Hrvatska u migracijskom žrvnju

Hrvatska je u prvih devet mjeseci 2022. zaprimila 7258 zahtjeva ljudi za međunarodnu zaštitu, koja obuhvaća azil i supsidijarnu zaštitu, a to je najveći broj takvih zahtjeva posljednjih godina, trostruko veći nego 2016. u jeku migrantske krize, piše ovih dana Večernji list. U zahtjevima za međunarodnu zaštitu kod nas prednjače državljani Iraka (1554), Turske (1150), Afganistana (1123) te Burundija (1007), navodi dnevnik. Iako je Hrvatska i dalje tranzitna zemlja za prisilne migrante koji bolji život traže u Njemačkoj, Italiji…, povećanom broju tražitelja azila, ali i osoba koje nemaju pravo na azil i kojima je izdano rješenje o napuštanju Hrvatske svjedočimo posljednjih mjeseci u središtu Zagreba na potezu od Autobusnog do Glavnog željezničkog kolodvora te Jelačićeva placa.

Kako je tražiteljima međunarodne zaštite osiguran smještaj u Hrvatskoj, može se pretpostaviti da su migranti koji kampiraju oko Glavnog željezničkog kolodvora uglavnom oni kojima je izdano rješenje da napuste Hrvatsku ili azil nisu ni tražili.

Vjerojatno je zatvaranje EU za ilegalne migrante dovelo do toga da je sve više zahtjeva za azil kod nas, a veća propusnost granica na balkanskoj ruti dovela je do većeg broja nezakonitih ulazaka migranata, piše Večernji list.

Usporedbe radi, u jeku migrantske krize 2015. imali smo 152 zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u cijeloj 2016. bilo ih je 2234., a ove godine do 30. rujna imamo ih više od 7000 prema podacima MUP-a.

Točno je, kao što piše Večernji, da je Hrvatska tranzitna zemlja, no Hrvatska je sve više i mjesto gdje dolazi trajnije živjeti strana radna snaga. Već danas u Hrvatskoj živi oko 100.000 stranih radnika. Ranije je u javnom prostoru bila česta floskula o tome da u Hrvatskoj nitko ne želi ostati. Sada vidimo da se radilo o posve krivim manipulativnim prognozama. Situacija se stubokom mijenja posljednje tri godine, posebno nakon što su ukinute kvote za stranu radnu snagu. Hrvatska, na žalost, i u ovome području postaje dio zapadnih trendova. A kakva je situacija na Zapadu?

Gotovo tristo tisuća od pola milijuna stanovnika Lisabona su imigranti, navodi se u najnovijem izvješću novinske agencije Globo Repórter. Sličnu pojavu imamo i u Londonu gdje je gradonačelnik Sadig Khan pakistanskog porijekla.

Autodestruktivna „multi-kulti“ politika

Predgrađa brojnih europskih metropola sve manje sliče na Europu, a sve više na Bliski istok i Sjevernu Afriku. Francuska i Švedska kao najistaknutiji primjeri pokazuju kuda vodi politika tzv. multikulturalizma koju je Samuel Huntington ispravno označio kao protuzapadnu ideologiju. Samo u Francuskoj danas postoji 800 no-go zona, tj. šerijatskih gheta u koje i policija teško ulazi. Švedska se sve više pretvara u poprište sukoba kriminalnih imigrantskih bandi. Situacija je toliko ozbiljna da ju više ne mogu skrivati niti tzv. mainstream mediji. Švedska je najbolji primjer posljedica autodestruktivne „multi-kulti“ ideologije.

Iako je nakon velike migrantske krize došlo do određene promjene odnosa prema migracijama pa su neki stavovi koji su ranije bili proglašavani ksenofobnima postali posve legitimni (postalo je jasno da migracije imaju sigurnosni i identitetski aspekt), migracije u Europu i dalje traju. I to ne samo one legalne, nego i ilegalne.

„U prvih devet mjeseci ove godine, prema preliminarnim izračunima, otkriveno je gotovo 228.240 neregularnih ulazaka u Europsku uniju. To predstavlja porast od sedamdeset posto u usporedbi s istim razdobljem prošle godine i najveća je zabilježena brojka od 2016.”, navodi se u izvještaju agencije Frontex.

Kultura smrti i promicanje protukršćanskih, proturazumskih i protuživotnih ideologija rezultira demografskom katastrofom u svim dijelovima Zapada. Kao što u knjizi „Čudna smrt Europe” piše Douglas Murray: „Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima. Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Sasvim sigurno neće baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca.

Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojem će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali neće više biti Europa“.

U istoj knjizi Murray dodaje: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastiti vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previda. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje“.

Još 2013. u knjizi „Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“ papa Benedikt XVI. je zapisao: „Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije”.

Europa danas zaista liči na kontinent koji je odustao od sebe, od svoje prošlosti, kulture i tradicije, ali i od svoje budućnosti. Kultura smrti premrežila je sve pore društva. Ipak, posljednjih godina desno-konzervativna opcija došla je na vlast u nekoliko važnih zemalja EU-a. Čak i u Švedskoj, i to upravo na valu kritike migracija koje su Švedsku, kako smo već istaknuli, doslovce pretvorile u poprište obračuna imigrantskih kriminalnih bandi. Koliko više ima vremena i prostora za promjene veliko je pitanje. Kultura smrti najvažnijeg saveznika pronalazi u vrijednosnom sustavu Zapada. Ljudima je najvažnija komocija, a većina nije spremna niti na najmanje žrtve.

Kako bilo, pitanje demografije i migracija u Europu postaje ključno pitanje sigurnosti i identiteta. Svaka akcija izaziva reakciju, a Hrvatska još uvijek ima dovoljno vremena da izbjegne pogrješke zapadnih zemalja.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo