Blagdani Svih svetih i Dušni dan

Blagdan Svi sveti (također Sisveti, Sisvete ili Svisveti, lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum), svetkovina je u Katoličkoj crkvi, koja se svake godine slavi 01. studenoga,  njome se slave svi sveci, kako oni koji su već na glasu svetosti, tako i oni koji to još nisu, ali su svojim životom zaslužili Kraljevstvo Božje.

Povijest spomena mučenika je zajednički mnogim crkvama, a počeo se slaviti još od 4. stoljeća. Prvi tragovi slavlja sežu u Antiohiju, u kojoj se blagdan slavio nedjelju poslije Duhova, i do danas se zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama.

Papa Grgur III. (731. – 741.) da bi odgovorio zahtjevima irskih monaha premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu.

Papa je stoga izabrao 1. studenoga kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama »svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu.« U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom. Proglas o tome izdan je »na zahtjev pape Grgura IV. uz pristajanje svih biskupa.«

Još jedna važna stavka vezana za ovaj blagdan je ta, kako nisu poznata imena svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je s toga odredila ovaj dan, kao dan zajedničke molitve, kako za one poznate, tako i one nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Svetkovina Svih Svetih, kao i Dušni dan su za nas kršćene od velike važnosti, osobito danas u ovome materijaliziranom društvu bez duše, potiču nas na razmišljanje o vjeri, o vječnosti, o smislu života i Božjoj ulozi u tome. S tim u svezi, jednom prigodom istakao je papa Benedikt XVI., kako se treba upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

A.B./Hrvatsko nebo