Z. Gavran: Od pomora na proslavi „Noći vještica“ u Koreji do bezrazložnog obilježavanja „Noći vještica“ u Hrvatskoj – čemu sve to?
Vrijeme:11 min, 35 sec
Kako to da se toliki upuštaju, a osobito uoči Svih svetih, u opskurno i delirično zazivanje duhova, ili u spiritizam i okultizam? Odakle toliko onih koji vjeruju da im karte tarota mogu otkriti sve što ih zanima, a osobito budućnost? Odakle to da se toliki prepuštaju na milost i nemilost onim ljudima koji raspolažu onim iscjeliteljskim i „nadnaravnim“ sposobnostima što ih znanost nije razumjela ni objasnila, ili se samo prave da takvim sposobnostima raspolažu, ili pak te i takve sposobnosti ostvaruju uz pomoć demonskih sila, pa možda i samih „vještica“ odnosno „vještaca“? I zašto vlast takve gluposti ili potencijalno negativne i opasne sklonosti i prakse kao što je obilježavanje „Noći vještica“, s pratećim jezivo-zastrašujućim prizorima i ritualima, ne zabrani, makar u javnom sektoru ako se već ne želi petljati u privatni? Zašto se ne oglašava ni Hrvatska biskupska konferencija? Zašto uglavnom šuti i hrvatska prosvijećena humanistička inteligencija? I ustanove koje se razumiju u kulturu i običaje, u etnografiju i etnologiju?
Večeras je u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, pod neutvrđenim okolnostima pomrlo, koliko se znalo u subotu kasno navečer, najmanje 146-ero ljudi, a ima i 150 ozlijeđenih. Uglavnom je riječ o mladim ljudima. Pomrli su dok su u jednom dijelu grada, poznatomu po noćnom životu, slavili takozvanu „Noć vještica“ odnosno (službeno) „Halloween“. U tom dijelu grada, po izjavama očevidaca, bilo se okupilo možda i stotinu tisuća ljudi, i navodno je došlo do “stampeda”. Tako da su se mnogi pogušili odnosno ostali bez zraka pod teretom drugih. No što se točno dogodilo, to tek treba provjeriti, otkriti, objasniti. Nemalo okupljenih stiglo je onamo iz drugih država, jer je proslava toga nečega postala već uobičajenom, “tradicionalnom”. Tako da su oni najmarniji morali na vrijeme rezervirati putne karte i hotelski smještaj. I potrošiti dosta novaca da bi si sve to priuštili.
Hallowe’en znači „Večer uoči Svih svetih“, izvorno je bio dio obilježavanja kršćanskih blagdana spomena na pokojne, a ne „Noć vještica“
Kako to da se u azijskoj zemlji Južnoj Koreji slavi pradavni keltski i velški običaj, koji se po svemu sudeći nekoć davno prenio i uklopio u slavljenje kršćanske svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana, onda kada su europski narodi bili pokršteni, kristijanizirani? Odgovor je vrlo jednostavan.
Najprije je potrebno reći da se taj običaj, koji je iz poganskih davnina naslijedio ili tijekom daljnjih stoljeća poprimao razne druge odnosno različite sadržaje i načine, obilježavao na uočnicu, u predvečerje svetkovine Svih svetih. Postao je – ali samo u nekim zemljama – dio kršćanske odnosno lokalne tradicije i uklopio se u trodnevlje spomena na mrtve, koje se sastojalo od toga dana odnosno večeri, od sutrašnjega blagdana Svih svetih, 1. studenoga, te od Dušnog dana, 2. studenoga, kada se išlo na groblja, molilo za mrtve i na grobove donosilo cvijeće, svijeće i ostalo.
Vještice su bile samo jedan od rubnih sadržaja toga pučkog običaja. Neke žene maskirale su se u vještice da bi dočarale ružnoću i jezu koja dolazi od tih bića – za koja se iz legendi o njima znade da uopće nisu ni žene ni ljudska bića, nego neka sasvim druga stvorenja – a za koja se smatralo da tih dana, a i inače, putuju svijetom u pratnji zlih duhova.
Sam naziv tog dana odnosno tog običaja, koji se piše Hallowe’en ili Halloween, ili (manje poznato) Allhalloween, a izgovara se otprilike kao „Hălouȋn“, ne govori ništa ni o kakvim vješticama, ni o kakvim čudnim bićima ili zlim silama. Naprotiv, nastao je skraćivanjem (sprezanjem) triju engleskih riječi All Hallows’ Eve(ning), koje ne znače ništa drugo doli „Večer uoči Svih svetih“, ili „Uočnica Svih svetih“.
Kako je „Noć vještica“ stigla i u Koreju i u Hrvatsku?
Drugim riječima, ta večer bila je u srednjem vijeku i poslije njega neka vrsta uvoda u sutrašnji i preksutrašnji blagdan odnosno spomendan posvećen mrtvima, sjećanju na njih i molitvi za njih ili molitvi onima za koje je Crkva ustanovila da su živjeli i umrli u stanju svetosti. To što su toj večeri dodavani sadržaji i značenja koja nemaju ništa zajedničko s kršćanskom vjerom, a imaju mnogo toga zajedničkoga s prijašnjim poganstvom, s praznovjerjem, zabavom, igrama, trikovima, strašenjima, vračanjima odnosno sa zazivanjem duhova i proricanjem budućnosti povezanim s naopakom religioznošću, s prizorima jeze i strave te s prizorima osvijetljenih izdubljenih bundeva, kostura i tu i tamo strašnih vještica… to zacijelo možemo smatrati proizvodima ljudske maštovitosti i potrebe za doživljavanjem nadnaravnoga ili tajanstvenoga, misterioznoga i nadljudskoga. Ali i izdancima nečega u što se lako ušuljaju i pravi zli duhovi, ne samo njihova dočaravanja. U dubljem smislu riječ je o kombinaciji glume, maškaranja, fantaziranja i praznovjerja, a ponešto i mračnih odnosno magijskih praksa.
U svakom slučaju, teško je razumjeti psihologiju koja od žena hoće učiniti vještice. Motivi mogu biti različiti. Ili je sve skupa samo vježba u maškaranju s ciljem izazivanja senzacije i dodatne, nerijetko pervertirano erotske privlačnosti kod drugih, ili se vještice hoće pretvoriti iz negativnih u pozitivna bića, ili se hoće promicati i reklamirati zloću koja inače karakterizira vještice iz bajki i legendi – a ne djevojke i djevojčice “iz susjedstva”.
Bilo kako bilo, ništa bitno u toj večeri ne upućuje na to da bi ju se nazvalo „Večer vještica“ ili „Noć vještica“. Ipak, ona je upravo pod tim nazivom stigla i u Hrvatsku i u mnoge druge dijelove svijeta. Kako?
U devetnaestom stoljeću ta se pogansko-kršćanska svečanost – koja je sve više gubila kršćanski, a zadržavala poganske sadržaje, otrgnuta od ikakva liturgijskog smisla, od Crkve i od samog kršćanstva – proširila na drugu stranu Atlantika, u Sjedinjene Države. A kako su u dvadesetom stoljeću Sjedinjene Države kao najjača i najbogatija sila mnogo toga „izvozile“ u druge dijelove svijeta, tako je i Hallowe’en dopro na sve strane, pa i do daleke azijske i komunističke Kine, a vidimo sada i do liberalno-demokratske i ekonomski razvijene Južne Koreje. No zašto u toj mjeri upravo do nje? Zato što je u tu zemlju, osim zapadne znanosti, ekonomije i američke vojske, prodrlo i kršćanstvo. Ali, osim katolicizma, anglikanizma, baptizma… u Južnoj Koreji osobito se dobro primio i zahvatio mnoge pentekostalni protestantizam, pa i oni njegovi smjerovi koji su s gledišta katoličkog nauka krajnje problematični odnosno neprihvatljivi. Osim toga, ukorijenile su se i brojni sektaški pravci, a više od svega ojačao je goli materijalistički ateizam.
Što se u Seulu zapravo dogodilo?
Po službenim statistikama iz godine 2015., u Južnoj Koreji 57 posto ljudi nije imalo nikakvu vjeru ni religiju, kršćanima se priznavalo njih 27 posto, korejskim budistima 15 posto, a ostalima oko jedan posto. Dvije trećine tamošnjih kršćana pripadaju protestantskim zajednicama, koje ponešto jačaju, a jedna trećina Katoličkoj crkvi, koja ponešto slabi. Općenito, Južni Korejci žive pretežno materijalističkim načinom života, posvećeni radu, poslovima, zaradi i unaprjeđenju gospodarstva, tehnike, znanosti… U često otuđenom i profanom načinu života mnogi traže kao kompenzaciju i nekakvu duhovnu utjehu. Svaki čovjek ima za njom potrebu, ma koliko bio daleko od bilo koje religije. Duhovno-religiozni mentalitet zasluživao bi poseban osvrt, toliko tamo ima neobičnosti, pa i bizarnosti, u samom praktičnom kršćanstvu i u raznim pojavnim oblicima sinkretizma i ostaloga.
Što se u Seulu zapravo dogodilo da je toliko ljudi popadalo poput snoplja po pločnicima i ulicama, i to masovno sa simptomima srčanog udara, valjda će se uskoro otkriti i razotkriti. U to što se službeno objavi, ako se uopće otkrije uzrok te stravične „koincidencije“, možda ćemo povjerovati, a možda ne. Današnje doba takvo je da se istina često skriva i da se javnosti prodaju razni spinovi i neobjektivna ili manipulativna tumačenja događaja. Onako kao što se masovno događalo tijekom nekoliko vrhunaca tzv. pandemije Covida 19 i primjene cjepiva i drugih rigoroznih mjera za obranu od njegova širenja. I tada, a osobito poslije, mnogi su znanstvenici otkrivali jako mnogo toga što ne potrvđuje „narative“ kakve smo svakodnevno slušali i u koje smo „morali“ vjerovati kao u absolutne istine. No vlasti i etablirane strukture na to se nisu obazirale…
Ako bi se ovdje „naslijepo“ ustvrdilo da se u Seulu, ma kojim to medicinskim uzrocima stručnjaci objasnili spomenuti pomor, na onima koji su se okupili na tzv. „Noć vještica“ iskalio đavao odnosno zloduh odnosno Zli, da bi pokazao svoju zlu moć i volju, neki bi odmah graknuli da „nismo više u srednjem vijeku“. A iskalio se Zli jest, kako se god taj misteriozan događaj masovnog pomora protumačio. No ako „nismo više u srednjem vijeku“, moralo bi se takve „naprednjake“ upitati: Što onda rade i komu trebaju „vještice“ i razna praznovjerja, spiritizmi i magije uoči blagdana Svih svetih, a i inače što svekolike praznovjerne i opskurne prakse i vjerovanja rade u ovom „prosvijećenom“ dobu?
Zašto se hrvatske djevojčice kostimira u vještice, zašto ih se s njima poistovjećuje?
Još bismo se žešće trebali upitati čemu se i zašto se na sve mile načine taj običaj obilježavanja „Noći vještica“ uvodi u Hrvatsku. Uvodi se u javnost, među odrasle, promiče se po medijima, uvodi se u škole, uvodi se u vrtiće. Djeca se trebaju kostimirati u vještice. Itd. Sve jako „ozbiljno“, s punim poštovanjem prema tomu nečemu-ničemu. Prema toj isforsirano uvoženoj „robi“ iz Amerike.
Zašto se hrvatske djevojčice kostimira u vještice, zašto ih se s njima poistovjećuje? – to je pitanje na koje nije moguće dati nikakav suvisao odgovor. Roditelji i odgojitelji koji to čine gluhi su na svaku provjeru razloga i zdravog razuma. Oni svoje „klince“ i „klinceze“ od najmanjih nogu uče da se trebaju poistovjećivati ni manje ni više nego s vješticama. Zašto, pobogu, i zbog čega? Zašto ne s velikim pozitivnim uzorisma, sa svecima i junacima? I zašto uopće tako kada takvih običaja nije u hrvatskoj tradiciji nikada bilo, a bilo je, naprotiv i na žalost, običaja da se žene-„vještice“ progoni, pa i spaljuje, u obliku pučke svečanosti i na veliko zadovoljstvo puka, na lomačama njima „u čast“.
U hrvatskoj i europskoj kulturi i predaji vještice su mitska bića koja samo naliče na bića ženskog roda. One su simboli zloće, zluradosti, zločinstva, podlosti. Pričama o njima dočaravalo se djeci i odraslima, u usmenoj književnosti i u predajama, dimenziju opasnosti koje se treba čuvati, dimenziju zla koje vreba na ljude, koje ih može ili zavesti, ili opčiniti, ili oteti, ili ubiti. Ako je tako, čemu vlastitu djecu i gojence dovoditi u situaciju da se poistovjećuju s tako zlim bićima?
