Schengensko odbrojavanje

Prema dostupnim podacima Hrvatska je od početka ove godine do rujna mjeseca zaprimila preko sedam tisuća novih zahtjeva za azil i supsidijarnu zaštitu, što je golemo povećanje u odnosu na brojke iz prijašnjih godina. Ako se tako nastavi, do kraja 2022. broj tobožnjih azilanata mogao bi se povećati na impozantnih desetak tisuća!

Vlastodršce takav razvoj događaja uopće ne zabrinjava, baš kao ni domaća sredstva priopćavanja, poput „javne“ televizije.

No zašto šuti tzv. desna oporba? Je li im svejedno tko će sutra živjeti u Hrvatskoj?

Većina azilanata dolazi nam iz azijskih zemalja, poput Turske, Iraka, Afganistana i Pakistana, dok afričke boje „brani“ maleni Burundi, za kojega većina građana nikada nije ni čula, a već nam je isporučio tisuću bjegunaca od tko zna čega. Burunđani dolaze zrakoplovima preko Srbije, koja iz nekog „neobjašnjivog“ razloga nema vizni režim sa zemljama iz kojih ljudi masovno bježe!? Europska unija tek je nedavno primijetila tu čudnu pojavu, pa su i reakcije zakašnjele; dok se Beograd sjeti uvesti vize, Hrvatska će već biti zatrpana bjeguncima. Možemo li neželjene goste vratiti „prvoj zemlji dolaska“, to jest Srbiji? Azilanti iz Burundija u Europu dolaze isključivo avionskim letovima preko beogradskog aerodroma, što znači da je svaki takav dolazak evidentiran i ne može ga se tek-tako zataškati. Drugim riječima, ako se bilo tko nakon slijetanja u Beogradu ilegalno provuče preko srpsko-hrvatske granice, Hrvatska ga ima pravo vratiti Vučiću, pa neka sam jede kašu koju je zakuhao. Odbije li Srbija pružiti podatke o slijetanju dotičnog „azilanta“ na beogradski aerodrom i prihvatiti odgovornost za njegovu repatrijaciju, imat ćemo reprizu prošlogodišnje izbjegličke krize na bjelorusko-poljskoj granici, s tom razlikom što Srbija nema tako velik manevarski prostor za muljaže kao Lukašenkov režim. Isto vrijedi za izbjeglice i azilante koje nam šalju „dobri Bošnjani“, odnosno protuhrvatski ekstremisti u Sarajevu i njihova ekspozitura u Bihaću, Unsko-sanski kanton. Ukratko, Hrvatska na svojim istočnim granicama ima dvije neprijateljske države, koje nam stvaraju probleme gdje god stignu. Vrijeme je da se takve aktivnosti počnu kažnjavati!

Schengenski standardi

Umjesto odlučne akcije protiv ilegalnih migracija, Plenković i Božinović polomiše se dokazujući gazdama kako Hrvatska poštuje najviše standarde ljudskih prava i graničnog postupanja. Da bi suzbila protivnike hrvatskog ulaska u Schengen, Plenkovićeva vlada prihvatila je i krajnje ponižavajući nadzor rada hrvatske granične policije od strane nekakve komisije, po čemu smo trenutno jedina država u Europi! Učinke takve politike već vidimo u golemom porastu broja nezakonitih prelazaka i zahtjeva za azil. Da stvar bude ljepša pobrinuli su se Nijemci, Austrijanci i Slovenci, koji nam uredno vraćaju nepoželjne migrante, pozivajući se na to da je Hrvatska prva zemlja sigurnog ulaska. Da naša vlast išta vrijedi poslala bi ih dođavola i uputila da se obrate Grčkoj! Do jučer smo se čudili Vučićevom režimu koji je dopustio „kampiranje“ tisućama migranata diljem Srbije, uključujući i Beograd, a danas slične prizore gledamo u mitteleuropskom Zagrebu; „no go“ zone već su uspostavljene oko Glavnog kolodvora!

Poljski push-back

Ovih dana Poljska je donijela odluku o podizanju ograde prema ruskoj enklavi Kalinjingradu „kako bi se spriječili ilegalni prelasci migranata koje, smatra Varšava, Rusija želi olakšati.“ (HTV, teletekst, 2.11.2022.) Upadljiva je sličnost ponašanja Rusije (i prethodno Bjelorusije) sa Srbijom: „Nakon uvođenja letova s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike u Kalinjingrad, odlučio sam pojačati sigurnost na granici s kalinjingradskom eksklavom..“ – rekao je novinarima poljski ministar obrane Mariusz Blaszczak. (Večernji list, 3.11.) Poljska takvo ponašanje Rusije i Bjelorusije smatra hibridnim ratom, kojemu je cilj stvoriti podjele unutar Europske unije (i napakostiti Poljacima!) Zanimljivo, kad Srbija i BiH to isto rade Hrvatskoj onda je valjda riječ o dobrosusjedskim podbadanjima?!

Poljsku „ogradu će činiti tri reda bodljikave žice visoke 2,5 i prosječne širine tri metra te elektronička oprema“, a predviđena dužina barijere prema Kalinjingradu je 210 kilometara. Poljaci već imaju pozitivno iskustvo s postavljanjem žilet-žice prema neodgovornim susjedima; prošle godine uspostavili su pojas „širok oko tri kilometra i dug više od 400 kilometara na granici s Bjelorusijom“, te tako zaštitili svoju državu od upada Lukašenkovih migranata. Umjesto da slijede poljski primjer i zaštite granice, Plenković i Božinović uporno odbijaju postaviti žilet-žicu na kopnenoj granici sa Srbijom i BiH, kao da ne vide što se događa diljem Europe. Plenković se vjerojatno boji „packi“ iz Bruxellesa, iz Hrvatskoj tradicionalno neprijateljskih krugova, ali ga sadašnji razvoj događaja na poljskim granicama potpuno raskrinkava kao slabašnog političara koji ne zna iskoristiti priliku koja mu se stalno ukazuje. Uostalom, nije li sićušna, nevažna Slovenija godinama držala žilet-žicu na našoj granici, a da joj zbog toga nitko iz Europske unije nije prigovarao, čak ni kada su na granici stradavali migranti? Slovenci sada najavljuju uklanjanje žičanih prepreka, pa je prava prigoda da ih se zajedničkim snagama prebaci na istok, što bi bilo u obostranom interesu! Kako nastupaju ozbiljne države treba učiti od Poljske, koja je zabranila pristup granici s Bjelorusijom, pri čemu su najviše na udaru „novinari“ i pripadnici tzv. nevladinih udruga. Poljaci vrlo grubo vraćaju migrante onamo odakle su došli, i pritom se nimalo ne obaziru na kuknjavu kojekakvih stranih plaćenika i piskarala. Umjesto da se ugleda u pametnije od sebe, Plenković slijepo slijedi politiku otvorenih granica, pa „što košta da košta“. Račune će ionako plaćati netko drugi!

Dinko Pejčinović

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo