Mons. Ratko Perić: Zašto se Zakej popeo na smokvu, i zašto se Isus upravo k njemu, javnom grješniku, pozvao u goste

Uz odlomak iz evanđelja na današnju 31. nedjelju kroz godinu mostarski biskup u mirovini Ratko Perić objavo je na portalu “Vjera i djela” redovitu homiliju, u kojoj izlaže i tumači Kristov nauk i kršćanski poziv. Ipak, morali bismo se zapitati kako to da je danas tako malo sebičnih „carinika“ Zakeja, to jest od naroda odmetnutih, koristoljubivih i nemoralnih ljudi, među kojima su mnogi u službi stranih gospodara i njima odanih domaćih vlastodržaca, koji će u nekom trenutku pokazati zanimanje za Evanđelje i spremnost obratiti se na Kristov poziv i posvijestiti si svoju baštinjenu pripadnost te djelima priznanja, okajanja i povrata otetoga drugima potvrditi svoje obraćenje. Zašto među Hrvatima odnosno na području hrvatskog jezika ima tako žalosno malo obraćenika?

Pošao Isus u Jeruzalem pa će preko Jerihona. Usput poučava slušatelje koji prate i pamte. U ono vrijeme uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći (Lk 19,1-4). Iz evanđeoskog odlomka koji se čita na 31. nedjelju godine C.

Jerihon – jedan od najstarijih gradova na svijetu. Više mu je tisuća godina. Još i danas postoji. Leži u Jordanskoj dolini, malo podalje od onoga prastaroga. U povijesti pod raznim osvajačima i narodima, danas pod palestinskom samoupravom od 1994. godine. Velikomu gradu odgovaraju i velike carine i sposobni ubirači poreza.

Carinik. Rimljani su godišnje tražili određenu svotu novca ili talenata od Judeje, Samarije i Galileje. To ide caru, carevini, zato carina, carinici, carinarnica. A ako carinici ukupe više od toga, neka to međusobno razdijele. Možemo zamisliti utrku među carinicima. Caru carevo, a carinicima cariničko!

Nadcarinik. A Zakej bijaše nadcarinik, i to bogat, ali u sebi nesretan čovjek. Bio je vjerojatno najbogatiji žitelj u Jerihonu, tajkun. Ali zato i najomraženija osoba u mjestu i okolici. I najosamljeniji, i najodbačeniji, javni grješnik.

Kada današnji čitatelj u Svetom Pismu nađe da je Matej apostol prije poziva i izbora bio po službi carinik (Mt 10,3; Lk 5,27), lako razabire što to znači kada se kaže da je Zakej bio nadcarinik, super-carinik, šef carinika u bogatom Jerihonu, u očima ljudskim ober-lopov.

Zaželio Isusa „vidjeti“. Čuo Zakej za Isusa milosrdnoga da se zaustavlja i kod grješnika, i onih javnih, da pozdravlja i carinike, rukuje se s njima, kod njih zna čak i ručati. Priča se, ako je narodu vjerovati, da ima jednoga učenika koji je navodno bio carinski službenik u Galileji, u Kafarnaumu. Zakej odlučio Isusa „vidjeti“, samo vidjeti, i to po svaku cijenu. Isus je ušao u grad, čuo je za to Zakej od svojih podcarinika. Mirno ide gradskim ulicama, a mnoštvo ga prati, pita, vapi. Želio bi ga i Zakej barem vidjeti, a da sam ne bude viđen, ali kako od mnoštva, nema prilike ni izdaleka. Kako bijaše „niska stasa“, onako poširok potrča naprijed, vidiš da je u mnoštvu sam, uspe se na smokvu da ga samo malo proškilji kroz smokovo lišće kada bude prolazio. Bog zna kada će Isus drugi put kroz Jerihon. Možda je ovo jedina prilika. Nije on mogao ni pomisliti da bi mogao pozvati Isusa u svoju kuću, na piće, na objed. A imao bi mu što reći što nije nikada nigdje nikomu drugomu kazao. I imao bi mu što i ponuditi. Ali tko se može i smije Isusu primaknuti od tolika mnoštva.

Osjetio Zakejevu želju. Ali Zakejev telefon želje zazvonio u Isusovu srcu. Bilo je to, prema Lukinu Evanđelju, i samo njegovu, ovako: Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’

I Isus upravo tuda, ispod Zakejeve smokve, prolazi s mnoštvom. Guraju ga slijeva i zdesna, kao u kakvu filmu. Ali Gospodin, još s određene daljine, baci pogled na smokvu i na njezin – plod. Isus vidi onoga Natanaela preko brda „pod smokvom“ (Iv 1,48), a da ne vidi ovoga Zakeja usred grada Jerihona na smokvi pokraj puta?! Ljudi gledaju u nj, gledaju u smokvu, ništa posebno. Dođe Isus pod smokvu, podiže pogled i reče:

„Zakeju, žurno siđi, danas mi je boraviti u tvojoj kući.“ Gospodin Isus nerijetko neku osobu proziva dva puta kao neko ozbiljno upozorenje: Marta! Marta! Uznemiruješ se za mnogo, a jedno je potrebno! (Lk 10,41). Ili: Šimune! Šimune! Sotona će vas prorešetati kao pšenicu (Lk 22,31). Ili: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 9,4). Ili proziva čitav grad: Jeruzaleme! Jeruzaleme! Koji ubijaš proroke (Mt, 23,37). Ovdje Isus proziva Zakeja jednom i jedini put. I dosta je.

Sav radostan. Zakej ne mogaše k sebi doći kada začu svoje ime iz Isusovih usta i da će se u njega Gospodin svratiti na čašćenje. Kako poče „žurno“ silaziti sa smokve, tako stade silaziti s njega kompleks inferiornosti zbog niska rasta i zbog visoke javne grješnosti. Stade pred Isusa, poljubi mu ruku, povede ga u svoju vilu, gdje ga primi „sav radostan“. Pozva i druge svoje kolege carinike, s dopuštenjem Isusovim. Nije morao ništa posebno spremati: u njega je vazda puna kuća. Ta ima odakle počastiti.

Grješniku se svratio. Ljudi „mrmljaju“ kako se Isus svraća javnomu grješniku. Ali Isus se ne svraća da grješnike utvrdi u grješnosti, nego da ih izbavi iz grijeha. Zakeja jesu ljudi prezirali, ali on je tražio Božju ljubav koja razumije, koja prašta, koja i Zakeja nadcarinika prima i obraća. A Isus je takav: tko traži, naći će – je li i ta evanđeoska?!

Zakejev govor. A Zakej usta i reče Gospodinu: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“ (Lk 19,8).

Kada je Zakej u kući primijetio da u Isusu vidi pravoga prijatelja, diže se da održi prigodan govor. Družina se okrenu k njemu, a on otpoče svoju dobrodošlicu drhtavim glasom i jednostavnim riječima:

„Gospodine Isuse, dobro si učinio što si došao u ovu kuću nadcarinika Zakeja. Ova kuća nije imala većega i dražega Gosta otkako je sagrađena. Ovaj grad nije imao većega i poznatijega Posjetitelja od Jošuinih vremena. A Jošua i Ješuah, Tvoje časno ime (i blago se nakloni), znače jedno te isto: Spasitelj! A ja nisam imao većega Prijatelja, ako smijem tako reći, koji se udostojao ući pod krov moj. Ti si me, dok sam Te motrio sa smokve, svojim pogledom i pozivom, a osobito svojim dolaskom u ovu kuću ne samo uvelike iznenadio i počastio nego si me osobito obradovao i potaknuo na velikodušnost. Ja danas odlučujem polovicu svog imanja dati siromasima. A znate svi i sami da mi imanje nije oskudno. A drugu polovicu ne ću zadržati za sebe nego ću je staviti na raspolaganje da vratim ljudima što sam dužan vratiti. Tko dokaže da sam ga ja osobno okrao, orobio ili mu nešto otuđio ili oteo, vraćam mu svojevoljno četverostruko, po prvotnu zakonu (Izl 21,37), iako ne bih bio dužan nego dotičnu vrijednost same stvari i jednu petinu (Br 5,7). Želio bih djelima pokazati što se u meni danas dogodilo. Gospodine, Ti čitaš ne samo ljudske riječi, nego i ljudske misli i želje. Pročitao si u srcu mome želju da Te samo očima svojim vidim, a Ti si mi učinio puno, puno više. Pročitaj danas u mome srcu riječi zahvalnosti i u mojim riječima djela darežljivosti. Srdačno Te pozdravlja Zakej, mali čovjek koji se, i kada ustane, jedva vidi iza ovoga stola, a veliki grješnik, kojega pozna cijela jerihonska prodolina! Blagoslovi ovu kuću da uvijek znade dati Bogu Božje, a caru carevo, kao što sam čuo da Ti tako naučavaš.“

Nastao tajac u kući. Svi potreseni u duši. Nikada nisu vidjeli Zakeja u takvu izdanju. U nekih se i oči orosile. Očekuju sustolnici što će Isus na ove Zakejeve nečuvene riječi.

Isusov trorečenični govor. Isus pogleda Zakeja i pokaza mu znakom da želi progovoriti. Zakej podiže ruku i svi se pretvoriše u uho. Isus će svečano završiti ovaj svečani objed. Sjedeći, prijateljski, učiteljski i spasiteljski progovori Zakeju i njegovim ukućanima i svim sustolnicima (Lk 19,9-10).

