945. Opet imamo: ekavicu, podobne umjetnike, pisce koji se klanjaju maršalu,  većina odlazi u crvenu Orjunu, nametanje srpskog viđenja povijesti, mitologizacija Jasenovca, moji sugrađani se bacaju na poljudsku travu kad umre crveni monarh i satrap, atentati, kazamati i batinanje do smrti hrvatskih nacionalista….

Od  2000. da ne prepisujem; nešto slično. Možda bez kazamata, ali ide ka tome.

Danas je puno više, nazovi naših, pisaca koji se klanjaju srpskome čemu bilo i pišu što bilo. U pitanju su male kozmetičke izmjene: Nije ekavica nego zajednički jezik. Gotovo da nema izmjene u nametanju srpske povijesti i mitologizacije Jasenovca.  Mitološki se danas srpski kralj iz stare Juge i maršal iz novije, multiplicirao na više manjih ikona; što srpskih umjetnika, glumaca, pjevača, sportaša, pa sve do raznih starleta i srpskih cajkaša. Kada takvi odu na vječna počivališta, sjetite se Balaševića,  bijednici iz Hrvatske im se bacaju na lijes, travu ili kakvu drugu, medijski potentnu podlogu, slično kao prije za oba jugoslavenska autokrata. Skupno izražavaju svoju tugu, ma ipak više izražavaju mržnju spram države i naroda kojem slučajno pripadaju. Nisu svi protkani mržnjom, ima tu i tužnih naivaca, ali oni koji takve žalopojke organiziraju, nisu naivci. Točno znaju što rade.

Imam dojam da je gore nego ikad. A imamo državu. Uvijek sam optimistična i uvijek ubacim  kakvu optimističnu poruku, pa ću se i sada potruditi.

Izložba; Svjedoci povijesti: Fotografije Domovinskoga rata na Peristilu, 7.11., sigurno je optimističan primjer. U tome prostoru djeluje Prokultura, opservatorij kulturnih politika, predsjednice i voditeljice projekata Nansi Ivanišević.  I inače se tu njeguje vrlo pozitivan štih i, kako to samo hrvatska kultura zna bit; uključivost i širina svih aktera na tome polju. Dojam je da vas se obujmi kršćanskim zagrljajem umjetničke ljepote, a od koje se ježi neprijateljska strana ako osjete i natruhe onoga H, u njoj.  Fotografije s konkretne izložbe su umjetnički i dokumentaristički vrlo vrijedan zapis o vremenu srpske agresije na Hrvatsku. S jedne strane ogromna količina tuge, a s druge; ponosa i slave.

Fotografi koji su izlagali: Matko Biljak i Božo Vukičević, radili su u Slobodnoj Dalmaciji te je nazočnost njihovih kolega: od peđe do feđe, od jovana do radovana, bila kolegijalna.  Neki su, kao što rekoh, na ono prvo H u govorima predstavljača,  šmugnuli dok si reko keks.  Jedan od takvih je bio i poznati pisac stereotipnih fora o Hrvatima, drug Tomić. Nije da mi dosta toga ne promakne od ljudske taštine, ali lik je visok i nosi šešir. Glumi boema, želi biti viđen, pa ga eto i ja sa svojom dioptrijom, vidjeh. Vremena su takva da on svojom razinom pisanja zadovoljava malograđanski i jugoslavenski ukus, danas režimski ukus, a što je sasvim opozicija od značenja riječi boem.