Kažemo li da takvi roditelji i odgojitelji i svi javnosnici koji do ludila promiču taj poganski, keltski, anglosaksonski praznovjerni običaj i nameću ga svim narodima čine oblačenjem djece u vještice i uopće davanjem bilo kakve pažnje „proslavi“ toga dana nešto krajnje dvojbeno, a u svakom slučaju nepotrebno i nerazumno, blago ćemo postupiti. Kažemo li im pak da takvim ponašanjem rade neizravno u korist zlih, demonskih sila, i Zloga odnosno Antikrista osobno, proglasit će nas „nazadnjacima“ i „mračnjacima“. Oni, suvremeni mračnjaci, koji djecu vraćaju u tamu poganskih praznovjerja, nas koji pokušavamo biti razumni, i koji poznajemo nebrojene opasne stranputice duhovnih procesa u povijesti ljudskih kultura proglasit će mračnjacima.
Zašto uglavnom šuti i hrvatska prosvijećena humanistička inteligencija?
Kako je moguće da u izrazito kršćanskoj, katoličkoj i religioznoj, ne samo po tradiciji, nego i po rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, Hrvatskoj toliki ljudi hrle u naručje ispraznosti, praznovjerja i opasnih magijskih praksa? Kako to da se toliko predaju čaranju i vračanju, da idu osobama koje nameću ili skidaju „uroke“ i vrše razne „čine“? Kako to da se toliki upuštaju, a osobito uoči Svih svetih, u opskurno i delirično zazivanje duhova, ili u spiritizam i okultizam? Odakle toliko onih koji vjeruju da im karte tarota mogu otkriti sve što ih zanima, a osobito budućnost? Odakle to da se toliki prepuštaju na milost i nemilost onim ljudima koji raspolažu onim iscjeliteljskim i „nadnaravnim“ sposobnostima što ih znanost nije razumjela ni objasnila, ili se samo prave da takvim sposobnostima raspolažu, ili pak te i takve sposobnosti ostvaruju uz pomoć demonskih sila, pa možda i samih „vještica“ odnosno „vještaca“? I zašto vlast takve gluposti ili potencijalno negativne i opasne sklonosti i prakse kao što je obilježavanje „Noći vještica“, s pratećim jezivo-zastrašujućim prizorima i ritualima, ne zabrani, makar u javnom sektoru ako se već ne želi petljati u privatni? Zašto se ne oglašava ni Hrvatska biskupska konferencija? Zašto uglavnom šuti i hrvatska prosvijećena humanistička inteligencija? I ustanove koje se razumiju u kulturu i običaje, u etnografiju i etnologiju?
Vještičarenje nije izmišljotina, kao što ni crna magija i sotonizam nisu izmišljotina!
Vještičarenje nije izmišljotina, kao što ni crna magija i sotonizam nisu izmišljotina! U nekim zemljama, recimo u Engleskoj, postojale su prije više godina, a valjda i danas postoje, registrirane „ordinacije“ u kojima bi svoje usluge nudile odnosno prodavale licencirane profesionalke koje su same sebe deklarirale kao vještice. Na čijem je „cimeru“ pisalo „Vještičji ured“, ili tako nekako.
Sve u svemu, sumrak je ne samo i kršćanske i hrvatske narodne i kultivirane kulture, i ne samo vjere i kulture, nego i zdravog razuma, a svakako i hrvatskoga tradicijskog identiteta, kada se uvode tako dvojbeni običaji, za čije uvođenje ne postoje racionalni ni opravdani razlozi. A sve što nije racionalno – jest iracionalno.
U svemu pak što je iracionalno, što je „mračno“, vrebaju i raznovrsne „mračne“ zamke. Tko u to ne vjeruje, neka još jednom pogleda vijesti i video-snimke o onomu što se večeras dogodilo u J. Koreji. Da ne spominjemo što će se sve događati među onima koji se večeras ili u nedjelju navečer, doslovce na uočnicu Svih svetih, upuste u zazivanje duhova, koje lako pođe po zlu. A da takvih ima i da je ih je uvijek bilo, osobito mladih, koji nemaju razvijen ni duhovni ni racionalni imunitet, to znamo već više desetljeća iz iskustava i svjedočenja onih koje osobno poznajemo.
Je li ovo što se u Seulu dogodilo znak, Božje znamenje? Upozorenje s Neba? Pretkazivanje skorih budućih masovnih pogibija? Demonstracija demonske prevlasti nad ljudima? Ili “samo” masovno nesretan slučaj? Ako i jest ovo posljednje, ostat će i dalje pitanje: Zašto se, na tako nevjerojatan način i s toliko poginulih, nego najednom, naprasno umrlih!, dogodio upravo na – “Noć vještica”?
Povezani sadržaj:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
