Sveti Albert Veliki: Navikom života po savjesti nastaje krepostan čovjek

Sveti Albert Veliki

Navikom života po savjesti nastaje krepostan čovjek

Albert Veliki  (Launingen na Dunavu, oko 1200. – Köln, 15. studenog 1280.), njemački filozof, teolog, svetac, crkveni naučitelj i biskup, dobio je zbog svojeg širokog intelektualnog znanja naslov „ doktor universalis“. Taj naslov davao se onim ljudima koji su imali široke intelektualne interese, i koji su se dokazali znanjem na raznim područjima onovremenog znanstvenog života. Pojam „ doctor universalis označava osobu koja je svladala više znanstvenih disciplina. „ Sveopći učitelj“ bio je osoba koja se okušala i spoznala različita znanja sa područja: filozofije, teologije, antropologije, kozmologije, medicine i drugih znanosti. Veličini uma i mudrosti sv. Alberta Velikog divili su se mnogi njegovi suvremenici. Valja dakako prvenstveno istaknuti njegove spoznaje i katoličko učenje o čovjekovoj duši i savjesti. Duša je po sv. Albertu besmrtna: inače se ne bi moglo objasniti čovjekova težnja u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo, dakle nema pred – egzistenciju. Čovjek po naravi teži općem dobru djelovanjem savjesti, a navikom postupanja po savjesti nastaje krepostan život. Čovjek našeg vremena vrlo malo zna o nastanku čovjekove duše, a isto tako su nam mnogima štura znanja i spoznaje o savjesti. Vrhunac teološke spoznaje i govora o savjesti sv. Albert Veliki pridaje stvaranju čovjekove navike življenja po savjesti. Zato je za sve nas jako važno što je zapisano o savjesti u Katekizmu Katoličke crkve. Za nas katolike koji želimo rasti u osobnoj duhovnosti, važno je također promišljanje sv. Alberta Velikog o trostrukoj pripravi za molitvu.

Katekizam Katoličke crkve

Sud savjesti

1777 Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi čas, nalaže da čini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajući dobra, a prokazujući zla. Ona posvjedočuje autoritet istine pozivajući se na vrhovno Dobro, čiju privlačnost ljudska osoba osjeća i čije zapovijedi prihvaća. Kad sluša moralnu savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori.

1778 Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina sto ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila. U svemu što govori ili čini čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je ispravno i istinito. Po sudu vlastite savjesti čovjek razabire i prihvaća zapovijedi Božjega zakona: Savjest je zakon našeg duha, ali koji nadilazi naš duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i dužnost, strah i nadu… Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjesnika. 

1779 Važno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi čuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji što nas život često izlaže opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmišljanje o svom ponašanju: Vrati se svojoj savjesti, upitaj je (…) Braćo, uđite sami u sebe; u svemu sto činite gledajte u svjedoka, Boga.

1780 Dostojanstvo ljudske osobe uključuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaća spoznaju načela moralnosti (“sindereza”), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz praktično razlučivanje razloga i dobara i, konačno, sud o konkretnim činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. Istina o ćudorednom dobru, što je obznanjuje zakon razuma, praktično i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se čovjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom.

1781 Savjest dopušta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine. Ako čovjek učini zlo, ispravan sud savjesti može u njemu ostati svjedok sveopće istine o dobru i, u isti mah, zloće njegova pojedinačnog čina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrđa. Posvjedočujući počinjeni grijeh, on podsjeća na oproštenje koje treba tražiti, na dobro koje treba dalje vršiti i na krepost koju milošću Božjom treba neprestano njegovati: I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čemu osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

1782 Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se “ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari”.

Životopis sv. Alberta – redovnika i dominikanca

Rođen je oko 1200. godine kao Albert von Lauingen Graf von Bollstädt, u mjestu Lauingenu na Dunavu, u Bavarskoj. Kao šesnaestogodišnjak odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje s idealima dominikanskog redovničkoga života, te 1223. godine oblači odijelo novoutemeljenoga dominikanskog reda. Uočavajući njegovu golemu nadarenost za učenje, poglavari ga šalju u Köln, a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba (Hildesheim, Freiburg, Straßburg, Pariz), gdje je zapanjivao i oduševljavao svojom briljantnom inteligencijom i znanjem u skoro svim područjima tadašnjih znanosti. Papa Aleksandar IV. ga 1260. godine postavlja za biskupa u Regensburgu, no sv. Albert je nakon tri godine zatražio da ga se razriješi biskupske dužnosti, te se po nalogu pape Urbana IV., kao Papin legat u Njemačkoj i Bohemiji, ističe vatrenim pozivima u Križarske ratove. Nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Kölnu i redovničkom životu. Umire u Kölnu 1280. godine, gdje je i pokopan, u kripti crkve sv. Andrije. Blaženik je od 1622. godine, a svecem ga je proglasio tek 1931. godine papa Pio XI.

Sv. Albert znanstvenik

Među skolastičkim naučiteljima, zbog svojega opsežnog znanja ne samo u teologiji i filozofiji, nego i znanostima: matematici, astronomiji, astrologiji, fizici, biologiji i medicini, zatim onome što bismo danas nazvali etnologijom, te geologiji i mineralogiji, ovaj svetac ne nosi samo epitet “Veliki”, već i naslov „doctor universalis“ – sveopći učitelj. U znanstvenim stvarima očitovao je empirijski pristup, te hvalio eksperimentalnu metodu. Bavio se i danas odbacivanim, para znanstvenim disciplinama alkemijom i magijom, a ovu posljednju htio je postaviti na “bijele” temelje da bi doskočio Sotoni. Jedna je masonska loža u Kölnu, očito zbog te hermetičke dimenzije njegova djela, uzela njegovo ime. No, Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. godine zaštitnikom prirodnih znanosti. Sv. Albert je prvi veliki predstavnik visoke skolastike, dosljedni aristotelovac, najveći njemački filozof srednjega vijeka. Za filozofiju ostavlja slobodno područje, usporedno s teologijom, temeljeći filozofiju na prirodnoj svjetlosti uma, koja je također od Boga. Um može dospjeti istom cilju kao i objava, ali neke su istine ipak pričuvane za nju: tako, na primjer, istina Presvetog Trojstva, koja je razumski neshvatljiva. No, između filozofije i teologije, jer obje su božanske, ne može biti sukoba. Sv. Albert je u pitanju univerzalija realist, jer ljudski um spoznaje univerzalije, one su napokon i u njemu, dakle poslije stvari. Slično će naučavati i njegov najpoznatiji učenik, dominikanac sv. Toma Akvinski. Spoznaju pak Albert tumači kao otkrivanje onoga općeg u stvarima, koje su od Boga i koje im čini bit. Osjetilima spoznajemo tek pojavu stvari, koja nas vodi onomu općem. Sve stvari, međutim, vode nas Bogu. Tu sv. Albert prihvaća kozmološki dokaz Božje opstojnosti. Potpuna spoznaja Boga čovjekovu umu nije dana, nego može biti samo plod vjere. Bog nije posljedica spoznaje, nego njezina pretpostavka. O Njemu ipak sigurno znamo da nije svjetska duša, nego od svijeta odvojeno načelo. Bog stvara svijet iz Ničega: u tom slučaju ne vrijedi pravilo: „ex nihilo nihil fit“ (iz ničega ne može nastati nešto). Duša je po sv. Albertu besmrtna: inače se ne bi moglo objasniti čovjekova težnja u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo, dakle nema pred – egzistenciju. Čovjek po naravi teži dobru djelovanjem savjesti, a navikom postupanja po savjesti nastaje krepostan život. Ćudoredan je čin ako je potekao iz slobodne odluke, no sukladno Božjem zakonu. Ipak, zbog istočnoga grijeha, nema potpune kreposti bez Božje milosti.

Sv. Albert – svetac i crkveni naučitelj

Blaženik je od 1622. godine. Papa Pio II. pribrojio ga je među najsvetije naučitelje Crkve. 16. prosinca 1931., a papa Pio XI. ga je proglasio svetim. Papa Pio XII. Imenovao ga je 1941. godine za duhovnog zaštitnika prirodoznanstvenicima, a štuje se i kao zaštitnik filozofa, znanstvenika, studenata (napose onih koji studiraju teologiju), medicinskih tehničara, školske djece i Svjetskog dana mladih. Iako je njegovo tijelo tri godine nakon smrti prilikom ekshumacije bilo neraspadnuto, prilikom druge ekshumacije 1483. g. pronađen je samo kostur.

Sv. Albert preporuča trostruku pripravu za molitvu

Prvi način priprave za molitvu – ispunjavanje Božjih zapovijedi

„Naime, sv. Izidor kaže, da ako ištemo ono što je Gospodin naredio da činimo, bez sumnje ćemo to i postići. Drugi je pomirenje s uvrijeđenim bratom: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“. Treći je način post i milostinja, kojima se molitva podupire: Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike… tada ćeš zazvati Gospodina i on će te uslišati. Isto tako i bliska je priprava dvostruka, naime unutarnja i vanjska. Unutarnja se događa na tri načina, od kojih je prvi da se saberemo: Ti pak, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu u skrovitosti; ući u sobu znači sabrati se, a zatvoriti vrata znači ostati u sabranosti. Sabrati se znači svoje misli i osjećaje koji su upravljeni prema van skupiti u nutrini.“

Drugi je način unutarnje priprave za molitvu –  upraviti svoj duh Gospodinu

„Naime, uistinu molimo kad ne mislimo na druge stvari. Stoga treba najprije očistiti duh i odvojiti ga od vremenitih stvari da bi se jednostavni pogled srca uistinu upravio ka Gospodinu. Neka odstupi svaka tjelesna i svjetovna misao, i neka duh ni na što drugo ne misli osim na ono što moli. Zato, naime, i svećenik prije euharistijske molitve pripravlja srca braće govoreći: “Gore srca”, a oni odgovaraju: “Imamo kod Gospodina.” Tako ćemo srce zatvoriti protivniku, a otvoriti ga samo Bogu, i nećemo imati jedno u srcu, a drugo u glasu. Doista, kako možeš tražiti da te Bog usliši, a ne slušaš ni sam sebe? Hoćeš da te se Bog sjeti, premda se sam sebe ne sjećaš! To znači nemarom u molitvi vrijeđati Božje veličanstvo, to znači bdjeti očima, a srcem spavati, iako kršćanin mora bdjeti srcem i kad spava.“

Treći način priprave za molitvu

„Treći je način priprave kada budimo svoj pobožni osjećaj prema Bogu, što biva kad razmatramo svoju bijedu i Božju dobrotu i milosrđe. Promatranje vlastite bijede poučava nas što je potrebno iskati, a promatranje Božjeg milosrđa s kako velikom čežnjom to moramo tražiti. Vanjska se pak priprava sastoji u trima stvarima, to jest u položaju, držanju i gestama. S obzirom na položaj, sigurno je da možemo moliti stojeći, sjedeći i ležeći. Ipak, u javnim molitvama treba se držati načina koji je odredila Crkva ili naši stariji. S obzirom na držanje, imaj na pameti kako dolikuje da držanje bude ponizno i skromno. A s obzirom na geste, znaj da na to spada poklecanje, širenje ruku, udaranje u prsa, podizanje ili spuštanje očiju i lica, šutnja ili puštanje glasa, suze, jecanje, uzdasi i slično.“

Molitva propovjednika – sv. Alberta Velikog

[Usp. Lk 5, 1-10; Mt 4, 18-22]

Gospodine Isuse Kriste, učini da žudno hitam slušati riječ Božju, a one koji hitaju da ne otjeram; da stojim pokraj jezera, a ne u bari tašte slave; da se popnem u lađu poslušnosti, a poniznošću da siđem; da mreže propovijedanja i dobrih djela operem od svake gramzivosti, tašte slave i laskanja; da ih popravim složnošću nauke; da ih osušim jasnim izlaganjem, da ih smotam razboritošću, a ne vođen lijenošću; da ih ne razderem neslogom; da lađu redovničkog života udaljim od zemaljskih briga i da u njoj boravim u miru. Učini da druge poučavam primjerom, da izmjenjujem kontemplaciju i akciju, da vodim slušače u dubinu kontemplacije, propovijedanja, bogoštovlja; da na tvoju riječ što nadahnjuje – a ne u noći grijeha ili neznanja – bacim mreže kako bih kao ulov izvukao živa djela; da u vodama kušnjā zahvatim obilno mnoštvo unutarnjih pohoda i utjeha, tako da se duša divljenjem raširi i zatraži pomoć od svojih bližnjih i od svojih podložnika. Neka napune obje lađe strpljivosti i poslušnosti, neka u poniznosti padnu pred Isusom na koljena da time, izvukavši lađe na zemlju živih, postignu vječne nagrade. Amen.

Sv. Albert Veliki: izd. Borgnet, t. 13, str. 379

Vladimir Trkmić, Hrvatsko nebo