Vizualno bi to bilo woodyjevski simpatično da  nije gadljivog ponašanja. Takvo se najbolje eksplicira u srbijanskoj  TV emisiji voditelja Zorana Kesića. Tomić je, baš kao i Dežulović, pao na koljena srpskom voditelju. Zoran obožava Jugoslaviju baš kao i oni samo s bitnom razlikom; srbijanski voditelj obožava svoju Srbiju i njemu je cijela Hrvatska = Srbija i samo ju pod tim nazivnikom voli. Ali eto, pred ovo dvoje,, reda radi, sve skupa zove  Jugoslavijom.  A njih dvoje, doslovce, preziru Hrvatsku. Iako je u Hrvatskoj sve više takvih javno eksponiranih slučajeva, ipak im je mržnja spram Hrvata još za koju dozu više empatijski prihvaćena  u Srbiji, bar za sad, pa će rado tamo skočit. Mjesečno i deset puta, ako treba. I da,  ako ih mrcvare na srpskoj granici tri sata, svaki od tih puta. Taj užitak koji im voditelj Kesić na kraju pruži u svojoj emisiji, penetrirajući u njihovu tupost, vrijedi toga.

U toj emisiji se jasno vidi da Tomiću jednostavno nedostaje inteligencije i poznavanja hrvatske kulture i mentaliteta da bi išta vrijedno sročio na tu temu, a kamoli napisao. Pa smo imali priliku čuti da Hrvati vole biti u EU samo zato što Srbi nisu…. Kao, to im je jedini smisao. A on?  On  pak voli biti u EU, jer je to bar neki jamac da Plenković ne će podleći crnom kleru i da ga zli  Hrvati ne će pokrast, njega poštena radnika. Ova misao, otkriva nam zapravo, njegov prizemni smisao. Nada se i sve većem gubitku suvereniteta, jer pod EU kontrolom, ta lupeška zemlja Hrvatska, opet je spremna za podaništvo kakvom on, žudnjom seksualnog manijaka,  žudi.  Samo da je nema!!! Naklepetao je još  dječjih gluparija da kad ih ogoliš od mrziteljske naravi, doimaju se, što bi Raspudić rek’o: Gretenski!

Nakon svih takvih linkova; što teksta, što videozapisa, upalite Dnevnik Hrvatske televizije i što imate za čuti: nestaje nam obala  zbog klime, prijete potresi, same bolesti, propadanje poljoprivrede, privrede, porast cijena, rat u Ukrajini.

U ukrajinskome ratu ima ponešto od tomićevske antilogike. Primijetili smo, rat se u nas odigrava preko onih koji su za Ukrajinu i onih nasuprotnih koji su za ukrajinski narod, ali za rusku politiku. Ovo potonje u prijevodu na našu situaciju devedesetih,  zvuči: da su za hrvatski narod, ali za srpsku politiku.  Možda bi mogli u nekom zdravijem kontekstu istom logikom opravdati težak dolazak „boema“ Tomića na izložbu Fotografija Domovinskoga rata, da se on na dnevnoj bazi toliko ne outa s kompleksaškom mržnjom prema svojoj naciji. Karakterističnoj za njegov konjušarsko provincijski um. Hoću reći, Tomić nikako ni u kojim okolnostima NE podržava hrvatski narod, a uvijek i u svim okolnostima, podržava srpsku politiku.

Nakon Dnevnika je bila emisija Art a la carte gdje nas je još jedna tomićevština, sada u liku Nuhanovića, provela zagrebačkim Interliberom. U svojim ubogim ručicama držao je Nuhanović,  knjigu o Titu kao preporuku, pa kaže, ni manje ni više tomićevskom retardacijom: Nakon trideset godina povijesnoga  revizionizma, napokon knjiga o Titu. Radi se o  knjizi emotivne povjesničarke Marie-Janine Calic koja priču o Titu bazira na ljubavi prema Titu, a činjenicu da se radi o satrapu, pravda uspješnom politikom baš kao što Englezi veličaju svoje kraljeve bez obzira na stil i način vladavine. Ova knjiga nije literarno djelo kao Knjiga o Titu France Bevka, namijenjena djeci, ali je emocija ista. Calickina knjiga  je namijenjena odraslima koji nikada ne odrastu i ne evoluiraju u svjesnu i ponosnu osobu koja može korisno prinositi društvu u kojemu živi.  Poslije je išao prilog o muzeju Novog vala, opet nekoga Tomića, sada u ženskom liku Hane Rakovac Mašić..

Pokatkad mi HTV kulturni prilozi izgledaju kao loše reklame za kozmetičku antibore kremu. Hrvatska predstavlja starost koja im je brutalno ukrala mladost i nevinost, a jugo-srpska kultura je krema koja djeluje poput izvora mladosti. Srbijanska agresija im je brutalni zahvat, neuspjela plastična operacija. Stoga ju pacijenti, opet žele ponoviti. Dok to ne ide, služe se kozmetičkim pripravcima, a takva je bila i Hanina reportaža o muzeju Novoga vala. Da vam sve ne prepričavam, s tugom u glasu u kontekstu odioznoga plemenskoga podneblja, na kraju reportaže, patetično ona reče:“ A onda su došle devedesete….“.  Zvučalo je: A onda je došla siledžijska Hrvatska koja mi je oduzela mladost i nevinost.

Stoga, pitam se; koja je razlika između bilo koje Jugoslavije i ove danas Hrvatske? Unatoč svemu navedenom; golema.  Činjenica da imamo bilo  kakav vlastiti državni mehanizam je dovoljna za prožvakati sve negativne pojave koje imaju nakanu rušiti ga.  Pomaže i činjenica da su se izazivači takvih pojava u nas toliko ograničili na cilj brisanja Hrvatske, da jednostavno zaboravljaju  na osobnu duhovnu evoluciju, pa ih takve podkapacitirane, zaista bilo kakva Hrvatska može anulirati.  Samo mora postojati. Jer ima i takvih rečenica naših domoljuba da vam se krv sledi u žilama: „ Bolje da Hrvatske nema kad je takva.“, „Prije si bar znao na čemu si.“,  i druge destrukcije.

Treba reći da je uz tako nametnutu samo-destrukcijsku  atmosferu, njihov najveći uspjeh i što se Hrvati među sobom dijele na izdajnike i hrvatine , te se u toj priči zaboravlja na Mesića i sve ostale istinske izdajnike i stvarne mrzitelje hrvatske države. U toj kafkijanskoj situaciji i gospođa Zdravka Bušić (nit luk jela, nit luk mirisala), može postati izdajnikom (svjedočila i tomu na jednoj našoj tribini), a Benčićka, Kekinka i slične koke, suradnici.  Očito je da nam pamet u razlučivanju tko je izdajnik, a tko ne,  nije jača strana. No opet, kad se sve zbroji i oduzme iako ni u nas domoljuba nema političke pameti, kulture i znanja, opet je u bitnim trenucima, presudan ponos koji se mogao vidjeti i na fotografijama spomenute izložbe. uvijek pobjeđuje podaništvo.  Koliko god se hrvatska kultura utišavala Greta stilom jugoslavenštine, potpomognute uvelike hrvatskim institucijama, opet se na obzoru pojavljuju časni ljudi koji samoinicijativno prinose pozitivi. Uz našu znanu heroinu Julienne Bušić koja ulaže po tom pitanju velike napore, odnedavna sam saznala za postojanje Zaklade hrvatskog sjećanja  na čelu sa znanstvenicom,  Antoniom Jolić iz daleke Australije. Ona se kao mlada djevojka odazvala obrani RH, a danas participira na drugi način, ali s istim ciljem; organizirajući izložbe, tribine te druge manifestacije u skladu s djelatnošću zaklade.  Inicirala je i izložbu Fotografije Domovinskoga rata, prvu na tu temu u gradu Splitu. Trebalo je tridesetak godina da dođe netko izvana da je omogući.  Znakoviti je sam naziv zaklade, ali kako se domoljublje, pa time i Domovinski rat, gube u međusobnom prepucavanju tko je veći domoljub, a tko veći izdajnik, znakovit je i zaborav pravih vrijednosti. Stoga je očita potreba za postojanjem zaklade koja čuva naše krhko sjećanje i koja time upreže i hrvatske institucije da rade svoj posao.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo