Nataša Božinović: Oprez! Približava se SP u nogometu!

Kako nam dolazi SP popraćen uspjesima reprezentacije u Ligi nacija , broj orjunaških naslova na yu portalima multiplicirat će se poput reklama za Žuju i čips. Od onih benignih laži i provokacija gdje nas pored zdravih očiju uvjeravaju da je Modrć previše star, a vidjeli smo što ta starost radi na terenu, do onih kad reprezentativci ne plaćaju porez, lažu na sudu, betoniraju obalu itd.

Nekad su ti novinari stvarno grezi, a nekada uđu u sofisticirane analize. Pa će ovako Pilić iz SD reći: „Hajduk je već godinama u igračkom i rezultatskom smislu puno manji od svojih fascinantnih navijača, a da bi opet bio velik nužna je dekolonizacija hrvatskog nogometa”, Ma što ko mislio o ovoj rečenici i tekstu koji se nije baš potrudio objasniti što znači dekolonizirati hrvatski nogomet sa srebrom sa SP-a  2018. i Final Fourom u Ligi nacija, ali znajući da se autor svojski trudio naći Srbina u ustaškome Splitu devedesetih jer ih je očito tražio u jamama, a ne po JNA ratnim brodovima I kasarnama  iz kojih  su pucali po Splitu, jasno je da nekoga takva pedigrea boli džon za Hajduk, a kamoli za hrvatski nogomet. Dok košarkaška reprezentacija tone iz neuspjeha u neuspjeh, nigdje se ne postavlja pitanje košarkaškog saveza. Jer neuspjeh je logično, neprijateljev uspjeh.

Kako nema ništa konkretno, autor teksta Pilić, brižno je izvadio Mamića iz naftalina, ali je većinom bio posvećen fascinaciji Hajdukovim navijačima što, primjećujem, nije rijedak slučaj kod njega i sličnih s istom životnom misijom, poništiti Hrvatsku. Fokus je kod takvih analiza na stadionskoj  atmosferi, a ne nogometnoj igri. Dodvoravanje navijačima kako bi zapalili nekakav bunt protiv nekakve nepravde, izmišljajući novu kategoriju natjecanja u stadionskoj atmosferi koja je čak obrnuto proporcionalna nogometnome uspjehu, sve je učestaliji zagađivač medijskog prostora. U takvoj situaciji dođete do toga da i onaj koji prati reprezentaciju može u nekom trenutku reći: Da, bio sam na Poljudu kada je Hrvatska igrala s Francuskom, ali to je ništa u usporedbi kada Hajduk igra na Poljudu… s kim god bilo.

To je ta iskrena nepatvorena ljubav kada navijaš za klub i kada gubi, jednakim žarom, a možda čak i većim nego kad dobiva. Tada pokazuješ taj famozni debelo opjevani dišpet „ništa kontra“, pa i kad netko nema nikakvu kontru za reći. Mjera opreza, nikad dosta. Svatko pametan zna da umnim analitičarima(s grbom petokrake), nije stalo  do Hajduka i da im je Hajduk samo sredstvo razdora i umanjenja značaja najvećeg športskog brenda Hrvatske. U modernome svijetu koji sve manje poznaje kulturno nasljeđe, mogu slobodno reći da je hrvatska nogometna vrsta najveći  hrvatski brend uopće. I zato je na meti Orjune. I zato molim oprez kod čitanja orjunaških medija uoči SPa.

Ukoliko se tobožnji navijači, što posredno što neposredno, uspješno nabriju orjunaškim manipulativnim lažima, mogli bi opet vidjeti transparent „Dabogda sve izgubili“ ili kakvu sličnu organiziranu akcija kaosa s tučnjavom i bakljama poput one u Saint  Etiennu 2016. na nogometnom EP-u, u Francuskoj.  Iskreno mislim da je došlo do nekog sazrijevanja i da je sve manje vjerne sljedbe nakaradne ideologije, a i opekli su se s uspjehom reprezentacije 2018. Ali kako to obično biva, glavni ideolozi kada gube, gube busolu i postaju sve očitiji i blentaviji.

Tijekom korona pandemije (to volim ponavljati jer je tako dobar primjer), Aleksandar Stanković provakser, izašao je iz ormara pokazavši svu strast razočaranja u ljubav  spram srpskoga tenisača Novaka Đokovića. Aco je bio lud za dotičnim sve dok se ovaj nije outao antivakcinisanjem. Sve bi bilo tako nevino i skromno navijački da njegovo Nedjeljom u dva nema misiju poništavanja cijele Hrvatske usporedo s onim što nas svih najviše spaja, hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Uporno je Aleksandar godinama što uzgred što organizirajući posebne goste i emisije propagirao bezvrijednost navijanja za bogate nogometaše i uopće športaše koji ne plaćaju porez domovini… Znao bi, brižno očinski, obratiti se gledateljstvu: Pa Modrić, Lovren…, oni vam igraju samo za sebe, a ne za vas koji spajate jedva kraj s krajem.., i takve populističke splačine koje ni Most dosegao nije. A onda iz patetične objave kod kraha ljubavi spram Novaka saznaš da je Nole sve do korone, sve mečeve igrao, ne za sebe, ne za svoju djecu, svoju ženu, majku, Srbiju,  nego za Aleksandra Stankovića. Bar je ovaj to tako percipirao do korona trenutka, ali je do tog trenutka intenzivno  zamjerao Hrvatima  ljubav prema hrvatskoj reprezentaciji. Aco se outao ljubavlju koju je cijelo vrijeme gajio prema Đokoviću, te prijekorno  sebi prilikom razočarenja napisao: „Kreten si jer si navijao za Novaka samo zato što govorite isti jezik….. Identificirao si se s Novakom, jer je odavde (i da se razumijemo, je**** te odavde), a sad kad si shvatio da on nije ti razočarao si se.”

Iz ove objave lijepo je saznati da udarni novinar Hrvatske televizije koji zaposjeda s dvije emisije udarne termine te iste TV, ni zemlju, ni jezik kojim govori ne naziva hrvatskim. Ili, je Novak Đoković Hrvat i govori hrvatski.

U rujnu ove godine prilikom osvajanja europskog zlata u vaterpolu mogli ste primijetiti začetak  iste mržnje spram nogometne reprezentacije iz vremena uoči SP-a iz 2018. koja osim Aleksandra Stankovića ima i niz drugih perjanica, što iz novinarstva, što iz politike i civilnog društva. Srednjestrujaški portali su bombastično aktualizirali spomenuti kriminalan događaj u Saint Etienneu gdje je grupa nezadovoljnika vodstvom HNS-a opstruirala utakmicu Hrvatska – Češka. Ono što podliježe sudskim sankcijama pokušalo se podići  na razinu junačkoga čina. Vjerojatno je i uspjelo kod istih i sličnih mozgova koji su ili podupirali ili bili akteri incidenta u Francuskoj davne 2016. U Splitu 2022. nas je, u vaterpolo finalu, pitanje upućeno Kolindi iz publike podsjetilo na taj ružan događaj. Zapravo nije toliko krivo pitanje koliko neumoljiva predstavka istoga po medijima. Čitateljima se vrtićka razina predstavila kao nekakvo intelektualno poklapanje bivšoj predsjednici. Ona je izgrednike iz Saint Etinnea prije čitavih šest godina nazvala, tobože neprimjereno, Orjunom. Naime, splitski vaterpolo igrač danas odličan reprezentativac, se tada „slučajno“ zatekao u Saint Etienneu, pa je navodno provokativno pitanje njegova obožavatelja Kolindi na vaterpolo događaju bilo: „Je li vam taj i taj danas dobar? „. „Da je!“, odgovorila bih da se mene pita: „ ali tada nije bio.“.  Čak i kad malu djecu podučavamo, nekako ćete im  dati do znanja da nauči da ono što nije dobro ponašanje, zauvijek nije dobro, i da će svojim uzastopno dobrim ponašanjem postati  dobar čovjek, ali samo ako zna detektirati loše ponašanje, a ne da mu se slučaj kada nije činio dobro, napravi junačkim činom.  Nije uputno ni djetetu s dobrim ponašanjem stalno gurati pod nos rijetki incident, pa samo i ukoliko je nazočio istome, ali ga je podupirao i detektirao dobrim, a kamoli incidentni događaj predstavljati junačkim. Upravo su orjunaški mediji kontekst mrlje i lošeg ponašanja htjeli pretvoriti u junački čin prljajući vaterpolo zlato za koje je dotični uvelike zaslužan.

Namjerno ne želim  pridonositi tome spominjući njegovo ime u bilo kojem kontekstu jer mi je bitan propagandni fenomen u medijima koji se u tom trenutku provlačio na njegov račun. Usporedo s njim i Kolindu nesretnicu su opet izvukli iz naftalina predbacujući joj taj famozni izraz Orjuna. Nekako je današnja prva dama Sanja Milanović pala u drugi plan sa svojom elegancijom i izborom odjeće kojom nam isti mediji redovito dotičnu uzdižu u zvijezde i nekako im opet bad blue Barbika kolateralno s vaterpolo junakom, zapela za oko. Kako bilo, ni krivi ni dužni akteri poplave  tekstova nakon  zlata u Splitu, oživješe Orjunu. Baš nekako volim taj izraz. Organizirati zapalit 2016. do Francuske do Saint Etienna, ukomponirati putnike namjernike i one slučajno zatečene, htjeli ne htjeli, operativne tovare izvan kancelarije, zahtijeva mozak tovariša koji sjede u kancelariji. Kao i svastika na Poljudu.

Stoga; Kolinda je u pravu: „Organizacija jugoslavenskih nacionalista“,  je po meni savršeno primjeren izraz. Nisu registrirani kao institucija, udruga, mediji ili organizacija koječega, ali su savršeno organizirani kroz institucije, udruge, medije i organizacije koječega. Najviše medije. I da, napaljuju tovare.  Tovar kao predivna tvrdoglava, ali i korisna životinja i simbol Dalmacije predstavlja zdravi sportski dišpet i odlična je ideja za maskotu kulturno-sportskih događanja, ali  ako tovaru tovariš natovari tovar, vidjeli smo, tovar može simbolizirati i korisnu budalu.

Nedavno je u nekome antifašističkom biltenu izišlo da Hrvatski tjednik potpiruje ustaštvo, navodeći sve novinare i suradnike HTa, a neke i posebno obrađujući. Rekoše: „Proustaški Hrvatski tjednik iz Zadra…“. Nije to bio nikakav antipod Kolindinoj metafori, nego baš onako direkt. Očekivala sam, sirotica i ja, da će se bar ovoga puta Plenković  zauzeti za nas, solidarizirati s nama jer i on je ovih dana ucviljen tim atributom. Kad ono, ni A, ni Be, a kamoli U od njega. A ja skromno mislim da ni kod Plenkovića, u HT- u nema ni U od ustaštva, koliko je onoga J od Orjune u mainstream medijima. Jer, pila je okrenuta naopako. Ako detektiramo neprestani specijalni rat koji Orjuna vodi protiv hrvatske države, ili čak ništa ne radimo po tome pitanju kao Plenković, u nama čuči ustaša s krvavim nožem u zubima. Zanimljivo je da ga se ne boje ni malo. Pokazuju to svakodnevnim  jugovanjem da ne velim točnije; četnikovanjem. Hvaleći srpski film Toma, Slobodna Dalmacija ga nazvaše domaćim. Naravno, to nije nikakva iznimka. U istom broju može se naći na desetke takvih primjera.  I nije samo SD, većina srednjestrujaških medija se natječe tko će biti veće J i tko će nas više j….. s tim J.

Pokatkad pomislim da je Novak Đoković hrvatski tenisač, a čitajući  lokalnu tiskovinu SD, da je nogometna reprezentacija nekakav školski klub koji je osvojio županijsko natjecanje i to ne splitsko dalmatinske županije, nego neke tamo … Tito je prvi i jedini predsjednik, a po pogrebu veći i od Elizabete. Račan je uveo demokraciju, Tuđman je ozbiljan autokrat koji se ne zna zajebavati ni smijati. Dalmacija država, a Hrvatska susjedna neprijateljska država koja ugrožava  športski i kulturni prosperitet čega bilo. Autonomaštvo , titoizam, građanstvo, uz feminizam, komunizam, LGBT , tisuću cvjetova ili tovara, kako hoćete, koje spretni tovariši koriste kao  gnojivo za rast jednog jedinoga cvijeta, srpskoga sveta. I kada to razotkrivamo, i branimo se, onda smo ustaše.  Tako je bilo devedesetih u stvarnome ratu, tako je i danas u specijalnome. Zato, premijeru, kada vam sam vrh srpskoga sveta veli da ste ustaša, čemu strka, to je kompliment!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo