FOTO/VIDEO Povijest Škabrnje – Domovinski rat, zločin u Škabrnji.
Vrijeme:13 min, 28 sec
Škabrnja
Škabrnja je smještena 21 km jugoistočno od Zadra, dakle u sjevernoj Dalmaciji, još određenije, u mikroregiji Ravnih kotara. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u njoj živi 1425 stanovnika u 404 domaćinstva što je svrstava u red najvećih ravnokotarskih mjesta. Područje današnje općine krajem 19. stoljeća je obuhvaćalo šest manjih naselja: Ambar, Škabrnje, Škara, Kutrovo, Plavanika i Prkos.
Imale su tada (1878.) 640 stanovnika i sačinjavale su jednu nedjeljivu cjelinu. U srednjem vijeku nazivaju se Kamenjani. Prvi spomen u 11. stoljeću. Prvotno u posjedu hrvatskog roda Gušića, zatim samostana sv. Ivana u Biogradu, a od 12. st. zadarskog benediktinskog samostana sv. Krševana. Pod turskom vlašću od 1573. do sredine 17. st. Početkom 18. st. mijenjaju ime u Škabrnje i naseljavaju se novim hrvatskim stanovništvom.
U starije vrijeme najznačajnije naselje bilo je Prkos, zbog čega se u dokumentima i ne spominje Škabrnja, niti u kanonskim vizitacijama, nego samo Prkos. U njemu je 1646. bio župnik glasoviti četovođa u borbi protiv Turaka don Stipan Sorić. Za vrijeme turske vladavine stanovnici Prkosa dobrim dijelom prelaze u Škabrnju, koja na taj način preuzima prvenstvo i postaje 1686. župom.
Prije Domovinskog rata Škabrnja je bila istoznačnica hrvatskog domoljublja, bogatog sela, blagih, vrijednih, poštenih, gostoljubivih i bogoljubivih ljudi. Vlastodršci u bivšoj jugokomunističkoj državi vodili su prema tom selu sustavnu politiku zatiranja svakog gospodarskog i duhovnog života. Vjerojatno je tome razlog pečat ustaštva, koji je mještanima Škabrnje stalno nametan u tijeku bivšega jugokomunističkog sustava. Vodeći se krilaticom “Bogu se moli, radi dan i noć, a od komunističke se politike drži podalje” i uz novčanu pomoć koju dobivaju od svojih rođaka koji rade vani u inozemstvu, a rijetke su obitelji koje nemaju nekoga vani, Škabrnjani su izgradili Škabrnju, najveće, najbogatije, i najljepše ravnokotarsko selo.
Pojava višestranačja u Republici Hrvatskoj 1989. osjetila se vrlo rano i u Škabrnji. Na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, pa tako i u Škabrnji premoćno je pobijedio HDZ. U Škabrnji vlada velik zanos domoljublja, euforija i entuzijazam. Na skoro svim kućama u mjestu vihorile su se hrvatske zastave s povijesnim hrvatskim grbom. Već u početku kolovoza godine 1990. na našem su području protiv hrvatske vlasti Srbi pokrenuli otvorenu pobunu, koja je započela paljenjem hrvatskih šuma, provokacijama i terorizmom. Izmanipulirani Srbi u Hrvatskoj u velikom su dijelu prihvatili četničku politiku i započeli oružanu pobunu protiv Hrvatske. Tako su 17. kolovoza 1990. naoružani stanovnici srpske narodnosti zatvorili ceste u mjestima sjeverne Dalmacije i Like, postavljajući zapreke, kamenja, balvane, što je početak tzv. “balvan revolucije”. Na cesti Zadar – Benkovac na ulazu u Donje Biljane, prema Škabrnji, Srbi su postavili zapreke i naoružane civile.
Topnički napadi četnika i JNA
Početkom 1991. u sklopu priprema za samoobranu sela krizni štab i mjesna vlast rade na osnivanju dragovoljačkog odreda koji se formirao od dvije čete. U to vrijeme postavljaju se prve naoružane seoske straže na ulazima u selo. Dana 17. rujna 1991. bez ikakvog povoda pobunjeni Srbi i JNA iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg izvršili su prvi topnički napad na Škabrnju. Krizni štab u selu organizira evakuaciju civilnog stanovništva (žena, djece i staraca) dvama autobusima, teretnim kamionima i osobnim vozilima u Zadar, koji se onda dalje upućuju (najveći broj) na otok Ugljan u turističko naselje u mjestu Kukljici, dok dio njih ostaje u Zadru kod svojih rođaka ili u hotelu Iž, koji je već tada bio predviđen za zbrinjavanje prognanika. Povratak civila natrag u selo redovito bi uslijedio nakon potpisivanja primirja kad bi i civilne vlasti – krizni štab u Zadru, naivno vjerujući svaki put da će se neprijatelj strogo držati dogovora o prekidu vatre, svojim priopćenjima apelirali na povratak i normalizaciju života.
U paklu svakodnevnog četničkog granatiranja Škabrnje pravo je čudo da do 18. 11. 1991. nitko od civila koji su se gotovo svi vratili nije stradao. Samo u razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko 2000 raznih projektila.
Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada, kada je poginuo Stanko Bilaver, zapovjednik 1. voda 1. čete pričuvnog sastava ZNG-a, prva škabrnjska žrtva, i jako je oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada. U više navrata zrakoplovi su raketirali selo, i tada je bačeno 8 kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke “poklon ministru obrane od JNA” i “za Franjine štakore”. Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. 10. 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti i zajedničke strategije i taktike obrane. Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske.
Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane preko 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale crtu obrane od oko 6 km. Valja podsjetiti da je bataljun bio slabo naoružan i to 50% vojničkim i 20% lovačkim oružjem te da 95% boraca nije imalo vojnu odoru nego civilnu (najčešće su bili u trapericama i patikama). Dakle, Škabrnju su branili samo Škabrnjani (dvije čete), u to vrijeme gotovo svi vojno sposobni muškarci u selu i da je tog sudbonosnog dana, 18. studenog 1991., bilo oko 200 slabo naoružanih i opremljenih ljudi koji, mogli bismo kazati, osim velikog srca, zanosa, prkosa i odlučnosti da brane svoj dom, nisu ništa drugo niti imali. Ozračje u selu od prvog dana četničkih izazova pa do pada bilo je takvo da je većina Škabrnjana, osobito boraca, mislila kako nema šanse da četnici i jugovojska uđu u Škabrnju, bez obzira na njihovu nadmoć u ljudstvu i tehnici.
18.11.1991. – Tenkovsko-pješački napad četnika i JNA
Tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA za napad na Škabrnju tog sudbonosnog dana 18. 11. 1991. došle iz dva smjera. Tako je jedna kolona tenkova i oklopnih transportera s kamionima pješaštva prolazeći kroz Zemunik Gornji došla oko 7 sati na zapadni ulaz u Škabrnju i s tenkovskim cijevima okrenutim prema našim položajima zauzela dva napadajna položaja (nasuprot glavnoj mjesnoj cesti kroz zaselak Ambar i južno od crkve sv. Marije u polju Jabuka). Istodobno je druga kolona tenkova i pješaštva došla iz pravca Biljana Donjih cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar i na Marinovcu, sjevernom ulazu u Škabrnju prema Ražovljevoj glavici, zauzela također napadni položaj.
Sam napad i usklađena vatrena priprema po položajima branitelja na pravcu Škabrnja – Nadin počeo je oko 7,30 sati iz raketno-topničkog oružja, oklopnih postrojbi s Debelog brda, Biljana, Zrakoplovne baze Zemunik, Smokovića, tenkova s područja Šarovina i Lišana Tinjskih. Glavni udar i težište napada agresora bili su na pravcu zapadnog ulaza u Škabrnju, zaselka Ambar i Ražovljeve glavice, gdje su uz žestoku vatrenu potporu iz prije navedenih neprijateljskih uporišta i zrakoplovstva angažirane jake tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA. Dok branitelji Škabrnje na ovim pravcima obrane pružaju srčani otpor, iza leđa im je JNA angažirala i helikopterske postrojbe, koje desantiranjem na područje Jabuke, jugozapadno od crkve sv. Marije i uz pomoć jakih tenkovsko-pješačkih snaga, koje su od Jabuke prodirale pravcem južno od kuća u Ambaru, kroz polje između Škabrnje i Prkosa, oko 10 sati zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke, te na taj način prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja, a branitelje u Ambaru poluopkoljavaju.
Nakon sloma obrane branitelja u Ambaru, ostale crte škabrnjske obrane još su odolijevale napadima agresora. Na drugom pravcu i težištu napada agresora prema Ražovljevoj glavici obrana je odolijevala sve do 13,30 sati, kada se branitelji povlače na pričuvne položaje u podnožju Ražovljeve glavice prema selu, a neprijateljski tenk se penje na Glavicu. Ostali branitelji i civili iz Ambara povlače se prema središtu sela i dalje preko Škara prema Vlačinama.
Četnici i pripadnici JNA do središta sela i crkve Velike Gospe došli tek predvečer oko 16,30 sati, goneći ispred tenkova zarobljene branitelje i civile kao živi štit. Neprijatelj je taj dan tu stao utvrdivši svoje snage na crti Ražovljeva glavica – središte Škabrnje – crkva sv. Luke. Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače van i ubijaju hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, ili nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima na očigled žena i djece. Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca. Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani.
Zarobljene odrasle muškarce (branitelje i civile) već su u Škabrnji odvojili od žena i djece i mučeći ih cijelim putem na očigled žena i djece odveli prema Benkovcu, gdje su trojicu ubili, a ostalih devet zarobljenih na taj dan završili su na koncu u kninskim kazamatima, prolazeći kroz najraznovrsnija mučenja i torture, dok konačno nisu razmijenjeni. Oni u Ambaru i središtu sela koji su imali sreće da ih četnici ne otkriju i uhvate pod okriljem noći, doslovno su satima puzali kroz polja, vinograde i jaruge, izvlačeći se iz četničkog okruženja prema Vlačinama, Prkosu, Jošanima i Galovcu, gdje su stigli promrzli i potpuno iscrpljeni od žeđi i gladi.
Napad na preostali istočni dio Škabrnje (koji nije branjen jer su se branitelji u ranim jutarnjim satima po zapovijedi povukli prema Prkosu i Galovcu) i Nadin započeo je u 8 sati i završio u 17,24 sati, kada su JNA i četnici zauzeli Nadinsku gradinu. Toga 19. studenog jugovojska i četnici nastavili su u Škabrnji sa svojim zvjerstvima i ubijanjem nevinih civila (žena i staraca) koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. Četnici su 19. studenog oko 14 sati, ušli s tenkovima i pješaštvom u Nadin iz smjera Škabrnje i iz smjera Biljana. Tog dana u Nadinu su poginula dva branitelja i ubijeno je osam civila, i kasnije još sedam civila koji su ostali u vrijeme okupacije u Nadinu. U Nadinu je u Domovinskom ratu poginulo 5 vojnika-branitelja i ubijeno 14 civila, dok ih se troje još vodi nestalim.
Iz okruženja jugovojske i četnika preostali su se civili iz Nadina noću izvlačili preko Nadinskog blata i Vlačina prema Jošanima i Galovcu, gdje su neki došli tek nakon tri dana potpuno iscrpljeni od žeđi, gladi i promrzlosti. Vijesti o tragičnim događajima 18. i 19. studenog u Škabrnji potvrđene su tek nakon što su pušteni zatočeni civili došli u Pristegu na našu hrvatsku stranu. Potresna svjedočenja preživjelih izazvala su kod domaće i svjetske javnosti zgražanje i osudu srbočetničkih zločina.
Tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska je vojska predala u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra, dovezavši ih iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima.U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali još 9 tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44. Ostala tijela žitelja, njihovi ostatci kao i ostatci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole. O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili (podatci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra), kao što su: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede.
Vojno-redarstvena akcija „Maslenica“ i „Oluja“
Akcijom Maslenica (koja je službeno trajala od 22. do 25. siječnja 1993) Hrvatska vojska oslobodila je cijeli prostor na potezu Maslenica – Zadar, Rovanjska, Maslenica, Posedarje, Novigrad, Pridraga, Podgradina, Paljuv, Islam Latinski Zeleni Hrast, Murvica, Musapstan, Crno, Babin Dub, aerodrom Zemunik i Škabrnja. Tako je Škabrnja sve do 22. 3. 1993. bila pod nadzorom Hrvatske vojske, ali je nakon pretrpljenih velikih gubitaka u ljudstvu (12 poginulih branitelja, od kojih dvojica iz Škabrnje), donesena odluka o povlačenju iz Škabrnje i povratku na crtu obrane u Prkos, s tim da se u Škabrnju svakodnevno izviđalo. Škabrnja je konačno oslobođena 5. kolovoza 1995. (u subotu) u velikoj operaciji hrvatske vojske i policije pod nazivom “Oluja” koja je imala za cilj oslobođenje okupiranih područja i vraćanja u ustavotvorni poredak Republike Hrvatske.
Popis i procjena ratne štete
Četnička strast prema smrti, ubijanju i uništavanju svega živog i neživog u Škabrnji bila je očita u stravičnim krilaticama „ŽIVJELA SMRT i DOBRO DOŠLI U MRTVO SELO“, koje su se, ispisane velikim crnim ćiriličnim slovima, mogle pročitati na zidu hodnika naše spaljene i u potpunosti poharane osnovne škole.
Galerija slika
Prema nepotpunim podatcima koje je općina Škabrnja prikupila za vrijeme progonstva od samih mještana (popunjavajući anketni listić) u Škabrnji je prije Domovinskog rata bilo: 90 krava, 86 konja, 566 svinja, 3.520 ovaca, 19.388 peradi, 149 traktora, 202 freza, 44 zaprežna kola, 124 motorne pile, 620.136 čokota vinove loze, 1.145 stabala maslina, 1.042 stabla smokava, 9.963 stabla bajama, 12.622 bresaka, 21.368 stabala maraške, oko 150 osobnih vozila, stotinjak teretnih vozila, nekoliko bagera, dvije velike stolarske radionice s kompletnim strojevima i alatom, oko 450 stambenih kuća i bar trostruko više raznih građevina. Sve su to četnici u svom bolesnom bijesu i mržnji u dobrom dijelu uništili, ali su prije toga opljačkali sve što je vrijedilo, a vrijedilo je puno toga ako se zna da je to bilo vrijeme kada je skupljena sva ljetina i čekala se zima punih podruma i ambara.
Toliko su toga u selu četnici opljačkali da su, osim toga što su opljačkano danima odvozili teretnim kamionima i traktorima, organizirali čak i željeznički prijevoz jednom kompozicijom teretnog vlaka, koji je to odvezao prema Benkovcu i Kninu, kako su to potvrdili naši izviđači iz Prkosa. Na crkvenim građevinama u Škabrnji šteta je bila stopostotna. Crkva Velike Gospe do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom. Obadvije župne kuće, stara i nova, srušene do temelja, crkva sv. Luke pogođena s nekoliko topovskih projektila, kao i groblje i teško poharana, a crkva sv. Marije uništena je topovskim projektilima i oko nje bila su postavljena minska polja. Svu imovinu Poljoprivredne zadruge “Ravni kotari” iz Škabrnje četnici su također opljačkali, a gospodarske zgrade zapalili ili granatiranjem potpuno uništili. Poljoprivredna zadruga prije Domovinskog rata bila je jedina i najveća gospodarska ustanova, u kojoj je radilo oko 36 zaposlenika. Posjedovala je vrijednu poljoprivrednu mehanizaciju i veliki voćnjak višnje-maraske na površini od oko 60 hektara, koji je bio u punom rodu (godišnji prinos bio je 25-30 vagona maraske).
Suđenje četničkim zločincima
Zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Škabrnji 18. studenog 1991., Županijski sud u Zadru svojom je presudom od 11. prosinca 1995. osudio 18 osoba, od toga 16 osoba na kaznu zatvora u trajanju po 20 godina, jednu osobu na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, i Jovana Badžoku (1963.) na 10 godina zatvora. Svim optuženicima, osim Jovanu Badžoki i Zorani Banić suđeno je u odsutnosti. Jovan Badžoka izdržao je kaznu zatvora na koju je osuđen, dok je Zorana Banić u obnovljenom postupku osuđena i izdržala kaznu u trajanju od šest godina.
Milenko Radak (1965.), optužen za ratne zločine u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 18.10. 2004. od optužbe za to kazneno djelo u nedostatku materijalnih dokaza. Isto tako Renato Petrov koji je bio osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora za ratni zločin u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 28. 9. 2012. od optužbe za to kazneno djelo također u nedostatku materijalnih dokaza. Pravda za počinjene zločine u Škabrnji još nije dočekana, a konačna istina izrečena, ako je suditi prema dosadašnjim suđenjima i izrečenih presuda na našim sudovima. Nalogodavci zločina u Škabrnji još su uvijek na slobodi. Na žalost, do dana današnjeg Haaški sud nije podignuo optužnice i sudio srpskim zločincima za zločine počinjene u Škabrnji.
Općina Škabrnja/http://www.opcina-skabrnja.hr/Hrvatsko nebo