– Danas je došlo spasenje kući ovoj! To je prva i uvodna Isusova rečenica. Ima li ljepše dobrodošlice koju Isus izražava jednoj kući spasenjem svojim? I dobrodošlije zahvalnice Isusove za priređeni ručak i ljudsko raspoloženje? I ima li veće Isusove pohvalnice Zakeju za njegovu odluku i obraćenje? Isus se vrlo ugodno osjećao u Zakejevoj kući, ne kao u kući onoga farizeja Šimuna, koji ga je farizejski, dvoličnjački pozvao i tretirao do kraja ručka. Isus je ušao ne samo u kuću Zakejevu, nego i u srce njegovo: Tko mi otvori, ući ću k njemu i večerati s njim, reći će uskrsli Gospodin u Otkrivenju (3,20).

– Jer i on je sin Abrahamov. Isus želi spasiti one koje je Otac nebeski po obećanju dao Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka, bez obzira gdje se nalazili i u kakvoj službi bili. Ali traži od sinova Abrahamovih iskrenost, priznanje, kajanje, otvaranje spasenju. Upravo je to našao u Zakeja, potomka Abrahamova.

– Sin je Čovječji došao potražiti i spasiti izgubljeno, izreče Gospodin treću i završnu rečenicu svoga govora i ujedno sav svoj program na ovome svijetu.

Izgubljeno ne znači uništeno, nego ono što se negdje zagubilo, zamelo, što je bilo na krivome mjestu. Čovjek je izgubljen kada zaluta s puta, a nađen je kada se vrati na pravi put i dođe u kuću Očevu. Zakej je, recimo, zalutao u carinike, službenike Rimskoga Carstva. A ostalo mu je srce uz Gospodina, ne zaboravljajući da je Abrahamova roda. On je doživio svu prazninu svoje službe makar mu bila „lova do krova“. On želi sreću u srcu, a ne u džepu. On je želio samo vidjeti Isusa, kroz lišće, a Isus mu je omogućio da vidi ne samo Isusa Spasitelja nego i svoje spasenje. Spasenje cijele obitelji svoje. Ušao mu Spasitelj u kuću.

Ovaj je Zakej u jednome danu i u jednome satu učinio ono što je Isus mjesecima propovijedao po Judeji i Galileji o siromaštvu i bogatstvu. Gospodin je uvijek s bogatašima bio nepopustljiv i zahtjevan: „Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!“ (Lk 6,24). Ili ona njegova potresna riječ: „Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko“ (Mt 19,23). A onomu mladom bogatunu reče da sve svoje proda i pođe za njim. Ali on ne htjede. Evo Zakeja nadcarinika gotovo se raskućio!

Isus je praktično pokazao kako se privodi Zakej nadcarinik u kraljevstvo Božje, Ocu nebeskomu. Tako malo treba: zaželjeti vidjeti Isusa! I učiniti barem koji korak. Popeti se na smokvu ako treba, odnosno žurno sići sa smokve i primiti Gospodina u svoju kuću.

Je li Zakej svetac? – Ne znamo točno kako je nadcarinik Zakej završio ovozemni tijek. Ovo je jedino mjesto gdje se spominje. Ali možemo biti sigurni da je ovaj doživljaj ostavio dubok trag u Zakejevu životu. Na pomolu je spasenje oko kojega Zakej mora raditi „sa strahom i trepetom“ (Fil 2,12), jer nikomu nije unaprijed zajamčeno. Bibliotheca Sanctorum – 12 velikih svezaka kratkih hagiografija svih svetaca i blaženika Katoličke Crkve – napominje da se Zakej časti kao svetac u Crkvi koptskoj, bizantskoj, a nema ga u Rimskom martirologiju.[1]

Zaključak. Lako je izvući neke praktične istine iz ovoga evanđeoskog susreta:

– Tko želi Isusa vidjeti, Gospodin će mu doći u kuću, i u srce. Dokaz: Zakej, kojemu Isus želju pretvara u djelo!

– Tko pred Isusom kaže da polovicu svoga imanja razdaje siromasima, Isus će mu potvrditi da ostaje Božje obećanje vjernosti dano Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. Bog se drži svojih obećanja.

– Tko kaže da će u znak pokore četverostruko vratiti ako je koga opljačkao, Isus mu kaže da je došlo spasenje u takvu kuću.

Zakej je veliko obećanje, koje bi se jednom moralo ispuniti; nedovršena priča koju nastavljamo: ja, ti, on, ona; mi, vi, oni, one!

[1] Bibliotheca Sanctorum, Rim, pretisak 1990., svezak XII., stupci: 1456-1457.

Mons. Ratko Perić/Vjera i djela/Hrvatsko nebo